fbpx

RATNE RANE LIJEČI NESVAKIDAŠNJIM HOBIJEM

Zuhdija je u proteklih nekoliko godina uradio desetke proizvoda od kojih neki predstavljaju prava mala arhitektonska zdanja. Među svima njima, posebno se ističe umanjena replika Stare drvene džamije u Bužimu te starobosanska seoska kuća “šeperuša”. Sklad, ljepota te originalnost detalja koje vjerno Zuhdija uspijeva ukomponirati u svoje rukotvorine doista zadivljuju

Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ

Ljubav prema zavičaju oduvijek se iskazivala na različite načine. Dok su jedni ginuli za zavičaj, drugi su živjeli za njega. Zuhdija Duranović iz Bužima jedan je od onih koji je najbolje godine svoje mladosti dao u odbranu zavičaja, pri čemu je postao i ratni vojni invalid. Dugo nakon rata, boreći se da prehrani porodicu, radio je građevinske poslove. U zadnjih nekoliko godina posvetio se ljubavi prema zavičajnoj arhitekturi. Okrenuo se izradi različitih maketa koje predstavljaju umanjene i vjerne replike arhitektonskih objekata iz užeg ili šireg zavičaja.

Zuhdija Duranović je četrdesetčetverogodišnji demobilizirani borac 505. brigade Armije RBiH. Bio je pripadnik jedinice “Žuti mravi”. Do ranjavanja u julu 1995. godine prošao je mnoga ratišta, među kojima se posebno ističu forsiranje rijeke Une, te bitka za Kumaricu, gdje je s pedesetak vojnika preživio krvavu ratnu dramu. Danas s porodicom živi u Bužimu i provodi dane uz svakodnevno trpljenje velikih bolova u desnoj nozi, koja mu je stradala od stajanja na minu.

TRNOVITI RATNI PUT

Zuhdija kaže da mu je u sjećanju posebno ostala situacija kada su išli u ispomoć jedinici “Hamza” početkom novembra 1994. godine, a koja je ostala duboko u neprijateljskoj pozadini s desne strane Une. “Dobili smo naredbu od komandanta Nanića da idemo u proboj preko Kolajevca, jer su ‘Hamze’ bile ostale bez municije, bez hrane i, nakon višednevnog boravka, bili su potpuno iscrpljeni. Napadali smo po danu. Bilo nas je oko 30 i razdvojili smo se na 4-5 metara. Komandir čete rahmetli Suljo Isaković nam je stalno ponavljao: ‘Polahko, dječaci!’ I tako smo išli stojeći sve dok četnici ne zapucaju na nas. Onda zalegnemo malo, pa ponovo ustanemo i, uzvikujući tekbir, pomjerali bismo se naprijed. I idemo mi tako uz šumu i vidimo da oni odozgo silaze i zaliježu u neki put koji je bio ukopan. Bilo ih je cijeli jedan vod. Ali mi smo išli prema njima uza stranu i bez ikakva zaklona.

Kad smo prišli na 40 ili 50 metara, oni su zapucali. Tad smo zalegli i otvorili vatru. Onda svi do jednog ustanemo, zatekbiramo i krenemo. Komandir Suljo nam viče: ‘Lezi, stani’, ali niko od nas ne staje nego pravo uz šumu. I udri, udri, udri. Kad smo izišli gore, vidimo da su se oni izvukli bočno tim putem. Jedan njihov vojnik ostao je mrtav i bilo je puno krvi, vjerovatno od ranjenih koji su se povukli. Tu smo imali prvi ratni plijen. Zarobili smo minobacač 60 mm, pedesettrojku i sanduk municije. Imali smo i mi jednog mrtvog i nekoliko ranjenih. A bili smo u dosta težoj poziciji.”

Zuhdija je iskusio i borbe protiv pripadnika vojske Fikreta Abdića i njegove paradržavne tvorevine AP Zapadna Bosna. U borbama za Trnovo, Džaferovića rezervoar i još neke kote za vrijeme “druge autonomije” iz čete mladih vojnika kojoj je pripadao skoro vod ljudi bio je izbačen van stroja. Najteža akcija u toku rata za Zuhdiju bila je Kumarica. Zuhdija je bio jedan od oko 200 boraca koji su spletom okolnosti ostali u neprijateljskom okruženju na vrlo stiješnjenom terenu i gdje ih je duže od pola dana tukao tenk i drugo teško artiljerijsko naoružanje. “Kad god smo kretali u neku akciju u toku rata, svaki borac bio je svjestan da se neko od nas neće vrati živ. I svaki put kad sam kretao na liniju, razmišljao sam: ‘Možda je danas moj dan.’ Ali taj dan na Kumarici smo se svi do jednog bili halalili sa životom. Kad sam vidio čim nas sve tuku i na kojem prostoru smo stiješnjeni, shvatio sam da nema šanse da preživim. Postojale su neke tranšeje od ranije pa su se neki malo mogli u njima sakriti.

Ali nas je bilo puno. Ja sam stavio pušku na glavu i legao potrbuške. Nekad pogledam ustranu, a ono tenkovska granata pogodila čovjeka i raskomadala ga svega. I tako ležim, čekam i razmišljam: ‘Kakav će to sad osjećaj biti, dragi Bože?! Sad je moja sljedeća.’ I tuci, tuci dok nisu naše minobacačlije iz pozadine ispalile 2-3 granate u to selo, u blizinu tenka. Vjerovatno su ga pogodili ili su ga oštetili. Tad se povukao taj tenk i praga. Onda su nas tukli malo minobacačem, tromblonima, ali u odnosu na prvi dio dana, bilo je prilično mirno sve do noći. Kad se smračilo, mi koji smo preživjeli okupili smo se i odlučili da se nema šta čekati naredni dan, već osmišljavati kako se izvući. Taj je dan izginulo više od pola prisutnih. Samo Bog dragi zna koliko je tamo ljudi ostalo mrtvih i teže ranjenih. Sjećam se da nas je bilo oko trideset koji smo ostali čitavi i sposobni za izvlačenje”, prisjeća se Zuhdija Duranović.

IZRADA RUKOTVORINA KAO TERAPIJA

U zadnjih nekoliko godina Zuhdija se okrenuo svom prvobitnom pozivu s obzirom na to da je prije rata pohađao drvno-tehničku školu u Bosanskoj Krupi. Godinama je radio građevinske poslove jer su to od njega životne okolnosti zahtijevale. Međutim, ljubav prema drvetu i izradi različitih eksponata i suvenira od drveta oduvijek je bila prisutna u njegovoj podsvijesti. Sada je došlo vrijeme da se više okrene zanatu kojeg najviše voli i da izrađuje predmete u koje se maksimalno unosi. Tako je Zuhdija u proteklih nekoliko godina uradio desetke proizvoda od kojih neki predstavljaju prava mala arhitektonska zdanja.

Među svima njima posebno se ističe umanjena replika Stare drvene džamije u Bužimu te starobosanska seoska kuća “šeperuša”. Sklad i ljepota te originalnost detalja koje vjerno Zuhdija uspijeva ukomponirati u svoje rukotvorine doista zadivljuju. “Sve ovo što sada radim je moja terapija i to mnogi ne razumiju. Kad vide na slikama ono što pravim, mnogi mi kažu da imam živce kao niko drugi. A ja takvima kažem da bih volio njihove živce nego išta na svijetu. Evo, sad baš trošim neku terapiju jer nekad nisam baš dobro i sitnica me bezveze zna izbaciti iz takta. Ovo mi je terapija koja me liječi od bilo kakve nervoze. S drvetom sam uvijek volio raditi. I šta god sam zamislio da uradim u drvetu, sve sam uspijevao završiti jer me sve oko drveta zanima. Kad počnem raditi ove makete, uopće nemam pojam o vremenu niti imam zdravstvenih problema. Mene noga uvijek boli. Ali kad krenem ovo raditi, ja ne osjećam bol. Jednostavno zaboravim na njega. Ranjen sam 3. jula 1995. godine, kada sam stao na minu. To je bilo na pravcu prema Dvoru, kada smo krenuli pripremati teren za završnu akciju spajanja s Hrvatima. Ja se od ranjavanja uvijek previjam. Takva je povreda.”

U izradu najvrednije makete, Stare drvene džamije, Zuhdija je utrošio više od 700 radnih sati. “Mene je ljepota Drvene džamije motivirala da napravim manju repliku. Tu je pomogla i efendijina hutba da je pravim. Efendija Emin Grošić je jednog petka držao hutbu kako će Allah, dž. š., onome ko sagradi džamiju makar kao i ptičije gnijezdo na narednom svijetu sagraditi kuću u Džennetu. Odatle je sve krenulo. I radio sam nekoliko puta na džamiji kada je krov renoviran. I tad sam čuo od ljudi da je ta džamija napravljena bez ijednog eksera, šarafa i bez mašina. Sve me je to plaho zainteresiralo i pitao sam se kako su ljudi napravili takvu drvenu džamiju a da do danas uspješno odolijeva zubu vremena, jakim vjetrovima i padavinama.

Išao sam na munaru, pa kad je jak vjetar, to se sve škripi i ljulja se, ali bez obzira na sve, već 180 godina sve opstaje. Kad nešto nije baš išlo onom dinamikom koju sam ja htio, nisam gubio živce. U drugom poslu bih možda izgubio živce, ali kod ovih stvari sam bio jako smiren i uporan. Nešto bi se otelo u nekom momentu pa ne bih uspio, ali opet bih kasnije pronalazio rješenje i sve uspijevao završiti. Recimo, kod stepenica na munari broj stepenica u potpunosti se podudara. Inače, replika džamije identična je skoro 100%. Proporcija umanjenja je jednaka za sve njene dijelove. Ja sam sve sebi izmjerio. Otišao sam u džamiju i laserskim metrom uzeo sve dimenzije koje su mi trebale. I iznutra sam uradio sve kako jeste u stvarnosti. Mahfil, mihrab, minber, ćurs, sve do zidnih levhi i rahlji za Kur’an. Maketa džamije može se otvoriti i pogledati njena unutrašnjost”, objašnjava Zuhdija s ponosom.

ŽIVOTNA ŽELJA NAPRAVITI MAKETU STAROG GRADA BUŽIMA

Zuhdijine ruke su izradile i malu drvenu vjetrenjaču s mlinom koja ima pokretni propeler, osvijetljena je iznutra i na drugom spratu ima krevet za mlinara. Međutim, druga najvrednija Zuhdijina rukotvorina jeste stara bosanska sirotinjska kuća koju je izradio na osnovu uzorka ruševne kuće njegove majke. “Išao sam ja do te kuće, gledao je, slikao i mjerio, i prema tom planu sam uradio vjernu maketu. Jedino što je ta kuća sada na kamenom podrumu, a ranije je bila na drvenom. Jer mati se sjeća kad je ta kuća bila na drvenom podrumu, na brvnima. U jednom navratu ta kuća je rekonstruisana. Kako mati kazuje, cijela kuća je podignuta na stubove i grede, potom je kajlama malo podignuta i ozidan je kameni podzid.

Nakon zidanja, kuća je polahko spuštena na podzid. Ja sam maketu drvenog podruma uradio prema majčinom kazivanju. Tako da maketa sadrži gotovo identično sve sadržaje i namještaj kakav je bio u to vrijeme. U podrumu je bila stoka. Bočno su bili basamaci za gornji sprat. Iznad basamaka se nalazi jedna ostava gdje je obično bila kaca za kupus. Desno je bila soba za goste koja se zvala ahar. Tu je bila furuna i jastuci za sjedenje bez namještaja. Lijevo je bila spavaća soba s krevetom i ormarom. U vrhu hodnika, lijevo, bila je kuhinja ili dnevna soba, koje se i ja sjećam pošto sam i ja kao dijete išao tu kod rahmetli dida koji je živio u toj kući. Najbolje se sjećam te sobe. Tu je bila furuna za kuhanje i samo jastuci za sjediti. Nije bilo sećija i kaučeva. I bila je desno jedna prostorija otvorenog tipa prema hodniku, u kojoj su se nalazile naćve za brašno. Sve te detalje sam uspio uraditi na maketi, na kojoj sam radio i dan i noć punih 20 dana. Koristio sam drvo i ljepilo drvofiks, žicu kao baglame za prozore i vrata.”

Zuhdija se već debelo zagrijao da radi maketu Starog grada Bužima. Međutim, još nema stvarni uvid kako je to izgledao vanjski i unutrašnji grad, kule i tabije, džamija u gradu. Jer, kako kaže, to bi bio veliki posao pa bi bila prava šteta da sve napravi, a kasnije se onda ispostavi da je to drugačije izgledalo. “Ja bih uradio maketu veličine velikog stola. U narednom periodu ću svakako raditi na sakupljanju informacija i pripremi za tu maketu jer to bi bio stvarno veliki posao. Da mi je dobar nacrt, ja bih već počeo raditi. Samo me brine, počet ću raditi i uložit ću puno vremena, a kasnije će se pojaviti neka nova činjenica koju nisam znao. A životna mi je želja napraviti Stari grad Bužim. Ukaže li mi se prilika da sakupim sve činjenice o njegovom nekadašnjem stvarnom izgledu, to bih sa zadovoljstvom uradio”, kaže Zuhdija Duranović.

Do sada je napravio više desetaka eksponata. Neke je podijelio besplatno, neke je prodao, a neke je zadržao za sebe. Pored maketa Drvene džamije i starobosanske kuće “šeperuše”, izrađivao je i satove s drvenom podlogom, čatrnje, vodenice, vjetrenjače, drvena kola, razne suvenire i eksponate s patriotskim motivima. Sve predmete uglavnom radi od hrastovog drveta, mada kombinira i kesten, crni orah, trešnju, bagrem i druge vrste drveća. Kada bude u funkciji muzej općine Bužim, Zuhdija kaže da planira pokloniti neke od eksponata za potrebe muzeja.

PROČITAJTE I...

Pašovićeva jednačina sugerira da je kultura = ON, a da je nacionalno = vjersko, i obrnuto. Pritom mu je sve što u kulturi proizvedu nacionalna društva i vjerske zajednice nešto nazadno, folklorno, prevaziđeno. Oboje su mu nešto što bi rado protjerao iz društva. Naime, Pašović i njegovi intimusi graknuli su još 2015. godine, kada su od Federalnog ministarstva kulture smanjene bolesno visoke dotacije za festivale poput MESS-a. Tada su tvrdili da se ukida internacionalna kultura, a subvencionira folklor. Ipak, ostaje posve nejasno kako uopće može postojati internacionalno ako nije utemeljeno na nacionalnom? Pa nije li internacionalna kultura upravo plodonosna i izlječujuća komunikacija između nacionalnih kultura? Uzalud je ovakva pitanja postavljati Pašoviću i njegovoj toploj režiserskoj braći jer je njima vrhunac umjetnosti kada djevojka koja glumi muslimanku iz svoje vagine na pozornici izvadi zastavu Bosne i Hercegovine

Da li je potrebno i spominjati da je Mazalica aktivno litijašio po Crnoj Gori, “branio” tamošnje srpske “svetinje”, borio se junački protiv “milogoraca” te, po vlastitim riječima, “osjećao nacionalni romantizam”.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!