RAZGOVORI IZVIRU IZ PAMĆENJA KAO PONORNICE

Otkako mi je bolest ograničila kretanje, gotovo da sam u kućnom pritvoru, ti stari razgovori izviru poput malih ponornica. Nešto je u njima, ali nisam u stanju prepoznati. Kao da sam opsjednut. Možda bi mi psihijatar znao nešto kazati, iako nisam siguran da bi me u potpunosti razumio

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

Ponekad čujem stare razgovore.

Iznenadim se i slušam ih kao neko ko ih prvi put čuje. Djeluje kao upozorenje ili neki znak, ali nikad tome nisam posvetio punu pažnju.

Ne dozivam ih.

Sami se pojavljuju.

Precizni, obilati i s nečim u sebi što ne mogu razumjeti.

Svi smo bili masa.

I kad to nismo željeli.

Oni koji su to od nas željeli vrlo su jednostavno postizali svoj cilj.

Beskrajno je zavodljivo urlati s masom i osjećati da si u pravu.

Niko to ne zna bolje od navijača.

Elias Canetti napisao je knjigu Masa i moć. To je zaista knjiga koja je otkrila niz stvari o kojima zapravo nikad ne razmišljamo.

Usto, njegove tri autobiografske knjige pričinile su mi veliko čitalačko zadovoljstvo.

To je bilo u velikom gradu u Evropi.

Onom istom gdje mi je mladi prodavač na turskoj tržnici objašnjavao od koje je peradi načinjena salama. I imitirao je horoza.

Ušao sam u jednu japansku prodavnicu u kojoj je sa strane visila duga crna ženska kosa poput one koju nazivamo konjski rep.

– Kobayashi – rekoh. Podsjetila me na priču iz njegova strašnog filmskog omnibusa.

– Kobayashi?!

Nisam vjerovao koliko se uplašio.

Zatvorio mi je pogled na konjski rep. Ili pletenicu. Ako je to uopće bila pletenica.

Prizor iz filma Priče o duhovima.

Nasmiješio sam se i pokušavao umiriti ovaj trenutak. Međutim, on je i dalje bio služben, gotovo hladan.

Jesmo li gledali isti film?

Ili Kobayashi nešto znači o čemu nemam pojma?

Neko je sigurno nekad kazao: osmotrite pažljivo te što govore i bit će vam jasno zašto to govore.

Politički angažman jednog pisca uvijek se izvitoperi i, manje-više, pretvori mu sudbinu u sudbinu bilo kojeg političara.

I ne primijeti to.

Otkako mi je bolest ograničila kretanje, gotovo da sam u kućnom pritvoru, ti stari razgovori izviru poput malih ponornica. Nešto je u njima, ali nisam u stanju prepoznati.

Kao da sam opsjednut.

Možda bi mi psihijatar znao nešto kazati, iako nisam siguran da bi me u potpunosti razumio.

Takav je bio i davni kratak susret za dugo pamćenje.

Sreli smo se na nekom mjestu gdje se događalo mnogo stvari. Dugo se nismo vidjeli i to je možda bio jedan od najsnažnijih zaloga našeg prijateljstva.

– Gdje si? – zapitah ga.

– S posla… – rasijano odmahnu kao da je njegova muka posve razumljiva.

– A ti? – dodade sa zanimanjem.

– Ja s Biroa…

– Još ne radiš? – dreknu.

– Došao sam zbog žene.

– Ah, žene, žene… uvijek je tako…

– Šta ćeš…

– Još vas nisu uobzirili. Nemoguće.

– Kažu da će sad kad zaživi ovaj samodoprinos za radna mjesta…

– To bi moglo biti.

– Da hoće više… ne znam ni šta radim ni u što udaram.

– Znači, oženio si se. Nisi li ti išao s onom, kako joj bijaše ime?

– To je davno puklo…

– Znaš šta…

– Da?

– Rekao bih ti nešto, ali ako se nećeš naljutiti…

– Reci… reci već jednom…

– Možda ti je to i bolje…

– Koje?

– Sve to… i posao… i žena… i djeca… bolje da pravi pitu ili lonac…

– Tako?

– Tako.

Odšutismo malo, a potom se rastadosmo kao da se nikada nismo ni poznavali.

Na početku rata, kad sam pristigao s porodicom u jedan grad na sjeveru, uđoh kroz vrata jedne od naših humanitarnih organizacija, ispričah sve i zapitah za mogućnosti.

– Ne mogu ti ja skoro ništa ponuditi. Jedino da se vratiš, s oružjem, naravno.

– Ne bojim se, a žena?

– I ona. U sanitet.

– Šta s kćerkama?

– Neki izbjeglički logor u srednjoevropskim zemljama. Ili skandinavskim. Jedna u jedan, druga u drugi.

– Zašto?

– Ne znam.

Vidim i danas lica svojih djevojčica u nekim nepoznatim logorima.

Možda se zato razgovor vraća.

“Dobar dan”, rekoh pretjerano vedro u predvorju velike važne zgrade velikom važnom čovjeku kojeg sam poznavao nekad kao niskog debelog i debelo niskog. “Svaki je dan dobar iako ovaj počinje drukčije, takvi su najslađi”, govorio je pred vratima lifta. “Koji si ono ti”, gledao me zamišljeno kao da se prisjeća dok su se vrata lifta otvarala. Kazah mu ko sam. “Aha”, reče on i “zdravo” dodade i ode.

Nešto kasnije tog dana vidio sam ga ponovo.

– Ukoliko ti nešto treba, dođi – kazao je u prolazu.

I tako razgovori traju u svijesti i u uhu.

Pitam se je li ikad ijedan od njih bio važan.

PROČITAJTE I...

Prebacio je pušku preko leđa, zgrabio zolju i počeo trčati kroz tranšeju prema rovovima 7 i 8. Ja sam potrčao za njim i nakon petnaestak metara čusmo kad naši povikaše: “Evo ih, evo ih...” Provirio sam i ugledao četnike kako pogureni idu prema susjednom rovu. Bilo ih je sigurno 150. Tad je proključalo sa svih strana

Skoči kao oparen, ukočeno me pogleda i umah preblijedi kao krpa. Vidim, odlično je shvatio šta sam mu rekao, no ne bih dalje i više o tome. Kako god, dok sučeljenih pogleda bez riječi odmjeravamo snage, osjetih da se nakostriješeni B. smiruje, a u njegovim očima i govoru tijela uopće također osjetih respekt, strah štaviše, jer sam prvi put progovorio brutalno, nemilosrdno jezikom koji jedino razumije, jezikom koji je, izrečen iz mojih usta, za poganog B. bio ogromno iznenađenje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!