“Real-time” glupost u punom kapacitetu

Mora se priznati da je Isovićev tekst, naravno, sasvim nenamjerno, ponešto i humorističan jer u njemu pokušava da se bavi kronizmom, korupcijom i legitimitetom izbora. Svakome ko se iole sjeća života u propaloj Jugoslaviji komično je posmatrati kako štovatelj polustoljetnog nedemokratskog jednopartijskoj sistema dovodi u pitanje regularnost izbora u današnjem vremenu. Izbora danas barem ima, a o tome jesu li legitimni, srećom, odlučuju relevantne institucije, a ne Isović i njegovi istomišljenici.

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Feđa Isović svojevrstan je fenomen. Iako se svesrdno trudi i uporno pokušava, nikako mu ne polazi za perom da konačno dotakne kolumnističko dno. Uvijek nanovo pronalazi neke nove dubine besramlja u koje će da potone, neke nove intelektualne ambise i duševno podzemlje koje će da istražuje, rijeko viđene čudovišne uvrede koje bi da iznosi na svjetlo javnosti. Najnovija Isovićeva kolumna u Dnevnom avazu predstavlja pokušaj da se obori domaći rekord u besramnoj gluposti. Isović nam tako u kolumni u kojoj mjeri nivoe fašizma, što mu je argument za tvrdnju da živimo real-time fašizam, saopćava da je prvi od elemenata fašizma – kontinuirani nacionalizam.

Isovića naravno zanima lokalni kontekst pa on tvrdi da je “nacionalizam u regionu” u konstantnoj progresiji, te kako vlast u BiH nije ništa bolja od vlasti u Srbiji i Hrvatskoj pa serbez poredi Vučića, Dodika, Kolindu, Čovića s Bakirom Izetbegovićem. No, Isoviću takvo podlo izjednačavanje branitelja i neprijatelja Bosne i Hercegovine nije dovoljno pa tako u nastavku rečenice izjednačava i “Miloševića, Tuđmana, Bobana, Radovana” s Alijom Izetbegovićem, te dalje tvrdi da su ovi prvi klonovi ovih drugih. Šta reći?

Sa stranica Dnevnog avaza do sada se na najogavnije načine napadalo na porodicu Izetbegović, no ovo je vjerovatno prvi put da je neko izjednačio prvog predsjednika Predsjedništva RBiH Aliju Izetbegovića s osuđenim ratnim zločincima i agresorima. Ovakve sramne Isovićeve usporedbe još jednom dokazuju ono što je već odavno primjetno, da između militantnog jugokomunizma i velikosrbizma nema velike razlike, štaviše da su to dvije vrlo slične ideologije, posebno u kontekstu odnosa prema agresiji na Bosnu i Hercegovinu.

Naravno, Isović u ostatku teksta nastavlja da se bavi onim što je opsesija svakog nelustriranog jugokomuniste, a to su nedopustive vjerske slobode i štetna sloboda medija. Posebnu iritaciju Isoviću izaziva to što “crkve i džamije u raznim domenima i na razne načine utiču na ukupnu atmosferu u društvu”, a naravno, prava je tragedija postojanje vjeronauke u školama. Isović pati za “starim dobrim vremenima” druga Tita, kada je svako znao svoje mjesto, tj. kada političari nisu uvažavali i poštovali vjerske poglavare nego su vjerski velikodostojnici ljubili ruke političarima, tj. “najvećem sinu naših naroda i narodnosti”.

Mora se priznati da je Isovićev tekst, naravno, sasvim nenamjerno, ponešto i humorističan jer u njemu pokušava da se bavi kronizmom, korupcijom i legitimitetom izbora. Svakome ko se iole sjeća života u propaloj Jugoslaviji komično je posmatrati kako štovatelj polustoljetnog nedemokratskog jednopartijskoj sistema dovodi u pitanje regularnost izbora u današnjem vremenu. Izbora danas barem ima, a o tome jesu li legitimni, srećom, odlučuju relevantne institucije, a ne Isović i njegovi istomišljenici.

Potpuno je isto i s pitanjem korupcije i kronizma kojim se Isović želi baviti. Vladavina zavičajnih i interesnih klanova, partijski podobnih, a suštinski nesposobnih, naoko sposobnih, a sasvim nemoralnih, u totalitarnoj je SFRJ bila neizbježna životna činjenica u svakoj sferi i na svakom nivou, od obične trafike pa do vrha vlasti, a za koju nije postojao nikakav korektivi mehanizam, što u suštini i jeste jedan od razloga radi kojih je ta nesretna tvorevina završila u orgiji krvi i nasilja.

Poštovaoci komunizma zadnji su ljudi na svijetu koji bi uopće trebali da uzimaju u usta takve stvari.

U suštini, Isović pokušava da rehabilitira i amnestira jednu propalu ideju tako što intenzivno konstruira i podmeće fašizam svim neistomišljenicima, i to uprkos zdravom razumu i činjenicama. No, kada su činjenice zanimale rigidne boljševike poput Avazovog komesara Isovića?

PROČITAJTE I...

Njegova žrtva ostat će zabilježena kao veliki zalog konačnoj pobjedi kojom je 12. septembra 1994. godine prekinuta višednevna neprijateljska ofanziva i osujećen plan Ratka Mladića o razdvajanju Bihaćkog okruga na dva dijela

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!