Ratni putopisi (20): Allah rahmet Džoniju Štuliću

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

NEMOJ IME NIPOŠTO, insistira bosanski vojnik, u Balnozima, nabijen, srednjeg rasta. Lice – roman.

Iz Kozarca, gdje su četnici sve pobili, poklali, prognali. Godinu dana vijao četnike po Kozari, vijali oni njega. Ne zna ni sam koliko ih je pobio u svom kurjačkom ratu. Znaju oni, pa su ga turili u vrh liste tobože “ratnih zločinaca”. Robijao i u njihovim i u našim zatvorima.

Kad će prestati rat?

“Meni – nikad. Da trista godina živim, neću prestati da ubijam Srbe!”

Njemu su oni – Srbi. Ne da se smesti: “Srbi, negošta! Nas su komšije klale, nije im niko iz Srbije pomag’o.”

Zbilja, u Krajini, gdje je SDS imao potpunu vlast i gdje faktički nije bilo rata – nego samo pokolja, progona, paljevina i logora – žrtva nema potrebu da razabire nijanse. Njemu su oni – Srbi. Nama, ovdje, u Sarajevu, oni su još – četnici. U odbrani Sarajeva, u uniformi Armije i policije BiH, izginulo je više stotina pravoslavnih Bosanaca koje imenujemo Srbima. Moramo “razabirati nijanse”. Ovaj ogorčenik, što ne da da mu spomenem ime – ne mora. Vrijedi li mu govoriti da je dvije stotine hiljada mladih ljudi, vojnih obveznika, pobjeglo iz tzv. SR Jugoslavije u razna inostranstva, da ne bi, “tamo daleko”, preko Drine, ginulo za fikciju zvanu “velika Srbija”? Oni su šansa za Srbe i Srbiju.

Neka ovdje ostane zapisan nevjerovatni optimizam potpisnika ovih redaka: fašistička vlast u Srbiji mora pasti. Kad-tad, Srbi moraju shvatiti da se “srpsko pitanje” može i mora rješavati – u Srbiji. Srbi preko Drine ili će biti ravnopravni i lojalni građani svojih država (Bosne, Hrvatske), ili ih u tim državama neće biti. Zvuči, naravno, nevjerovatno. A još nevjerovatnije zvuči “alternativa”: Srbije će nestati. Poput onoga kabadahije iz filma koji teroriše grad i niko mu ništa ne može, sve pobi, sve razbi, sve uze, sve ote – pa ga, na kraju krajeva, mrtvog pronesu gradom, konju o repu. (Neka ostane zapisano.)

VELAGA KARAJKO. Ozbiljno, preozbiljno lice, u Komandi Trećeg korpusa. Nosim u džepu pismo za njega, od žene mu Asime, iz “Svjetlosti”. (Malo sam sretao tako kvalitetnih poslovnih sekretarica, čovjek bi je za sobom vodio da se na sto funkcija popne.) U Velagu se uzdamo, za sve. Organizacija boravka i program kod vojske, organizacija povratka, troškovi u hotelu, kanister nafte u ruku, da smo sigurniji na igmanskim stazama… Velaga ispunio sve dogovoreno, Velaga i Ezo, Ezher Arnautović. Zamoli me da Asimi ponesem paketić, kartonska kutija od cipela. U povratku, premještajući prtljag, u mrklome mraku, s kamiona na kamion, od petnaest stvari – zagubila se samo ta torba, mala, maskirna. Kako Asimi na oči? Srećom, odvojeno od kutije, pismo. Asima, onim plavim očima, zahvaljuje na pismu, steže ga uza se. “Pusti, Sidrane, paket. Tako suđeno.” Upamtim da to moram namiriti. I namirit ću.

U međuvremenu, iz zeničkog štaba, Velagu povukli u Sarajevo. Namirilo se. Sjest ćemo, ako Bog da, kod mene, u kući, proakšamlučiti. A to bismo uradili ionako, i da nije bilo izgubljenog paketa.

FADIL Č. – Ulazim u hotel, prvi čovjek koga vidim – on, s kojim je trebalo da krenem na ovaj put, pa me “izradio”. Brzo on smače iznenađenje i nelagodu s lica, stari smo jarani. “Šta bi, Fadile?” “Jebiga, mor’o sam iznenada, nabrzaka.” Još ne znam kakav važan posao za vojsku radi moj gimnazijski i fakultetski “gene”. Pokazuje, prilično iskrzan, papir štaba Vrhovne komande, na njegovo ime, neka jaka ovlašćenja. Ne vidim cio papir, nešto prekriva rukom.

U kancelariji, kod ljubaznog upravnika “Metalurga”, smirimo dva bokalića rakije. Dobre neke rakije. Lakše i meni, da ne nabijam Fadilu na nos. Živio, Fadile! Od tebe, meni je dosta što si po četnicima pucao zoljom, rame odvalio, stoput mog’o poginuti. Neka si mi živ, Dilfa zvani Žica.

LUDAK ILI ČUDAK IZ ZENIČKOG ŠTABA. Zaustavi me na ulici, u rano jutro, mladić, uvede u kafe-restoran, pokazuje štapske legitimacije. Gazda pred nas silno jelo i pilo iznese, ništa ne naplati. Sve pametna priča i sve mu vjerujem. Čuj šta kaže:

Umro Đuro. (Naš Branko Đurić Đuro). Ja se zatek’o u Ljubljani, po vojnom zadatku, bio na sahrani.

Oplačem. Žao mi moga jarane Đure. Glumčina. Pjevač. Genije. Nek’ ti je rahmet, Đuro.

A Branimir Džoni Štulić se ubio. U Holandiji, polio se benzinom i zapalio. Pred kamerama. Protest protiv agresije na Bosnu. Snimile sve televizijske stanice, i naši triput emitovali, “Svijet na dlanu”.

Oplačemo Džonija. “Azra”. Nema smrti njegovoj muzici. Halal mu vjera, i Allah mu rahmet.

Dođemo u Sarajevo – sve izmislio. Džabe se isplakasmo.

Ludak ili čudak?

Neću ovdje da mu pišem ime.

I to je rat.

PROČITAJTE I...

Bošnjačka djeca mogla bi uskoro učiti o tome da ne traže životne uzore i primjere u herojima Izetu Naniću, Safetu Zajki ili Midhatu Hujduru, ili svojim očevima i djedovima koji su vlastitim životima stali da brane ovu državu i narod, već da se ugledaju na “pacifiste” koji su nosali Titove fotografije, plakali za bratstvom i jedinstvom, tražili mir i podržavali puč velikosrpske JNA, koja bi “skinula nacionaliste s vlasti”, i to sve dok su velikosrpski zločinci, zajedno s tom istom JNA, već masovno ubijali Bošnjake i provodili velikosrpsku genocidnu politiku vojnim sredstvima

Učiteljica Ismeta Frašto ističe da nikada niko nije došao da pokaže kako se inkluzija provodi u radu s djecom. “Sami se nosimo s inkluzijom. Inkluzija je razred u razredu. Dva programa istog predmeta. Sve je individualno, od djeteta do djeteta”, naglašava Frašto i dodaje da, kada je riječ o Ajni Šabotić, ona je bila socijalizirana djevojčica, čak i više u odnosu na ostalu djece, pa uspostavljanje interakcije s njom nije bio problem

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!