Ratni putopisi (23): VRATIT ĆEMO GOMIONICE

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Zamislite jedno selo! U Kiseljaku, pokraj Sarajeva. U Gromiljaku, pokraj Kiseljaka. U Gomionici, iznad Gromiljaka. Kupio tamo čuveni scenarist seosku kuću, da u njoj piše, scenarije i sve drugo što se plaća i od čega može da se živi. (I pokoju pjesmicu kad prokrijumčari, sve je u redu.) Živjelo se u tome selu lijepo. Jeste velika sirotinja, uzbrdo i u šumi, ali se živjelo i lijepo bilo.

Od tog sela, Gomionice, jedna staza, kamenita (svi smo pare davali da se skroji put!), jedan potok, i jedan jarak – čine “granicu” sa susjednim selom, u kojem stoljećima žive bosanski katolici, Hrvati, i nikad nikakvoga spora nemaju.

Uživao scenarist, nekoliko ljeta, ljepotu seoske narodne kuće, proučavao bašču, čudio se noćnim zvukovima živih Božijih stvorenja, pjesmicu o tome čudu napisao, s narodom se družio. (Jeste mu ponekad smetalo kad suseljani dođu, uvečer, da sjede i gledaju crno-bijeli tv-program, pa kažu: “Samo vi kucajte, vi nama ništa ne smetate!”, ali je to, ipak, razumijevao.)

Imao pisac staricu majku, boravila majka, pa se nešto s njegovom ženom sporječkala, i našlo se rješenje, da se majci kupi ona malehna kuća, na ulazu u selo. Da ne budu zajedno, nikad, oni koji se, nikad, ne razumiju.

Brzo se nasite ljepote onaj pisac i njegova supruga. (Ona sijala, brala, pa joj dodijalo, on pisao, namirio utrošeno pa mu dodijalo.) Dadoše oglas da prodaju kuću. Na taj se oglas ne javi niko voljan da plati koliko vrijedi. Onda prođe cijela godina – obnovi se oglas, vlasnik cijenu ne mijenja! Na onoj inflaciji, nekupac iz prošle godine poskoči od radosti, postaje kupac. Trista nečega. S velikom radošću obave posao Salčinovići – kupci i prodavaoci – Sidrani.

Prolaze godine kano mutna voda.

Sprženo selo Gomionica.

U Fojnici, bosanski mi vojnik kaže kako je prošao selom – samo je jedna kuća, na ulazu u selo, Enesova, sa lijeve strane, cijela ostala.

– Je li materina kuća živa? – pitam.

Nema žive kuće u Gomionici. To su spržile ustaše, “gradeći” “Herceg-Bosnu”, uništavajući Bosnu i njen bošnjački – pravoslavni, katolički i muslimanski narod. Njen narod – Hrvate, Srbe i Bošnjake. Nema Gomionice.

Evo me, sada u Zenici.

Fikret Ibrahimpašić, čuveni muzealac, Fićo, zove me da sjednemo – kod Salčina. To je onaj koji se obradovao što Sidran nije podigao cijenu (u skladu s inflacijom!), nego mu kuću i oko kuće voćnjak dao – budzašto.

– Šta ćemo, književniče, naučiti iz svega? – pita njegova supruga, tužne su joj oči, na licu joj nema očaja ni tuge.

– Žao mi je – kažem Salčinovoj supruzi – materine kuće. One male, na ulazu u selo. Nemamo šta naučiti, sve znamo, samo, eto, nismo znali da nam komšije – nisu prijatelji.

Radosna je Salčinova supruga, u Zenici sjedimo, uzeli su nešto “lokala”, radi kuhinja, radi šank, pisac ne smije piti – čeka ga polazak za Travnik – ali sve za stolom diše atmosferom radosti i zdravlja. Kako, pobogu i zašto? Otkuda zdravlje?

Nismo nikome željeli zlo, sve smo izgubili, sve su nam uzeli – a, evo, ne umijemo proizvesti mržnju.

Ima Gomionica, iznad Gromiljaka.

U Bosni imaju četiri Gomionice. Na Krajini (Kočići se pišu otuda), u Hercegovini, jedna ima u Bosni – Semberiji.

Svaku ćemo vratiti, nijednu spržiti nećemo.

PROČITAJTE I...

“Vrlo je rijetko on dolazio kući s linije. Mati se uvijek žalila što ga nema. Često je govorila: ‘Vi svi nekako dođete, a moj Safet najmanje.’ A kad bi i došao kući, brzo bi se vraćao nazad. Kao da je to bio samo njegov rat. Toliko ga je vuklo da ide na ratište”

Svjesni smo da Stolac ne može sve sam učiniti, ali moramo krenuti od svoje avlije, moramo učiniti sve što je u našim mogućnostima kako bi nas drugi podržali i pomogli. Stolac mora imati svoje mjesto u našoj državi zbog strateški važnog položaja i prostora na kome se nalazi. Stolac je najveći centar Bošnjaka kako prema istočnoj, tako i prema južnoj Hercegovini

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!