fbpx

Ratovi Juana Goytisole: Književnost i novinarstvo u Sarajevu, Palestini i Čečeniji

Goytisolovi ratovi (1936.-1996.) esej je o izvještajima iz Sarajeva, Alžira, Palestine i Čečenije, knjiga koja pripovijeda o Goytisolovom putovanju u potrazi za istinom kroz novinarstvo, književnost, historiju, kulturu i etiku. Knjiga pokazuje da izvještavanje sui generis Juana Goytisole, tako rijetko u španskoj književnosti, nije sporedni već temeljni dio njegovog književnog djela, te da i danas zaslužuje čitanje kao primjer informativne, dokumentarne i izražajne strogosti. Njegova je predanost bila u stvarnosti, a ne propagandi

 

 

 

Priredio: Nedim HASIĆ

Eduardo del Campo autor je doktorske teze o izvještajima Juana Goytisole koja će se uskoro pojaviti kao knjiga nazvana Las guerras de GoytisoloGoytisolovi ratovi (1936.-1996.). Juan Goytisolo jedan je od najvećih i najvažnijih španskih pisaca prošlog stoljeća. Poznat kao intelektualac-posrednik između zapadnih i arapskih kultura, Goytisolo je odrastao u Barceloni, živio u egzilu u Francuskoj, predavao u SAD-u, a umro u Maroku. Njegova knjiga Sarajevska bilježnica objavljena je 1993. godine kao šokantno svjedočenje o razaranju Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Juan Goytisolo stigao je u Sarajevo kao dopisnik španskog El Paísa. U gradu se, među ostalima, sreo i sa Susan Sontag, koja je u njemu postavila predstavu Čekajući Godota.

Goytisolovi ratovi (1936.-1996.) esej je o izvještajima iz Sarajeva, Alžira, Palestine i Čečenije, knjiga koja pripovijeda o Goytisolovom putovanju u potrazi za istinom kroz novinarstvo, književnost, historiju, kulturu i etiku. Knjiga pokazuje da izvještavanje sui generis Juana Goytisole, tako rijetko u španskoj književnosti, nije sporedni već temeljni dio njegovog književnog djela, te da i danas zaslužuje čitanje kao primjer informativne, dokumentarne i izražajne strogosti. Njegova je predanost bila u stvarnosti, a ne propagandi.

Četrnaestog jula 1993. godine Juan Goytisolo sletio je avionom Ujedinjenih naroda u Sarajevo, grad podvrgnut nemilosrdnoj opsadi pod paljbom srpske artiljerije. U 62. godini života španski je književnik, ohrabren riječima i djelima svoje prijateljice Susan Sontag, postao specijalni ratni izaslanik koji je na stranicama uglednog madridskog dnevnika El País objavljivao svjedočanstva o ratu u Bosni i Hercegovini.

Na putu od aerodroma do hotela “Holiday Inn”, u pancirki koja ga je stezala, Goytisolo razmišlja o uništavanju oknom oklopljenog tenka plavih kaciga: “Nestale su ulice i čitave zgrade, ne prometuju ni tramvaji ni autobusi, Ulica vojvode Putnika je očajno prazna, drveće je oboreno, ljudi čuče u svojim skrovištima”, piše on. “U ovom gradu u kojem nema drva za izradu lijesova morate se naviknuti spavati, kretati se, šetati, mirne savjesti o svojoj nemoći i nesigurnosti…”

Uz pomoć mladih novinara Alfonsa Armade i Gervasija Sáncheza, romanopisac koji je postao izvjestitelj ide gradom intervjuirajući njegove stanovnike, od bolnice na Koševu do granatirane biblioteke, bombardirane knjižnice, od Avenije snajpera do improviziranih grobalja, i sljedećeg mjeseca objavljuje, uz fotografije Sáncheza, svoju čuvenu seriju Cuaderno de Sarajevo (Sarajevska bilježnica), najprevođeniju i najprenošeniju reportažu u historiji španskih novina.

Budući dobitnik nagrade “Cervantes” iz 2014. godine i autor važnih djela kao što su Znakovi identiteta ili Don Julián živi tih dana jedno od najdubljih iskustava u svom životu. Kao žrtva ultranacionalizma s kojim se susreće u kozmopolitskom srcu Balkana, oživljavaju mu sjećanja na ono što je proživio kao dijete tokom španskog građanskog rata 1936. godine, kada je njegova majka ubijena pod bombama Mussolinijevih aviona koje je poslao kao Francov saveznik da bombardiraju njegovu rodnu Barcelonu i kada je svjedočio egzodusu poraženih Republikanaca ka granici s Francuskom.

Njegova posvećenost Sarajevu navela ga je da se u taj grad vrati još dva puta, u januaru 1994. i augustu 1995. godine. Bio je ponosan što je na svom trećem putovanju u Bosnu i Hercegovinu bio jedan od prvih koji je intervjuirao Srebreničane preživjele u najvećem genocidu u Evropi od Drugog svjetskog rata.

Goytisolo, strastven u svojoj intelektualnoj i građanskoj misiji otvorenoj s Cuaderno de Sarajevo, između izvještaja i eseja, nastavlja svoj izvanredni ciklus svjedočeći i izvještavajući iz sukoba na kraju 20. stoljeća putujući u Alžir (Alžir u oluji, 1994), Palestinu (Ni rat ni mir, 1995) i Grozni (Ratni krajolici s Čečenijom u pozadini, 1996). Te je četiri serije grupirao u knjizi Paisajes de guerra (Krajolici rata, 2001).

Opsada bosanske prijestolnice, zastrašujući dvoboj države i islamista u Alžiru, stari sukob oko izraelske okupacije palestinskih teritorija Gaze i Zapadne obale i pobuna u borbi za nezavisnost u Čečeniji, slomljena krvlju i vatrom ruske vojske, nosila je zajednički nazivnik, kako ističe u svesku VIII svojih Cjelovitih djela (2010), budući da je “djelo vjerskih, nacionalističkih i ideoloških fundamentalizama koji haraju današnjim globaliziranim planetom…”

Njegovi ratni izvještaji iz devedesetih nisu izolirani novinarski nalet u njegovom dugom radu. Goytisolo je tokom svoje 60-godišnje karijere, koja je cjelovit portret 20. stoljeća, stvorio literaturu svjedočenja, gledajući licem u lice događaje i njihove protagoniste. On je pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih putovao kroz Španiju, Kubu, Alžir, Maroko, Sovjetski Savez, Bliski Istok, Evropu i Sjevernu Ameriku. Kao narednik univerzitetske milicije u vrijeme služenja vojnog roka u Mataróu, suosjeća s regrutima migrantima iz Almerije ili Murcije koji će ga potaknuti da putuje siromašnim jugoistokom Španije i napiše svoje prve putopisne priče (Campos de Níjar, La Chanca). Kasnije u Parizu sarađuje s velikim francuskim publikacijama poput France Observateura, koji ga je poslao da kao tajni specijalni izaslanik u Španiji prati prve štrajkove pod Francovom diktaturom.

Svjedoči počecima rađanja novog neovisnog Alžira, gdje upoznaje Che Guevaru. Tajno intervjuira palestinske gerilce u njihovom jordanskom skloništu. Nekoliko puta putuje na revolucionarnu Kubu u posjet Castru, gdje piše svoj izvještaj Pueblo en Marche i svjedoči raketnoj krizi u vojnoj bazi sve dok ne raskine s Castrovim režimom.

Godine 1968. godine boravio je u Pragu kako bi dokumentirao sovjetsku represiju protiv “Praškog proljeća” u podužem izvještaju, koji od tada nije više objavljen, za Sartreov Le Temps Modernes. Bile su to godine u kojima se sprijateljio s latinoameričkim piscima, uključujući dvojicu koji se također bave narativnim novinarstvom: Mario Vargas Llosa i Gabriel García Márquez.

Njegov reporterski rad nastavlja se 1980-ih istraživanjem u Turskoj i Maroku (iz njegova doma u Marakešu), objavljenim u časopisu El País Semanal i prikupljenim u knjizi Pristupi Gaudiju u Kapadokiji (1990). Njegova novinarska i antropološka putovanja kroz islamski svijet protezala su se od Irana do Malija i od Uzbekistana do palestinske intifade, kada je kao scenarist i voditelj snimio seriju Alquibla za špansku televiziju.

Onda devedesetih izvještava kao specijalni izaslanik u Bosni, Alžiru, Palestini i Čečeniji, naoružan samo olovkom, bilježnicom i fotoaparatom. Njegov putnički i hroničarski rad trajao je do 2011. godine, šest godina prije njegove smrti, kada je u dobi od 80 godina bio na ulici i s nje objavio svoj posljednji veliki izvještaj o revoluciji “Arapskog proljeća” u Kairu. Još uvijek je imao snage objaviti kratki članak 2012. godine o svom boravku u Caracasu Huga Cháveza.

Petog juna 2017. godine Goytisolo je preminuo u svom domu u Marakešu. Osim romana, među kojima su Señas de identidadReivindicación del conde don Julián i Juan sin tierra, u kojem se obračunava s tradicionalističkim društvenim vrijednostima u doba Francove diktature, objavio je brojne kratke priče, putopise i eseje. Goytisolo je i dobitnik najvažnijeg priznanja za književnost španskog govornog područja, nagrade “Cervantes”. “Goytisolo predstavlja jedan od vrhunaca španske književnosti nakon Drugog svjetskog rata”, saopćio je žiri obrazlažući nagradu te 2014. godine. Juan Goytisolo dobitnik je nagrade “Bosanski stećak” za 1999. godinu.

 

PROČITAJTE I...

Izložbu čini 15 panela koji predstavljaju autore mevluda u Bosni i Hercegovini: Ali-dede Bošnjaka, Sulejmana Čelebija, Saliha Gaševića, Muharema Dizdarevića, Arifa Sarajliju, Safet-bega Bašagića, hafiza Seida Zenunovića, Musu Ćazima Ćatića, Sejfullaha Prohu, Rešada Kadića, Ešrefa Kovačevića i Mustafu Jelovca. Rukopisi i štampana djela ovih autora čuvaju se u fondovima Biblioteke.

Zasigurno će ovaj slučaj negativno utjecati na opće raspoloženje kada su u pitanju humanitarne akcije i prouzrokovati nepovjerenje i prema onima koji su do sada radili posve transparentno te nisu bili predmet istraga i sumnjičenja. I to je nepopravljiva šteta koja je već učinjena ovim slučajem jer nijedno udruženje ili organizacija ne daju novac iz svog džepa, već od onog koji dobije od donatora. Stoga je urušavanje povjerenja javnosti najgore što se može desiti, posebice ako se slučajevi pronevjera posve ne rasvijetle, ako se dopusti kruženje glasina, ako se mogući krivci na vrijeme ne kažnjavaju. Upravo zato komentari koji se mogu pročitati na društvenim mrežama da se u slučaju Batko “hapsi najveći humanitarac” nisu na mjestu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!