Ratni putopisi (24): REISOVE RUKAVICE

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Piše: Abdulah SIDRAN

Travničani su ljudi koji drže do zadate riječi. Prema dogovoru, dođoše po nas u zakazani čas, luksuznim bijelim džipom. Sređujem bilješke dok iza stakla promiču pejzaži, napuštena katolička sela, spaljeni krovovi golemih kuća… Da, i ovo je etničko “čišćenje”, ustaška varijanta četničkoga izuma. Ko malo duže pamti, sjetit će se jednoga priloga beogradske televizije, s početka rata u Hrvatskoj: ide kolona srpskih “izbjeglica” iz zapadne Slavonije, tv-reporter zaustavlja sredovječnu ženu, zabrađena lica, pita je o navodnoj ugroženosti Srba i šta se događalo prije nego što su krenuli u “izbjeglištvo”. Žena odgovara: “Pa bio je sastanak!” Jeste, tako je to krenulo u Hrvatskoj, na sastanke su dolazili važni ljudi iz Beograda, Brana Crnčević i slični, ubjeđivali Srbe da napuste svoje zavičaje. Tako je, dakle, i Mate Boban trubio bosanskim Hrvatima i – evo rezultata. Na to će se, naravno, pridodati i naše vlastite budale, naš rođeni ološ – opljačkati napuštene kuće, raznijeti vrata i štokove, instalacije i porculan. (To je ona roba što se budzašto kupuje na buvljaku, oni televizori i videouređaji, termos-boce i servisi…) Stvarno, stvarno – plaha li vakta za pogana insana!

(Da, međutim, ne zaboravim: došla je do mene poslije, iz Beograda, vijest da je kažnjen urednik kojem se omakao onaj prilog o “iseljavanju” “golorukog i napaćenog” srpskog naroda. Žena lijepo kazala šta je uzrok iseljavanja: sastanak. Na kojem se ispire mozak i ljudi uče mržnji.)

Travnik. Koliko asocijacija, koliko bogatstva u sjećanju na ljude, na knjige, na djetinjstvo. Travnik. U njemu, sama, moja rodica Džida, iz sela Putiš, kod Kaknja. Cio život uz šivaću mašinu. Ljeta na Lašvi, pekmez na siniji, kruške ispod mindera. Dimije. Pad s bicikla. Nogomet sa seoskom djecom. Ne znaju igrati lopte. Djetinjstvo.

Valja znati, sve ovo što doživljavaju Bošnjaci – pripada djetinjstvu. Čovjek ima jedno, a narodi više djetinjstava. Zato je sada neizmjerno važno imati o tome svijest. Dok gradimo državu, graditi i narod. Sada ga možemo naučiti da voli Betovena umjesto Sinana Sakića. Ovo je djetinjstvo bošnjačkog naroda, čemu ga sada naučimo, dovijeka će znati.

Travnik je miran grad. Samo su nekoliko dana trajale borbe s postrojbama HVO, sada u Travniku postoji samo jedna vojska. Armija Bosne i Hercegovine. Ne vode nas u hotel, nego u restoran na gornjem spratu Robne kuće. Tek što smo sjeli, premještaju nas u salon, dat će nam ručak komandant Mehmed Alagić. Ugledasmo neobično lice, neobična čovjeka. Dva mu zuba u desnoj strani usta strše preko donje usne. Ustao, dočekuje nas, rukuje se sa svakim, po redu, ali šta radi očima, šta radi licem? Izmiče glavu, mijenja ugao gledanja, premjeri svakog od glave do peta, da te jeza spopadne. Prepadoh se. Ta figura, taj lik, kao iz filmova Serđa Leonea. Bojim se, šta će biti kad progovori?

Na stolu, prvorazredan servirung, prvoklasan meni. Pokušavamo prikriti golemi merak s kojim srčemo čorbu. Komandant progovori. Dobro je, dobro je, nije ono čega sam se plašio. Ironizira, mladiću koji se predstavlja urednikom lokalne “nezavisne televizije” postavlja pitanje – A ko ti daje pare? Trt-mrt, vrducni tamo, vrducni ovamo – neko ipak daje pare. Nema “nezavisne televizije”. Čije pare, onoga i svirka.

U hotelu, zapadne me – apartman. Naredio Alagić.

U apartmanu, prethodni gost zaboravio rukavice. Pitam na recepciji ko je bio posljednji korisnik. Ni manje ni više nego – naibu-reis, prof. dr. Mustafa-efendija Cerić. Plaho se obradujem. Mladoga reisa znam još iz njegovih zagrebačkih dana, njegovim smo kolima, jedared, davno putovali u Bosnu, svraćali u njegovo selo, kod Visokoga. Često pričam tu anegdotu, kad branim Harisa Silajdžića od prigovora na liniji “fundamentalizma”. Haris mi u Novskoj, od svojih para, kupio bocu viskija. Sve vrijeme, iza leđa budućega reisa pjesnik potezao iz boce, krišom. Smirio bocu prije Visokoga. Kakvi su mi pa to “fundamentalisti”? Jedan kupuje, drugi trpi da mu iza leđa pijem i palim cigaretu, sve jednu na drugu. Nema tu ni “f” od fundamentalizma.

Ali mi ne da da zaspim misao kako to, možda, i nisu reisove rukavice. Reis je bio posljednji zvanični, službeni, upisani korisnik apartmana. Ko zna? Apartmani se koriste i nejavno, onako, znamo kako.

Odlučim da o tome napišem pjesmicu.

A rukavice ću pokloniti – Marku Vešoviću.

Vidio sam ga, nekidan, gura kanistere golim, smrznutim rukama.

O tome ću sastaviti pjesmicu. Reisove rukavice.

PROČITAJTE I...

Da vrijeme nije ublažilo Markovinin negativan stav spram Bošnjaka i njihovih vrijednosti, pokazuje njegova “recenzija” knjige Marka Attile Hoarea Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu, koju Markovina naziva revizionističkom. Markovini je sporno što Hoare sve one autonomaške bošnjačke pokrete ne tretira kao ustaške ili četničke kolaboracioniste i zločince.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!