Ratni putopisi (18): TO SAM JA, MAJKO, TVOJA BIJA

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

– Stojte, stojte! Eno mi baba!

– Zakoči, zakoči, eno mi oca!

– Babo, babo, sunce moje, žalosti moja!

Povika tako, u kabini šinterskih kola, gospođa Sabija i naš domaćin (Kurbla) zaustavi kola nasred ceste, posred Zenice, na raskrsnici, desetak metara od mosta. Lupa gospođa Sabija rukama po staklu, nestrpljiva da joj se otvore vrata, mi gledamo u prolaznike, odgonetamo koji je od njih njen otac, Suljo Delić, Goraždak, izbjeglica u Zenici, u norveškom kamp-naselju Balnozi. (Treba od njega “uzeti” priču. Bacao je bošnjačke leševe preko ograde mosta Mehmed‑paše Sokolovića u Višegradu, brojao do sto, poslije mu se zamutilo. Molio četnika da ga ubije, pa ostao živ.) Onaj u francuskoj kapi, poznala ga sleđa. Kao u kakvom akcionom filmu. Kadaif iskače iz cukećeg odjeljenja, uperene kamere. Hvata “krupno”, lice oca, lice šćeri, suze, trešnju tijela, plač… Pa “švenka” na lica posmatrača. U svakom oku – suza. Ne zadrža je unutra ni granitni naš vojnik Hamo Džanić… Zastaju prolaznici, prepoznaju Sidrana, misle da snima neki film. (“Eno Ademira Kenovića!”) Hajdemo, ljudi, zadržati profesionalnu pribranost, mičimo se, sjedajmo u kola! Ali njima dvoma, što se tresu u zagrljaju, niko ne smije prići. Šutimo, gledamo, čekamo. Dijelim cigarete posmatračima, drhti ruka dok je vara upaljač. Istreće, zapalim.

Prešao i šef ekipe u cukeće odjeljenje, u kabini su sad naš domaćin Kurbla i otac i šćer, zagrljeni. Idemo u Balnoge razabirući priču: neko je iz Sarajeva, preko radioamatera, javio u norveški kamp da je Sabija krenula, prije pet dana, pitao da li je stigla. Iz dobre namjere belaj napravio. Drhtali roditelji pet dana, zašto ne stiže, da se nije šta desilo, kako je moguće da ne stiže evo šesti dan!? (Ko nije putovao, džaba mu pričati.) A jutros Sabija, iz onog Tomićevog dvorca, telefonom, na elektro-trafo u blizini kampa, ostavila poruku da stiže. Babo sabahile dopješačio u grad, odabrao najvažniju raskrsnicu – “Znao sam da mi ne možeš promaći!” – i hodao dolje-gore, uz Bosnu niz Bosnu – četiri puna sahata. Sledio se.

Mater, dakle, u kampu, Ajša, zna da joj danas dolazi šćer. Plašimo se za naš televizijski posao. Htjeli smo da sve ide bez scenarija, na prepad, kao “skrivena kamera”. Nije nam drago ovako, bolje bi bilo da mater ništa ne zna, a da kadaif slika iz auta. Sad, šta je – tu je. Bit će kako će biti.

Eno Balnoga, eno “norveškog” kampa!

Tridesetak prizemnih drvenih kuća nalik na barake, s po dva ulaza i stana, uređeno, čisto. Između baraka konopci za oprani veš, drva, staze i, valjda, travnjaci. Mnoštvo dječurlije. (Ima ih svije stotine, saznat ću kasnije. Uglavnom Krajišnici, prognanici. Svi do 14 godina – a ni u kakvu školu ne idu. Imaju u kampu dvije učiteljice, i one prognanici iz Bosanske krajine. Nekakav zenički organ vlasti neće da im verifikuje školu u kampu. “A vi radite bez verifikacije”, rekoh učiteljicama. “Naučite ih da nikad ne zaborave, da pamte ime zločinaca, i svoje bošnjačko ime da upamte. Svojoj djeci i unucima da prenesu istinu, i zakunu djecu i unuke da će je i oni prenositi svojoj djeci i unucima. Pet hiljada narednih godina.”)

Čula Ajša zvuk motora, izišla na vrata. (Kadaif, bezbeli, radi.) Oko nje troje, četvoro, petoro. Gledamo kome će od njih pritrčati Sabija. Onoj visokoj gospodskoga lica. Sva blijeda, zabrađena mahramom. Eno se grle, na pragu, poviše dva-tri stepenika. Dobro je, dobro – u životu – da prođe bez šokova i drame. Loše je, loše – u TV poslu – da se majka i šćer sreću ovako mirno, gotovo hladno, k’o da su se jučer, a ne prije šesnaest mjeseci rastale. (E, baš nam pokvari pos’o “najavljivačica” iz Sarajeva!) Nismo to kako treba ni izgovorili, kad – tup! Skljoka se majčino tijelo nauznak, k’o mrtvo. Svijet se uznemiri, pritrča, rastrča. Hozo nadnosi kameru nad Ajšino lice. Kukovima, laktovima, razguruje ljude oko sebe, odguruju i oni njega.

Otvorila Ajša oči. “Jeste, majko, to sam ja, tvoja Bija.”

Unutra veliki dnevni boravak, dva sobička za spavanje, četiri kreveta, na sprat. Kao u spavaćim kolima. Trebalo bi, prema norveškim standardima, da ovdje stanuje jedna višečlana obitelj. Nevolja natjerala, pa ih stanuje osmoro, rod i poznanici. U Zenici ima kancelarija, norveška, oni vode brigu o muhadžerima u dva “norveška” kampa. Hrane barem nikada ne bi smjelo manjkati. Vode ovdje nema. Idu gore, podaleko, donose. Struje ima i nema. Više nema. Slažu li se međusobno? Slažu. Ima raspored poslova ko kada šta radi. Za svađe ima u kampu “mirovno vijeće”. Pune ruke posla? Jok, uglavnom sitnice.

Stvori se, začas, kahva. Hoćete li pite? Hvala, žurimo. Eto vam šćerke, imate šta pričati – heftu dana. Malo ćemo “poslikati” naselje, pa odosmo u hotel, da saberemo dojmove. Da štogod pribilježimo. Allahemanet. Allahemanet.

Bilježim u tefter:

Ajša nikada, do ovoga rata, nije nosila šamiju, ni mahramom povezivala glavu. Goraždanska gospođa, frizura, ondulacija, šminka. Sad povezuje, mahramom, bošnjačkom.

Suljo nikada, do ovoga rata nije mario – ići u džamiju. Jok, nego u “šaharu”, na šah. U planinu, u lov. Na Drinu, u ribu. Sad, ne propušta sabah-namaz, ostala četiri – kad stigne. Bošnjak.

Sabija nikada, do ovoga rata, nije ocu govorila “babo”, nego vazda, cio život, “tata”. Sada veli: “Babo!”, i puna joj usta, kao da u to “baaaabooo” staje sva bol i jauk naroda bošnjačkog.

 

PROČITAJTE I...

“Vrlo je rijetko on dolazio kući s linije. Mati se uvijek žalila što ga nema. Često je govorila: ‘Vi svi nekako dođete, a moj Safet najmanje.’ A kad bi i došao kući, brzo bi se vraćao nazad. Kao da je to bio samo njegov rat. Toliko ga je vuklo da ide na ratište”

Svjesni smo da Stolac ne može sve sam učiniti, ali moramo krenuti od svoje avlije, moramo učiniti sve što je u našim mogućnostima kako bi nas drugi podržali i pomogli. Stolac mora imati svoje mjesto u našoj državi zbog strateški važnog položaja i prostora na kome se nalazi. Stolac je najveći centar Bošnjaka kako prema istočnoj, tako i prema južnoj Hercegovini

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!