fbpx

Ratni zločini saveznika: Dresden, njemačka Guernica

Bombardiranje Dresdena nije jedan od najvećih, ali je jedan od najpoznatijih ratnih zločina u Drugom svjetskom ratu. Trinaestog februara 1945. godine počelo je 18 sati terora britanskih i američkih aviona koji su bombardirali grad u kojem je ubijeno oko 25 hiljada žena, djece i staraca: napad je opustošio Dresden, grad koji je bio zbog svog kulturnog naslijeđa njemačka inačica Firence

 

 

Piše: Nedim HASIĆ

Trinaesti februar 1945. godine bio je, prema riječima historičara Sinclaira McKaya, dan u kojem se hladan vjetar motao između zgrada Dresdena. Bilo je hladno, ali život u gradu nije bio zamrznut, grad je i dalje bio živ kao i uvijek. Osamnaest kina u tom gradu, koji se nalazi oko 200 kilometara južno od Berlina, prikazivali su filmove cijelu zimu (sve dok nacisti nisu naredili zatvaranje), a cirkus “Sarrasani”, smješten u gledalištu koje je imalo oko 4.000 mjesta, nastavio je nuditi predstave “konja, slonova, plesača i akrobata” i civilima i vojnicima. Ništa nije ni naznačavalo da će te tužne noći tri vala aviona baciti hiljade i hiljade bombi na kuće, tvornice i trgovine s jednim ciljem: posijati smrt i uništenje.

Tog dana započelo je bombardiranje Dresdena. Vojna operacija koju su organizirali Britanci i koja je trajala dva dana, osim što je odnijela živote oko 25.000 ljudi (brojke su dalje tema polemika), označila je početak “totalnog rata” kao metode za sijanje panike među neprijateljima. Odluka o napadu na grad označila je, isto tako, i početak polemike koja traje do danas i o kojoj je do smrti razmišljao i sam Winston Churchill. Je li zakonito ubijati civile kako bi se dobio rat? Britanski premijer bio je uvjeren da je to manje zlo neophodno za “skraćivanje sukoba”.

TOTALNI RAT

Službeni okidač za napad na njemačke gradove povučen je tokom konferencije na Jalti održanoj između 4. i 11. februara 1945. Na njoj su sovjeti, koji će nekoliko decenija kasnije osuditi bombardiranja, pozvali zajedničku komandu da naredi bombardiranje “komunikacijskih linija” koje su se nalazile u “Berlinu, Leipzigu i Dresdenu”. Svrha nije bila ništa drugo nego spriječiti Hitlera da mobilizira ostatak svojih trupa i tim prometnicama pošalje pojačanja koja bi mogla zaustaviti napredovanje Crvene armije maršala Žukova. Staljinu se žurilo da prvi uđe u glavni grad Rajha.

Dresden je bio važan kako zbog činjenice da je bio komunikacijsko središte, tako i zbog svoje razvijene industrije, ali je isto tako bio i mjesto u kojem su utočište našle hiljade njemačkih izbjeglica koje su bježale pred Crvenom armijom. “Britanci su znali da su u grad stigli iz ruralnih područja”, otkriva McKay. Po njegovim riječima, saveznička komanda znala je kakav će haos prouzročiti u prenapučenom gradu kada na njega istresu bombe. Churchill je prihvatio stav engleskog maršala Arthura Harrisa poznatog kao Mesar, koji je insistirao na “totalnom ratu”.

Noćna mora počela je popodne u četvrtak, 13. februara, kada su 244 bombardera “Lancaster” s pilotima RAF-a u prvom valu poletjeli iz Swinderbyja i drugih obližnjih zračnih luka. Njima su prethodile dvije skupine aviona. Prvo, istraživački odred koji je iznad Dresdena trebao lansirati takozvana “božićna drvca”. Iza njih je letjelo osam aviona “De Havilland Mosquito”, koji su markirali ciljeve. U 22:03 izbačen je teret. Bile su to teške granate za “rušenje”, a “direktan udar uništio je strukturu zgrada i izazvao takav udarni val da je čak i avion na visini od hiljadu metara osjetio efekt eksplozije”.

Drugi val od 552 “Lancastera” krenuo je kako bi nastavio sijati haos. Ovaj put, međutim, bili su napunjeni zapaljivim bombama, “još podmuklijima”, prema McKayu, budući da je, “kad su zapalili krovove razbijenih kuća, plamen postepeno umnožavao ruševine”. Njihov je eksploziv zapalio stambenu četvrt u 01:05 14. februara. Treći val aviona, ovaj put 311 američkih “letećih tvrđava” B-17, bacio je svoj smrtonosni teret na grad nešto poslije podneva. Ispod njihovih je krila sve gorjelo. Posljednji udarac dogodio se 15. februara, a zadali su ga američki avioni koji zbog oblaka nisu uspjeli pogoditi svoj primarni cilj pa su ih preusmjerili prema Dresdenu.

Dresden je nedvojbeno strateški bio vrijedan grad, vojni cilj sa željeznicom, trupama, tvornicama u središtu grada koje su proizvodile ratni materijal. Na pitanje je li bilo opravdano bombardirati ga kako bi se pobijedilo zlo nacizma, McKay odgovara: “Moralno pitanje doista je srž bombardiranja Dresdena. Već 1943. Churchill je imao ozbiljne sumnje u moral bombardiranja gradova i optužio je RAF-ovu bombašku komandu za terorističke akte. Drugi, poput maršala Arthura Harrisa, nisu razumjeli takav stav. Je li Dresden njemačka Guernica? Užas koji je izazvalo zračno bombardiranje započinje s Guernicom, Dresden je dio tog užasnog obrasca koji kulminira u Hirošimi i Nagasakiju. Sada, kada pogledamo februar 1945, znamo da bi se rat završio za dva mjeseca, ali ljudi to tada nisu znali, a saveznici su promatrali kako se njemački vojnici nastavljaju odupirati. Rat se mogao produžiti. U tom smislu valja imati na umu da je bombardiranje Dresdena, uz sav užas, izazvalo neposredne vojne efekte: ometalo je kretanje njemačke vojske, pomoglo je Crvenoj armiji, a također je bio i šok koji je uzrokovao njemačko civilno stanovništvo da se vrati u lošu stvarnost, da shvate da Hitler neće okrenuti rat svojim čudesnim oružjem, da shvate da je nacistički režim završio.”

KOMANDA ZA BOMBARDIRANJE

Stotine njemačkih gradova napadnute su i uništene od britanskih kraljevskih zračnih snaga (RAF) i zračnih snaga vojske Sjedinjenih Država (USAAF) tokom Drugog svjetskog rata. Samo u Hamburgu u ljetnoj noći 1943. godine ubijeno je više od 30.000 ljudi. Grad Würzburg uništen je u martu 1945, ostalo je samo sedam kuća. U februaru 1945. ubijeno je 31,4 posto registriranih stanovnika grada Pforzheima. U njemačkim gradovima i dalje se pamte žrtve bombardiranja. Postoje groblja u kojima su pokopani ubijeni u zračnim napadima. Ipak, samo je uništenje Dresdena postalo simbol desničarskih ekstremista. Svake godine prije 13. februara oni počnu s pričama o tome kako je žrtava mnogo više nego što to tvrdi zvanična statistika. Baš kao da je malo 25.000 ubijenih za dva dana.

Britanska Komanda za bombardiranje pod maršalom Harrisom njemačke je gradove namjeravala uništiti još 1943. godine. Mesar je htio okončati rat ravnanjem njemačkih gradova, tako je želio prisiliti Rajh na kapitulaciju. Stoga je u jesen 1943. godine krenuo u bombardiranje Berlina, namjeravajući ga spaliti do temelja. Onako kako je nekoliko mjeseci ranije spalio Hamburg.

Međutim, to mu nije uspjelo, kako zbog strukture glavnog grada Rajha, tako i zbog vlažnog i hladnog vremena. Uništena su samo pojedina gradska naselja. Nakon toga, RAF se fokusirao na sistematsko uništavanje njemačkih industrijskih centara. Za razliku od svakodnevnih napada USAAF-a na tvornice, cilj RAF-a bio je napasti radnike odbrambene industrije. Zbog toga su stambene četvrti bile napadnute u noćnim satima ili su se stari gradovi u unutrašnjosti, koji su se sastojali od uskih i često lagano zapaljivih drvenih kuća, koristili kao “detonatori”. Tokom 1944. godine jedan za drugim napadnuti su Stettin, Braunschweig, Magdeburg, Leipzig, Stuttgart, Schweinfurt, Augsburg i šest puta Berlin.

Vjerovali su da će neprestano bombardiranje gradskih područja dovesti do propasti njemačke odbrambene industrije. Zapovjednici RAF-a i USAAF-a također su vjerovali da će na taj način radikalno skratiti rat. Bila je to greška. I Britanci su to trebali znati jer njemački zračni napadi na London u jesen i zimu 1940. godine nisu doveli do propasti engleskog društva. Štaviše, postoji mnogo dokaza koji govore da je stalna opasnost od smrti iz zraka zbližila stanovništvo više nego ikad prije.

Zapovjednici RAF-a vidjeli su vojnu metu u svakom njemačkom gradu 1944. i 1945. godine. Dresden je također uvršten na popis ciljeva RAF-a, i to ne bez razloga, kao središte vojno važne infrastrukture za prijevoz trupa koje su trebale spriječiti prodor s Istočnog fronta. Ipak, uništenje starog Dresdena 13. i 14. februara 1945. bilo je šok. U nešto manje od 18 sati, od pada prvih britanskih bombi do polaska posljednjih američkih bombaša, poharan je do tada neoštećeni grad.

Već početkom 1930-ih Dresden je bio jedan od njemačkih gradova s ​​najvećim postotkom članova NSDAP-a. Na izborima za Reichstag u novembru 1932. za nacističku stranku glasalo je 34 posto građana. 7. marta 1933. spaljene su prve knjige ispred Volksbuchhandlung na Grosse Meissner Strasse, dva mjeseca prije paljevine knjiga u Berlinu i drugdje. Međutim, Hitler nikada Dresden nije učinio “Führerovim gradom”.

Dresden je bio sedmi najveći njemački grad čijih je 629.713 stanovnika živjelo u iluziji sigurnosti jer im je rečeno da je grad izvan dosega savezničkih aviona. Dresden je već u ljeto 1944. godine bio na popisu savezničkih alternativnih odredišta, a prve bombe na grad pale su 24. augusta. Do 13. februara 845 ljudi poginulo je u zračnim napadima na Dresden i njegovu okolicu. SS-ovac Hans Heinrich Nieland postaje gradonačelnik Dresdena u februaru 1940, ali u najgorim satima napušta svoj grad. Nakon rata je živio i radio u Hamburgu.

Napad nije bio najteži na neki njemački grad u Drugom svjetskom ratu. Hamburg, Berlin, Essen, Duisburg i Dortmund bili su jače pogođeni. S obzirom na omjer uništenih zgrada, sudbina Dürena, Paderborna i Kölna bila je mnogo teža od sudbine Dresdena. Ipak, niti jedan drugi bombaški napad nije postao tako simboličan kao onaj 13. februara 1945, i to najviše zbog nagađanja o broju žrtava. Odmah nakon završetka napada švedske novine priopćile su da je ubijeno između 100 i 200.000 ljudi. Ta se brojka povećavala tokom godina, sve dok konačno u proljeće 2000. desničari nisu ustvrdili kako je napad odnio 480.000 života.

Kako bi okončao sve špekulacije, tadašnji gradonačelnik Ingolf Roßberg imenovao je historijsku komisiju čiji je zadatak bio odrediti broj žrtava. U tu svrhu, stručnjaci okupljeni oko vojnog historičara Rolf-Dietera Müllera, prvi su pregledali pisane izvore iz februara 1945. godine. Nacional-socijalističke vlasti izvijestile su nekoliko puta o broju izvađenih mrtvih tijela tokom čišćenja ruševina. Tako su desetog marta imali 18.375 žrtava, 20. marta 20.204, a 31. marta konačno 22.096. U desetljećima koja su uslijedila, oko 2.000 drugih tijela otkriveno je u zatrpanim podrumima, što je brojka koja je tačno odgovarala procjeni iz 15. marta 1945, dakle, da je u napadima ubijeno 25.000 ljudi.

To je odgovaralo broju identificiranih 19.000 žrtava koje su do aprila 1945. pokopane uglavnom na dva groblja u Dresdenu, uključujući pepeo 6.865 osoba čija su tijela kremirana u Altenmarktu kako bi se spriječila zaraza. Dalje, tražena je potvrda smrtnih slučajeva. U visoko birokratskoj zemlji poput Njemačke niko nije nestao bez traga, čak ni u Drugom svjetskom ratu. U nekom su se trenutku rođaci morali prijaviti sudu da bi proglasili smrt kako bi dobili potvrde o nasljeđivanju ili opravdali zahtjeve za penzijom. Sredinom 1945. zračnim napadima pripisano je oko 8.000 ovjerenih smrtnih slučajeva, a još su 10.000 ljudi sudovi proglasili mrtvima, većinom u samom Dresdenu.

Ključni argument koji su iznosili skeptici kada su govorili o brojevima ubijenih bila je tvrdnja mnogobrojne žrtve spaljene “bez traga” tokom vatrene oluje koja je proždirala Dresden. Ali je li to uopće bilo moguće? U modernim krematorijima leševi se kremiraju na oko 850 stepeni i na istoj se temperaturi spaljuju sat vremena. Međutim, i tada ima ostataka, krupne kosti gotovo su uvijek sačuvane. Da bi tijelo bilo spaljeno bez ostataka, potrebne su temperature veće od 2.000 stepeni. Za vrijeme vatrene oluje u rano jutro 14. februara 1945. u Dresdenu su povremeno dostizane vanjske temperature do 900 stepeni. Bilo je čak i dokaza o čak 1.200 stepeni u zatvorenim prostorijama, tako da se masivno izgaranje ljudskih tijela bez ostataka može isključiti. Isto se odnosi i na priče o “tajnim” ukopima desetaka hiljada tijela. Niti jedan svjedok nikad nije izvijestio da je sudjelovao u tim navodnim masovnim ukopima.

SPOMENIK MESARU

Između augusta 1944. i maja 1945. godine iz zraka je napadnuto oko 160 njemačkih gradova, s više od 100.000 stanovnika. Oko 1,27 miliona tona bombi uzrokovalo je smrt 600.000 civila, od kojih 75.000 djece. Podaci su zastrašujući. Historičar Jörg Friedrich objavio je prije nekoliko godina Brandstätten (Mjesta požara), knjigu sa do tada neobjavljenim fotografijama o okrutnosti britanskih aviona tokom napada na njemačko civilno stanovništvo. Izmučena, kalcificirana, naslagana tijela… Samo žene, starci i djeca. Dresden, Hamburg, Berlin, Köln… Svi su bili razoreni. “Drugi svjetski rat tradicionalno se prikazuje kao borba između dobra i zla. Ali nije sve tako jednostavno”, objasnio je Friedrich. “Svi znaju da je između 1939. i 1945. godine umrlo šest miliona Jevreja, ali niko nije svjestan koliko je Nijemaca palo pod savezničkim bombama”, dodao je.

Bivši kancelar Helmut Kohl potaknuo je Friedricha da pokaže fotografije koje je pronašao u arhivima napadnutih gradova. Kohl, čiji su rodni grad Ludwigshafen tokom njegovog djetinjstva bombardirali britanski avioni, podsjetio ga je da su već prikazani portreti britanskih, holandskih i poljskih žrtava. Odmah po objavljivanju knjige kulturna i medijska elita Velike Britanije pokrenula je val kritika protiv Friedricha. “Na pogrešan način se predstavljaju povijesne činjenice kako bi se opravdali Hitlerovi zločini”, pisalo je u jednom od brojnih članaka. Na žestoke kritike naišao je i u samoj Njemačkoj iako je dotadašnji rad Jörga Friedricha davao malo razloga za sumnje u njegovu nepristrasnost. U osamdesetim je napisao knjigu o holokaustu, koju su slijedile druge slične knjige antinacističkog sadržaja. Friedrich je jednostavno želio pokazati obje strane natjecanja, ali, iako su mu se mnogi Nijemci zahvalili, drugi su ga optužili za “prikrivanje historije”, posebno Britanci, koji mu ne opraštaju što je njihovog najpopularnijeg nacionalnog heroja Winstona Churchilla predstavio skoro pa kao ratnog zločinca. “U pravnom smislu, Churchill ne bi to mogao biti jer se ne bi moglo suditi pobjednicima”, pojasnio je Friedrich.

Dok je u Dresdenu umrlo 25.000 ljudi, u zračnim napadima na Hamburg ubijeno je 35.000 stanovnika. Mnogo manji grad Pforzheim imao je 18.000 žrtava, gotovo trećinu stanovništva. Bombardiranje Tokija u martu 1945, sa 100.000 smrtnih slučajeva, smatra se najvećim žrtvama konvencionalnog bombaškog napada u ljudskoj historiji. U atomskom bombardiranju Hirošime poginulo je oko 170.000 ljudi.

Ubrzo nakon bombardiranja Dresdena, SS komandant iz logora Treblinka sagradio je ogromnu rešetku od željeznih greda izvađenih iz srušenih kuća. Na nju je složeno 500 leševa koje su polili benzinom i zapalili. Gotovo 20.000 žrtava zračnog napada sahranjeno je u jednoj od osam masovnih grobnica. Dvanaest hiljada stambenih zgrada, 24 banke, 26 zgrada osiguranja, 31 robna kuća, 647 poslovnih zgrada, 64 skladišta, dvije tržnice, 31 veći hotel, 26 restorana, 63 upravne zgrade, tri pozorišta, 18 kina, jedanaest crkava, šest kapela, pet kulturno-historijskih zgrada, 19 bolnica, uključujući pomoćne i alternativne bolnice, kao i privatne klinike, 39 škola, pet konzulata, vodovoda i zoološki vrt. Sve je to uništeno u Dresdenu naredbom Harrisa.

Njegova zapovijed za bombardiranje Dresdena ujedno je bila i početak kraja njegove karijere. Odmah nakon rata, premijer Churchill distancirao se od Arthura Harrisa jer su međunarodne kritike njegovih bombardiranja na tom području, s više od 400.000 ubijenih, bile preteške.

Harris se 15. septembra 1945. godine frustriran povukao u Južnu Afriku. U intervjuu iz 1977. godine je rekao: “Kada bih morao ponovo proći kroz cijelu stvar, učinio bih potpuno istu stvar.” Harris je umro 5. aprila 1984, u 91. godini u Engleskoj. Godine 1992. ratni veterani poklonili su mu u Londonu spomenik koji je među stanovništvom izazvao brojne kontroverze. Odmah nakon inauguracije premazan je crvenom bojom.

Prethodni članak

Islamofobija u Aziji

Sljedeći članak

Hitna, upomoć

PROČITAJTE I...

Težina ratne krize i rizik koji je ta kriza u sebi nosila za opstojnost države Bosne i Hercegovine, za njene građane i narode, okolnost je koja objašnjava ali ne opravdava nedostatke i anomalije Dejtonskog mirovnog sporazuma. Sve dok se njegovi nedostaci i anomalije ne prevaziđu, održavat će se i komplicirati kriza na Balkanu, a politički sukobi u toj krizi nosit će velike rizike za mir i sigurnost

Mi danas ni svoju državnost ni svoju nezavisnost ne slavimo samo kao puke datume, ta dva događaja obuhvataju, prihvataju i grle sve ono što ova država jeste i što je čini Bosnom i Hercegovinom. Dan državnosti je, prema tome, prilika da se prisjetimo godišnjica značajnih događaja iz povijesti Bosne, godišnjica koje su nerijetko i same u prošlosti označavale neke nove početke

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!