Razvlačenje pameti: “Zbogom, Bosno, ostah u Sarajevu”

Sarajevo ne samo što je glavni grad i kulturni i medijski centar države, ono je i još nešto: bošnjački politički, kulturni, ekonomski i demografski centar, prostor s najvećom koncentracijom Bošnjaka po metru kvadratnom, izvor iz kojeg potječu svi dobri i loši politički trendovi i procesi. Drugim riječima, iako značajno u svakom smislu za Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo je Bošnjacima kao narodu od presudne važnosti

“Zbogom, Bosno, odoh u Sarajevo”, kaže stara narodna izreka. Bila opravdana ili ne, ona nesumnjivo ima dobre razloge svog nastanka, a oni se, prije svega, tiču određene političke, društvene i kulturne samodovoljnosti, gotovo autarkije Sarajeva kao najveće urbane cjeline kroz proteklih pola milenija historije Bosne i Hercegovine. Takav fenomen nije ništa posebno unikatan, u Francuskoj je Pariz gotovo uvijek bio u nekoj vrsti latentnog sukoba s ostatkom Francuske, u Italiji je i danas primjetno historijsko naslijeđe zasebnih država-gradova, Istanbul zauzima sasvim posebno mjesto u odnosu na ostatak Turske i tako dalje. No, sve su to na neki način zaostaci prošlosti, preživjeli refleksi prošlih vremena nastali uslijed specifičnih historijskih okolnosti. Njima, dakako, nema mjesta u današnjem informatičkom dobu instant‑komunikacija, tako da se svako insistiranje na takvoj vrsti političke zasebnosti i samodovoljnosti ne može shvatiti kao dobronamjerno spram države ili društva, naročito ako je riječ o glavnom gradu jedne države i kulturnom centru jednog naroda.

Pogotovo je to slučaj kada je riječ o politički motiviranom lokalizmu, svojevrsnoj denacionalizaciji politike i pokušaju da se ona atomizira i proces donošenja političkih odluka (ali i kulturnih politika i trendova) od nacionalnog značaja spusti na lokalni nivo samo zato da bi lokalna većina, ali uz to i nacionalna manjina, mogla njima upravljati. Upravo je to stvarni razlog insistiranja stranaka koje čine vlast u Kantonu Sarajevo na pervertiranoj verziji izreke s početka teksta, a koja u njihovom aranžmanu glasi: “Zbogom, Bosno, ostah u Sarajevu!”

Naravno, Sarajevo samo po sebi, ali i kao najveći grad u Bosni i Hercegovini, jeste izuzetno bitno. Sarajevo ne samo što je glavni grad i kulturni i medijski centar države, ono je i još nešto: bošnjački politički, kulturni, ekonomski i demografski centar, prostor s najvećom koncentracijom Bošnjaka po metru kvadratnom, izvor iz kojeg potječu svi dobri i loši politički trendovi i procesi. Drugim riječima, iako značajno u svakom smislu za Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo je Bošnjacima kao narodu od presudne važnosti. I baš je ta činjenica razlog zašto se Sarajevo ne može i ne smije tretirati kao neka izolirana, zasebna i samodovoljna politička i kulturna sredina koja može postojati i funkcionirati van konteksta Bosne i Hercegovine, neki corpus separatum na steroidima. A upravo je takva nasilna separacija, takvo odsijecanje “glave od tijela” bošnjačkog političkog korpusa ono što je stvarna namjera onih političkih snaga koje danas vladaju Kantonom Sarajevo. To je, uostalom, priznao i nekadašnji predsjednik Naše stranke Bojan Bajić kada je prošle godine, nakon izbora, političku marginalizaciju SDA, kao jedine istinske bošnjačke nacionalne stranke u Kantonu Sarajevo, slavobitno predstavljao kao “historijski prevrat” nakon kojeg “ništa neće biti isto”.

Bajićeva sarajevocentričnost potječe iz njegovih ranijih političkih promišljanja u kojima problematizira dva fenomena: narastajuću bošnjačku demografsku većinu u geografskom, populacijskom, urbanom, kulturnom i industrijskom centru Bosne i Hercegovine i istovremeno povlačenje srpske i hrvatske politike iz tog centra, njihovu samoizolaciju i samoograničavanje na “periferiju” u svakom smislu te riječi. Bajić u tome vidi klice procesa pretvaranja Bosne i Hercegovine u bošnjačku nacionalnu državu, što je i za sponzore i za istomišljenike Naše stranke proces koji po svaku cijenu treba spriječiti. Današnja vladajuća frankenštajn-koalicija u Kantonu Sarajevo, sklepana s koca i konopca, i okupljena oko platforme borbe protiv SDA (kao simbola bošnjačkog političkog organiziranja nastale u cilju artikulacije bošnjačkih nacionalnih interesa) upravo je operacionalizacija takvih vizija. Odatle i bulažnjenja Tarika Haverića, ideologa Naše stranke, o “Republici Sarajevo”, a odatle i Bajićevi pangerici na račun Dine Konakovića kao “historijske i ključne figure”, nekoga “bez čije pojave bi Naša stranka (…) i dalje bila u opoziciji bez mogućnosti aktivnog mijenjanja realnosti”, osobe “koja je stvorila situaciju za mogući etički preokret u Sarajevu, u glavnom gradu, u najjačem kantonu, na izvoru Bosne”.

Srećom, ideja o takozvanoj “Republici Sarajevo”, osim što je krajnje maliciozna i štetna za bošnjačke interese, sasvim je nemoguća, otrovna i dugoročno suicidalna za sve one stranke koje pokušavaju djelovati na prostoru cijele države. Odličan primjer koji pokazuje svu političku toksičnost ove ideje jeste proces odumiranja SDP-a kao relevantne državotvorne stranke, a koji se odigrava pred očima bosanskohercegovačke javnosti. Odluka SDP-ove sarajevske centrale da interese svoje partije podredi sarajevskim interesima Naše stranke te da radi ličnih interesa u Kantonu Sarajevo žrtvuje i gotovo pa kazni izborni uspjeh, trud i zalaganje ostalih SDP-ovih kantonalnih organizacija, naročito one u Tuzlanskom kantonu, dovela je ovu stranku u situaciju u kojoj izgleda da će se SDP raspasti i pući po kantonalnim šavovima. Kontradiktorno ponašanje Nermina Nikšića i njegovih političkih patuljaka, koji se više brinu o interesima druge, a ne vlastite stranke, komični staljinizam i odbijanje SDP-ove centrale da razumije ambicije ili uopće razmatra argumente SDP-ovih kadrova iz drugih kantona rezultirali su time da je danas SDP de jure, a uskoro vjerovatno i de facto, tek krovni termin za više sasvim zasebnih socijaldemokratskih stranaka u kantonima Federacije BiH. Centrala SDP-a izgubila je ne samo poštovanje ostalih kantonalnih odbora i vlastitog članstva, ona je izgubila i bilo kakav autoritet.

Odluka kantonalnog odbora SDP-a Tuzlanskog kantona da se ne osvrće na suicidalni egoizam sarajevske centrale, da ignorira odluke Glavnog Odbora SDP-a te da krene u proces formiranja vlasti sa Strankom demokratske akcije u Tuzli odlično ilustrira cijeli taj proces. S druge strane, reakcija Nermina Nikšića na ovaj presedan i njegova izjava, kojom valjda pokušava obmanuti i sebe i javnost, o tome kako je riječ tek o neposlušnosti “dijela kantonalnog odbora i malom dijelu kluba zastupnika”, iako je odluka kantonalnog odbora SDP-a TK donesena s 44 glasa za, 4 protiv i jednim suzdržanim, odlično pokazuje koliko je sarajevocentrična centrala izgubila dodir sa svojom bazom i članstvom. Iako su ovu odluku kantonalnog odbora SDP-a TK odbacili oni članovi kluba zastupnika SDP-a u Skupštini Tuzlanskog kantona koji su “pod kontrolom” tuzlanskog gradonačelnika Jasmina Imamovića, a koji inače imaju dvotrećinsku većinu u skupštinskom klubu, ovakva otvorena pobuna najveće i najuspješnije SDP-ove kantonalne organizacije ne sluti na dobro. Pobuna je nastala prije svega zbog neshvatljivog ponašanja SDP‑ove centrale koja odbija bilo kakav kompromis s vlastitim kadrovima van Sarajeva, dok ih otvoreno žrtvuje da bi ispunila želje liderima i članovima drugih stranaka u Sarajevu. Potencijalni raspad, sasvim moguća marginalizacija nauštrb Naše stranke i gotovo sigurno opadanje utjecaja i snage cijena su koju će SDP, nekad najveća ljevičarska stranka, platiti zarad sarajevocentričnih zabluda svog trenutnog rukovodstva.

Koliko je ideja političke sarajevocentričnosti toksična po svoje zabludjele zagovarače i praktikante, toliko je štetna i za samo Sarajevo. Budući da se sama ideja temelji na paroli “podijeli pa vladaj” – gdje se bošnjački korpus, u nemogućnosti da ga se odjednom napadne, namjerava obezglaviti i iscjepkati na probavljive zalogaje koji bi se progutali jedan za drugim – namjera je da bude i “što manje Sarajeva u Bosni i Hercegovini”, ali i “što manje Bosne i Hercegovine u Sarajevu”. Zbog takvih pokušaja atomizacije i denacionalizacije Bošnjaka i svođenja jedinstvenog bošnjačkog nacionalnog prostora na konglomerat sasvim zasebnih gradova i sredina, imamo gotovo tragikomične, ali sasvim indikativne fenomene, poput onoga da samoprozvani Bh. blok, kojeg čine SDP i Naša stranka, nakon preuzimanje kontrole nad kantonalnim javnim emiterom TVSA, ukida emisiju BH Dnevnik, a koja se bavile temama s cijelog prostora Bosne i Hercegovine.

Samoizolacija Sarajeva, pogotovo njegovih urbanih dijelova, već je odavno ideja s kojom se poigravaju “ljevičarske i građanske” stranke (i njihovi strani sponzori) kao jednim od mogućih rješenja za “problem” bošnjačke demografske većine, pogotovo ”neprihvatljivih i nacionalističkih” glasačkih ukusa bošnjačkih masa. Ova ideja izgleda pogotovo privlačna članovima ovih stranka zbog zablude da za “građanske i ljevičarske” stranke glasaju uglavnom građani, tj. stanovnici urbanih dijelova grada, dok za “nacionaliste” glasaju ljudi s periferije i sela. Također, postoji i jasno primjetna želja da se nekako ponište neplanirani i nepoželjni rezultati Agresije na Bosnu i Hercegovinu, kakva je bošnjačka većina u Sarajevu, te da se spriječi ili barem ograniči i umanji uloga Sarajeva kao bošnjačkog političkog, kulturnog i ekonomskog centra.

Osim političkog ovladavanja Sarajevskim kantonom, lepeza ostalih ideja je široka – od distrikta Sarajevo, koji bi u sebe uključio neke prostore sa srpskom i hrvatskom većinom, preko ozakonjene pozitivne diskriminacije nauštrb Bošnjaka, poput kvota u Gradskom vijeću Grada Sarajeva, pa do aktivnog poticanja političke, kulturne i medijske introvertnosti u Sarajevu. Naravno, sve to je sasvim na liniji danas već tradicionalnih namjera da se nekako potakne politička, kulturna, a zatim i identitetska dekonstrukcija Bošnjaka, kako bi konačno započela konstrukcija nečeg drugog, nečeg nebošnjačkog, ali “svima zajedničkog” i “progresivnog”, čemu bi denacionalizirane, depolitizirane i identitetski ispražnjene bošnjačke mase imale da posluže kao gradivni materijal.

Sve je ovo razlog zašto je postojanje bošnjačke nacionalne stranke poput SDA, stranke koja je, uz sve njene nedostatke, branila, brani i koja će braniti interese Bošnjaka kao jedne cjeline i na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine, condicio sine qua non opstanka i Bošnjaka, ali i Bosne i Hercegovine. Ne smije se dopustiti da se Bošnjaci politički, kulturno i interesno podjele i iscjepkaju na kantone jer je to ništa drugo već ona dobro poznata ratna velikosrpska namjera cjepkanja i izolacije Bošnjaka u enklave koje bi se zatim jedna po jedna eliminirale. Pogotovo se ne smije dopustiti da se to prvo učini sa Sarajevom, čime bi se Bošnjaci ako već ne politički obezglavili, onda barem doveli u situaciju nekog potpuno sluđenog i bezumnog političkog organizma koji ne može niti da osjeti niti da procesuira impulse svog nacionalnog tijela jer mu glava brine svoje brige.

Bošnjaci ne mogu opstati atomizirani na kantone jer su oni sami za sebe ništa drugo nego bantustani i rezervati, mirnodopske enklave, prostori nejaki da se sami odbrane od bilo kakvih nasrtaja neprijateljski raspoloženih politika, pogotovo onih iz susjedstva. Tome nema boljeg primjera od trenutne situacije u Unsko-sanskom kantonu i migrantske krize koju ovaj kanton preživljava, a za šta je velikim dijelom zaslužno i nepostojanje bilo kakve političke vertikale, samim tim i odgovornosti, te inertno, usporeno i neusklađeno djelovanje između kantona, entiteta i države. Sve je to posljedica političke atomizacije i iscjepkanosti zbog koje Bošnjaci ne mogu zaštititi svoje interese od sinhroniziranih nasrtaja unutar sebe jedinstvenih srpskih i hrvatskih politika. Sprečavanje političke teritorijalizacije Bošnjaka kroz “debosnizaciju” Sarajeva i “desarajevizaciju” Bosne i Hercegovine trenutno je jedan od najvećih prioriteta i bošnjačke politike, ali i svakog Bošnjaka ponaosob jer se doslovno radi o njihovom opstanku i kao naroda, ali i kao pojedinaca.

PROČITAJTE I...

Na stranačkoj sceni u Hrvatskoj, transparentno ili prikriveno, svi rade protiv svih, tako da na stabilnim osnovama niko nije ni s kim. Po ocjeni zagrebačkog publiciste Ivice Relkovića, u Hrvatskoj “već godinama (od)umiru stranke (osim HDZ-a)”. Stanje je u Hrvatskoj “turbulentno”, s puno ekonomskih potresa, obračuna u najvišim institucijama vlasti i “preletačkim” promjenama u saborskim stranačkim klubovima. U raznim oblastima Hrvatska zaostaje, pa opozicijski kritičari ironično ističu da u Hrvatskoj napreduje jedino vladajući HDZ s oko 200.000 članova. Strategiju svojih uspjeha u pridobijanju glasača HDZ zasniva na dubokoj organizacijskoj, programskoj i liderskoj krizi opozicije

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!