Ratni putopisi (19): IMA LI RATA U ZENICI

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Sudeći po janjetini i rakiji, s kojom nas u Veterinarskoj stanici pred Zenicom dočekaše i pogostiše prijatelji – u Zenici nema rata.

Sudeći po onome što smo od prijatelja za stolom čuli – u Zenici ima rata, itekako. Dvije veoma važne bosanske formacije u Zenici imaju komandu, tu je i Komanda Trećeg korpusa. Četnici su, od samoga početka, granatirali grad, posljednjih mjeseci to čine i četnička braća – ustaše. Narod je mobilisan, izlazi na linije, sudjeluje u operativnim djelovanjima. O posljedicama i pratećim pojavama rata da se i ne govori. O socijalnoj bijedi, gladi i oskudici svega: vode, struje, hrane.

Ponose se Zeničani činjenicom da su primili i kako-tako udomili nekoliko hiljada prognanika iz istočne i centralne Bosne, ali ćete u narodu – suviše često da bi bilo bezazleno – čuti plaho ružne riječi zavisti (na čemu, preblagi Bože?) i mržnje (zbog čega, Allahu dragi?) prema tome, najnesretnijem dijelu bošnjačkog naroda. Taj nam je sindrom poznat još iz Sarajeva, u Zenici on samo doživljava specifičnu modifikaciju: “Oni primaju humanitarnu, mi ne primamo, kao da mi imamo šta jesti!” Na to im žalosni prognanik, obeskućenik, odgovara: “Neka meni daju kakav bilo krov nad glavom, i deset kvadrata zemlje, da mogu posijati – eno im humanitarna.”

U Zenici, zbilja, hara glad. Ali se ne može kazati da hrane nema, ima je, kilogram mesa koji u Sarajevu plaćamo 40-50, u Zenici je osam, 10, ili 12 DEM. Sve je, otprilike, deset puta jeftinije. A znate li šta na to Zeničanin kaže? “Šta me briga da je meso i dvije marke kad ja ni te dvije nemam?!” Niko ne demantuje priču koju smo čuli putem: kako je, prije nekoliko mjeseci, nečijim nehatom, nečijom neodgovornošću i glupošću, u Zenici propalo nekoliko tona sjemenskog krompira. Gradske i prigradske površine – neobrađene.

Ima li, ili nema rata u Zenici?

Teško i preteško pitanje. Sveprisutna socijalna bijeda – golim se okom vidi – poznata nam je i iz mirnoga zeničkoga vakta. Da li je ovo sadašnje odsustvo ratnih strahota (što ih preživljavaju drugi bosanski gradovi), nekakva Božija nadoknada Zeničanima za sirotinjsku trpnju što su je durali dvije-tri predratne decenije? Nema u Zenici rata, Zeničani to moraju shvatiti, i s više poštovanja slušati i govoriti o nevoljama drugih.

Grad diše. Što reče Vahid Makaš: rade mesare, rade kafići, rade ćevapi, radi “Allahu ekber”, sve radi. Dućani su opustošeni, s po dva-tri artikla, a robna kuća – krcata. Pametno učinila vlast: iznajmila narodu stotine pultova, na dva sprata – svi prodaju sve. Tehnička roba – budzašto, žvaka i čokolada – da padneš u nesvijest. Video 100, paket šibica 10 DEM. Porcija ćevapa (14 golemih komada u pola somuna!), četiri DEM, kremen za upaljač jedna DEM.

Ali, grad diše. Pozorište, književne večeri, koncerti. Plakati po ulicama, nastupa taj i taj. Uz Bosnu, prostrla se dugačka buvlja pijaca. (Cjenjkam se za jedan kvalitetan putni kofer, vara me neka ženska, obori mi dolar, ispade da dadoh pedeset maraka. Nisam za trgovine, a volim da hodam i zagledam. Valjalo bi, onda, skupiti snage, pa po pijacama hodati – bez love. Ovako, magare i – gotovo.)

Hotel “Metalurg” – katastrofa. Da je sto ratova, neka bi pravila morala postojati. Tek na intervenciju sobarice mi donesu nešto vode, za jutarnje umivanje. O nekom grijanju ni govora. Restoran sačuvao – barem u htijenju – svoj negdašnji nivo. Pristojna hrana, slab izbor pića (rakija i konjak) – ali primjerna posluga i ljubaznost.

Hotel, inače, pun vojske – u prolazu. Logistika, logistika, logistika. (Uh, što bi me zanimao brojčani omjer između vojnika-boraca i “logističara”!) Zaglavili u hotelu, bogzna koliko dana, i bogzna o čijem trošku – silni muzikanti. (Ono je u Pazariću bio tek manji dio njihove grupe.) Puno njih, puno instrumenata i prtljaga – ko će to, kako i čime, prevesti do Igmana i preko Igmana?

Ipak, da čovjek ne griješi dušu – i to je rat. Metež, glad, muljanje, poneka nasumična granata (tu, skoro, nekidan, pred Marušićevo pozorište pala, porazbijala stakla). I to je rat.

Drugima ostavljam da postavljaju i daju odgovore na krupna pitanja: je li bilo pametno “pustiti” nekoliko hiljada pravoslavaca iz Zenice, tokom prošle godine? Neki vele da smo tim ojačali četničke formacije u komšiluku, prema Sarajevu. Zašto se nije (ako nije) pametnije ušlo u zimu, zašto se nije sijalo? Smiju li vojnici “islamisti” (kako ih perfidna “Srna” naziva, a što, naravno, nema nikakve veze s islamom) uredovati u stvarima civilnog života? Kakav je, u procentima, obuhvat vojno sposobnog stanovništva mobilizacijom? I tako dalje.

U tome nema razlike između mira i rata. Pitanja se moraju postavljati i moraju se, barem pokušati, tražiti odgovori.

Ima li, dakle, rata u Zenici?

Zavisi.

Zeničanima, jer ne znaju šta su ratne strahote – to je pakao. Nama, koji smo iz strahote izišli (a ni naša nije najstrašnija) – u Zenici je banja i rahatluk.

PROČITAJTE I...

Karijera mu je bila turbulentna i puna iskušenja, a i do danas nije jasno zašto je u naponu kreativnih snaga napustio projektantsku djelatnost. Zlatno doba njegovog djelovanja veže se za period između 1935. i 1941. godine, kada u Vakufskoj direkciji realizira svoje najpoznatije projekte. U tom kratkom vremenu projektirao je i realizirao pedesetak vakufskih objekata širom Bosne i Hercegovine, što ga svrstava među najplodnije arhitekte u historiji naše zemlje

Kada sam prvi put krenuo na Marš mira od Nezuka do Potočara, htio sam se staviti u poziciju tih ljudi koji su prošli to sve u teškim uvjetima. Sada idem u Vukovar. Na neki način čovjek osjeća obavezu i dužnost da oda poštovanje prema stradanju ljudi. Svi koji su sposobni trebali bi bar jedanput proći od Nezuka do Potočara, otići u Vukovar i druga mjesta gdje su ljudi ni krivi ni dužni ubijeni, poručio je Mehić

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!