Ratni putopisi (21): Sad imam jednog jarana među četnicima

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

U principu ne volim, ali kad je pametnije – mijenjam koncepciju. Mislio sam, gdje god se može, raditi književno veče. Sad, grehota je da radim sam, drobim poeziju i politiku, kad sa mnom putuje Mirza Huskić, ratni reporter Televizije RBiH, takorekuć ekspert za ono što se zove – rat u Bosni. Samo u Žepi nije bio, jer do Žepe i nije doprla noga domaćeg novinara. Sjest ćemo zajedno – književno veče u “Preporodu” – svako pomalo ponešto, iz svoje oblasti, kazati, pa onda neka publika pita. Tako i bi.

Dupke puna sala (plaho lijepa sala, usred grada), mada nikakvoga oglašavanja nije bilo. U podne se dogovorili, naveče održali. Stoji tridesetak ljudi između ulaza i zadnjeg reda stolica. Vidim u publici poznata lica. Eno Safeta Redžepagića, direktora neumskog hotela “Zenit”. Živ je, hvala Bogu. Smiješi se, sjedokos. Odsmjehujem, mahnem rukom. Dok traje Mirzino pripovijedanje, neko mi prinosi cedulju, da iziđem na hodnik, Džemal Najetović žuri za Mostar, samo da se pozdravimo. Peke.

Iz publike, svakojaka, uglavnom pametna pitanja. I ono jedno, neminovno, nepametno – Emir Kusturica. Smrkne mi se, odlučim da okrenem na šegu. “Odlično je to, odlično.” “Kako odlično?” “Fino odlično. Sad imam jednog jarana među četnicima.” Smijeh. – Blagosiljam ljudski dar humora, hvalim Boga, pomoću humora, eto, za pet sekundi otkačih ono o čemu bi se moglo – a opet ne konačno i zaposve – razgovarati satima. Knjigu bih, možda, o tome morao napisati. USPON I PROPAST JEDNOG GENIJA. Uzroci i razlozi jednoga i drugoga. Neminovnost potonjega. (Zbilja, poslije, u Sarajevu, gledam na “Srni” polusatnu reportažu i razgovor s Kusturicom, u Pragu, povodom snimanja nekakvog novog njegovog filma. Samo jedan dojam, težak kao olovo: propao čovjek. Radi mehanizam vilice, usne, usta, grlo, glasne žice, uobličuju konsonante i vokale, teku neke plitke, žalosne rečenice! Ništa nego – propao čovjek. Osjećanje mučnine. Eto što ti je Božije davanje! Ima slavu, ima lovu, ženu koju voli, divnu djecu, majka uz njega – a propao čovjek.)

Književno veče nije prilika da analiziramo složenost “Emirovog slučaja”. O tome će se napisati knjiga. Voditelj večeri završava posao sasvim neprimjereno, nekim glupim vicem. Mi ovdje sahat i po gradimo neku duhovnost, neku bosansku snagu i vedrinu – on usere u sekundi. Ništa gore od – nazor duhovitoga. Čovjek ili ima ili nema smisla za humor. Ako nema, neka se ne pača. (Moj strogi kriterij ne prolazi ni onaj Šadinlija, gasim radio ha ga čujem. Nazor, nazor. Ponekad i koncepcijski naopako postavljeno. Jebeš ti posao u kojem među borcima tražiš pjevače, valja tražiti borce među pjevačima. Nikad nam nije manjkalo pjevača i jebivjetara, boraca i pregalaca manjka vazda.)

Na književno veče došao i IZUDIN DINO FAZLAGIĆ. To je pjevač! Ne ode u pozorište, na koncert, nego dođe na književno veče. Ljekar, stomatolog. Znamo se iz “Selje”, tridesetak godina. Ona sjajna raja što pjeva bez hile i galame. Ne bi “novokomponovanu” zapjevao da mu dukate daješ. Nego one. Između Safeta i Himze, bliže Himzi. Dino je Sarajlija, radio u Zenici, vozario, njegovi su od Fazlagića Kule, Hercegovina. Znaju u četnički jadac. Otac mu, Sajto, drž’o šnajderaj, u Titovoj, jedno mi fino odijelo skrojio.

Radi Dino, u ordinaciji, lijevu “dvojku” u vilici gospođe Sabije. (Upalilo se, na onoj karoseriji, bol nije osjećala hrleći roditeljima u susret, sad osjeća.) Pustio kasetofon, ilahije iz Malezije, divna muzika. Usput priča, dugim rečenicama, o svome doživljaju transcendentnog. Postoji nevidljivi svijet, samo rijetki među dunjalučanima vide. Svijet džina i meleka. Jednom, na konak primio čovjeka, jedva da ga zna, taj vlada tajnim znanjima i čudesnim moćima. Džini ga napali, k’o da je deset tona na njega leglo. – Šta je ovo? Džini, ne vole džini da ljudi sklapaju prijateljstva. Vole mržnju i smutnju. Ali – bježe, Allaha kad spomeneš, ne boj se, već su pobjegli. Jesu li? Jesu.

Pročitao Dino knjige o vjeri. Milina ga slušati, s kojim pouzdanjem govori. Odlučim da mu poklonim knjigu, Sarajevski tabut, jedan, od dva primjerka koja imam. Jebeš književnike, neka čita Dino Fazlagić.

On meni, pisamce za majku, u Sarajevo. Smjestila se kod nekog (izbjegla s Grbavice), u Kralja Tomislava. Odnesem, poslije, pisamce, majka oplače. Sutradan, u Vrazovoj, zaustavlja me neka ženska, grubo joj reknem da nemam vremena stajati po ulici, nije ni ime izgovorila. Kad reče, sestra Dine Fazlagića – samo što u zemlju ne propadoh. Izvinim se, stotinu puta, poljubimo se.

PROČITAJTE I...

Definitivno, došao sam do zaključka da su u svim razdobljima Bošnjaci bili izuzetno odani Mađarskoj, u kojoj su živjeli. Mogu čak reći da su bili izuzetno dobre patriote koje su branile teritorijalni integritet ove države. Pisao sam mnoge studije o tome na mađarskom jeziku jer su to izuzetno važne teme. Trenutno sam baziran na učenje bosanskog jezika kako bih svoje doktorsko istraživanje upotpunio

Prenosi se da je ovu možda i najmanju sarajevsku džamiju narod i izvan njenog džemata posjećivao od njenog postanka. O samom njenom nastanku Vejsil Ćurčić piše kako je oko 1000. godine po Hidžri u Sarajevu živio hadži Mustafa Grlica, te da je imao svoje vinograde i čajire. “Pošto nije imao evlada (potomaka), okrenuo je čajir u vakuf, današnje Grlića Brdo, sjeveroistočno od grada, a vinograd je ostavio i dalje. Kad su došli muhadžiri iz Budima, bio je megju njima i neki muftija hadži Mustafa ef. Rogo, koji je kupio taj vinograd i poviše istoga podigao mahalu, koju i dan danas narod zove Vinograd, dok se zvanično piše Rogo-zade mahala. Više Vinograda ima džamija, tu je ukopat Rogo”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!