fbpx

Ratna monografija Bužima i Velike Kladuše

Kroz cijelu knjigu autor majstorski plovi prostorom i vremenom, uključujući, pored sebe, i brojne druge aktere rata, ali na momente poseže i za književno-historijskim potkama koje mu olakšavaju rekonstrukciju priče. Knjiga Grljevac predstavlja kombinaciju dokumentarnog i literarnog teksta, kombinaciju stvarnosti i fikcije

 

Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ

U izdanju Bošnjačke zajednice kulture “Preporod” Bužim nedavno je iz štampe izišla knjiga Grljevac autora Hamze Veladžića. Nakon ranije objavljene i u javnosti odlično prihvaćene knjige Kumarica, ovo je još jedna ratna monografija o širokom području velikokladuške i bužimske općine, za koje se vezuje niz ratnih dešavanja u proteklom ratu, ali i nekim drugim periodima povijesti. Knjiga Grljevac na više od 530 stranica nastavlja afirmaciju kulture pamćenja i odupire se najezdi zaborava. Recenzije za knjigu napisali su autorovi saborci i starješine Edham Eminić, Safet Sajo Husić i Agan Elkasović, te književnica Elmedina Muftić.

Knjiga Grljevac zanimljivo je i obimno štivo o ratu, događajima i pojedincima povezanim sa širim prostorom brda Grljevac i Suhe Međe u proteklom ratu, a u nekim segmentima i unazad gotovo stoljeće i po. Sadržaj knjige podijeljen je na devet dijelova, među kojima ključno poglavlje otpada na sedmi dio pod nazivom Bitka za Grljevac. Posljednji, deveti dio knjige predstavlja dokumentarni dio pod nazivom U sjeni Grljevca.

Na stranicama ove zanimljive ratne monografije opisane su borbe u širem rejonu Grljevca u periodu od srpskog ustanka 1875. godine pa sve do odbrambeno-oslobodilačkog rata od 1992. do 1995. godine. Na početku u vrlo opširnom osvrtu autor Hamza Veladžić podsjeća na sukob krajiških Bošnjaka s ustanicima Petra Karađorđevića iz 1875. i 1876. godine i na nemila dešavanja iz Drugog svjetskog rata. Slijedi dio o napadu na Bužim iz pravca Žirovca u vrijeme Kurban-bajrama 1992. godine, pa onda o organizaciji odbrane, utvrđivanju linija, otpočinjanju od strane komande 505. brigade odobrenog šverca s četnicima, a sve u svrhu nabavke velikih količina naoružanja. Treći dio knjige tretira početak “prve autonomije” Fikreta Abdića i pregovore vođene na liniji razgraničenja, kao i vrhunac kupovine naoružanja od srpskih švercera.

U četvrtom poglavlju govori se o borbama u rejonu Ahova i otpočinjanju operacije “Breza ’94”. Peto i šesto poglavlje obrađuju početak “druge autonomije” te brojne bitke kojima su direktno rukovodili Legija i Kobac, među kojima se posebno ističu borbe na Velića i Džebića Glavici. Najuzbudljiviji, sedmi dio knjige odnosi se na bitku za Grljevac, koja je vođena 26. maja 1995. godine. Najzanimljiviji detalj ovog poglavlja i cijele knjige bio je proboj neprijateljskog obruča na lokalitetu Hambara, što je imalo veliki strateški značaj za nastavak rata. Osmo poglavlje prikazuje dešavanja i borbe iz posljednja dva i po mjeseca rata, sve do pogibije komandanta 505. brigade Armije RBiH Izeta Nanića i spajanja jedinica 505. s hrvatskom vojskom. U tom dijelu opisan je i dolazak predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića u Bužim 8. augusta 1995. godine. Dokumentarni dio na kraju knjige donosi biografije boraca, osvrte i zanimljivosti koje se tiču šireg područja Grljevca, Zborišta i Crvarevca, kao i desetke fotografija i drugih ilustracija.

Kroz cijelu knjigu autor majstorski plovi prostorom i vremenom, uključujući, pored sebe, i brojne druge aktere rata, ali na momente poseže i za književno-historijskim potkama koje mu olakšavaju rekonstrukciju priče. Knjiga Grljevac predstavlja kombinaciju dokumentarnog i literarnog teksta, kombinaciju stvarnosti i fikcije koja se odlično uklapa u zacrtani cilj autora. Knjiga je zanimljiva i vrlo jednostavna za čitanje. Ni ova knjiga, kao ni bilo koja druga, nije bez svojih manjkavosti, u smislu da u nju vjerovatno nisu mogli biti uključeni svi akteri rata (neki iz neznanja autora, a neki zbog odbijanja da iznesu svoje viđenje svega), u smislu da je nekom događaju ili pojedincu posvećena veća ili manja pažnja nego što je to objektivna okolnost, u smislu da se ni Hamza Veladžić, kao ni bilo koji drugi autor, nije mogao do kraja osloboditi note subjektivnosti, pristranosti i dojma koji su na njega ostavili sagovornici. Ali, koja je to knjiga uopće, mimo Božije knjige, savršena, 100 posto objektivna, bez grešaka i nedostataka?! Zato, svako ko bude tražio manu u knjizi Grljevac naći će je, ali isto tako, svako ko bude uvažavao činjenicu o pomanjkanju objavljenih radova i publikacija o ovoj temi, svako ko bude uvažavao činjenicu o uloženom trudu autora, činjenicu o zdravstvenom stanju (autor ima problema sa sluhom), knjizi Grljevac neće tražiti puno mahana već će je doživjeti kao nemjerljiv doprinos tihog, a velikog čovjeka, da se od zaborava otrgne značajan period rata i dešavanja s vrlo velikog područja bužimske i velikokladuške općine.

Na osnovu svega onoga što knjiga Grljevac donosi, svako dobronamjeran ima dovoljno razloga da čestita autoru Hamzi Veladžiću i svim akterima koji su mu bili na raspolaganju da napiše i objavi ovu knjigu. Isto tako, knjiga može poslužiti i kao dobar povod svim dobronamjernim kritičarima da svojim radovima i knjigama na ovu temu daju doprinos da se napisano unaprijedi i proširi. Jer najbolja kritika svake knjige jeste novoobjavljena knjiga na istu temu.

Autor knjige Grljevac Hamza Veladžić osoba je nevjerovatne stvaralačke energije i čovjek koji svojim društvenim angažmanom uveliko doprinosi društvenom progresu. Hamza spada među one Bošnjake koji još nisu kvalitetno vrednovani, odnosno koji su debelo potcijenjeni uprkos svemu što su dali ili još daju zajednici u kojoj žive. Hamza Veladžić u ratu je bio borac 505. brigade Petog korpusa Armije RBiH, novinar i kamerman s prve linije fronta, a potom i dobitnik priznanja “Zlatni ljiljan”. U miru je postao autor 4 knjige te otac devetero djece. Sve vrijeme aktivan je član Islamske zajednice, boračkih udruženja i BZK “Preporod”.

Hamza Veladžić (sin Huseina i Munire) rođen je 1971. godine u Varoškoj Rijeci, općina Bužim. U rodnom gradu završio je osnovnu školu 1986. godine. Srednjoškolsku diplomu stekao je u Elektrotehničkom srednjoškolskom centru “Jaroslav Černi” u Sarajevu 1990. godine. Nakon završene prve godine Elektrotehničkog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, rat ga je prekinuo u uspješno započetom studiranju. Krajem 1991. godine priključio se Patriotskoj ligi u Sarajevu, tačnije na Vratniku. Petog aprila, dan prije napada na Sarajevo, došao je na područje Bihaćkog okruga. Od prvog napada na Bosansku Krupu stavio se na raspolaganje vojnom vrhu u Bužimu i učestvovao u mnogim vojnim pohodima sve do formiranja 105. bužimske brigade ARBiH.

Kao borac, bio je u sastavu prve čete Drugug bataljona, sve do 1993. godine, kada je prešao u Treći bataljon. Krajem 1993. godine prekomandiran je u minobacački vod na dužnost komandira odjeljenja, a godinu poslije u Sektor za moral pri komandi 505. viteške brigade, gdje je radio kao novinar. Demobilizirani je borac od novembra 1995. godine. U toku rata dva puta je bio ranjen. Za ukupni ratni doprinos dobio je ratno priznanje “Zlatni ljiljan”. Od decembra 1995. do februara 1996. godine kao nastavnik engleskog jezika i tjelesnog odgoja radio je u Osnovnoj školi “Bužim”. Nakon toga, narednih jedanaest godina radio je u JP “BH Pošta” (“Telecom”). Prije Grljevca napisao je knjige Pomorske katastrofe (2007), Krajiški slavuji (2014) i Kumarica (2018).

 

 

PROČITAJTE I...

Površinski kop Turija nalazi se nekoliko kilometara od centra Banovića. Tu će, blizu mjesta gdje je upravna zgrada PK Turija, na jednom brežuljku, u budućnosti biti izgrađena TE Banovići. Na ulazu u PK Turija dočekao nas je tehnički rukovodilac površinske eksploatacije Ekrem Demirović. Već nakon nekoliko rečenica jasno vam je da je to čovjek koji poznaje svaki pedalj površinskog kopa od nekoliko kvadratnih kilometara. Čovjek koji zna svaku mašinu, iako ih na kopu rade deseci, od kamiona dampera, preko buldožera, gredera, rovokopača, utovarivača, bušilica do dizalica. Čovjek koji poznaje svakog radnika bez obzira na to što ih radi tu nekoliko stotina u tri smjene. Ekrem o rudniku zna sve

Historičari kažu da je Müllerova (Milerova) vila izgrađena 1912. godine, i to kao bolnica za radnike u fabrici sode pa su je zvali fabrikšpital. Prvi upravitelj bio je čuveni doktor Adolf Hempt, a u vilu je pretvori Fritz Müller, treći direktor sodare

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!