Rasprava sa samoproglašenim “mistikom”

Riječ derviš perzijskog je porijekla, prevodi se i tumači kao siromah, ali ne u doslovnom smislu, nego u odnosu na neizmjerno bogatstvo Uzvišenog Boga. Isto tako, riječ derviš složenica je čiji semantički sadržaj simbolizira put ka približavanju Bogu. Der ili dar znači vrata, a viš prag. Eh, sad, da bi se otvorila vrata Božijeg zadovoljstva i ušlo u predvorje Njegove milosti, potrebno je prekoračiti “prag”, a u derviškoj terminologiji prag označava ovaj svijet i sve njegove izazove i opasnosti

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Rano je prijepodne. Jutro zapravo. Emir i ja, nakon neplaniranog susreta, sjedimo u bašči malog, tihog, od znatiželjnih pogleda i neželjenih susreta skrajnutog kafića. Sve naokolo blista. Jutro je bistro, svježe, mladim suncem okupano. Prekrasno. Kao opčinjen, gledam u nikad istu igru svjetlosti u krošnjama kestenova.

Razgovaramo opušteno, neobavezno, o književnosti uglavnom. Emir voli perzijsko pjesništvo, Nizamijevu poemu Medžnun i Lejla osobito. Govori kako su, uz ogradu da možda griješi, likovi Medžnuna i Lejle depersonalizirani, nestvarni i kako zapravo simboliziraju nešto sasvim drugo: čežnju duše za praiskonom, za pradomovinom iz koje je “izgnana” i za kojom žudi dok čeka na povratak zatočena u ovom privremenom i tegobnom staništu.

Velim, dok me upitno gleda, najkraće što mogu, jer jutro je zaista prekrasno i želim šutke uživati u njemu, a ne ulaziti u velike priče, kako bih se u načelu mogao složiti s njim; kako naizgled karakterološki definirani likovi u perzijskom pjesništvu najčešće to nisu i da takvih stilskih postupaka ima mnogo i u djelima drugih velikih perzijskih klasika.

– Spavaš li – pita me iznenada.

– Slabo.

– Kad si zadnji put spavao noću?

– Ne sjećam se. Prošlog mjeseca, valjda.

– A sabran si i blistaš, koliko vidim!?

– Ne znam baš.

– Blistaš, blistaš! A znaš li zašto?

– Ne.

– Uslijed djelovanja zvijezde Sirijus. Njeno je djelovanje je iluminirajuće. Noćobdijama, poput tebe, tad se otvara svijet ideja, svijet onostranog. Zato si i napisao nekoliko dobrih knjiga. Zato i blistaš.

– Dobro, hajde de – oprezno prekidam dalju priču o tome.

No, ne bez jetkog razočaranja, ubrzo uvidjeh da su moji, ionako rijetki, mali, skromni, samozatajni proplamsaji ozarenja upravo to, proplamsaji i ništa više, i da se od znatiželjnih pogleda i neželjenih susretanja nije moguće sakriti. Uvijek su tu, svuda oko mene i uvijek spremni da mi unište tih nekoliko minuta dragocjenog mi i blaženog spokoja.

Našem stolu prilazi upravo takav: samoproglašeni mistik, ezoterik, pronicatelj u skrivene teološke poruke i šta već sve ne. Spusti se bez pozdrava na stolicu, othuknu, kratko me pogleda i, očito spreman za verbalno sučeljavanje sa mnom, samozadovoljno reče:

– Mnogo sam čitao o sufijama, mnogo!

– To je lijepo – rekoh tiho.

– A jesi li čitao nešto o dervišima – priskoči u pomoć Emir, a ja mu sa zahvalnošću klimnuh glavom.

– Pa, zar to nije isto – “mistik” će.

– Razlika je jedva primjetna, ali postoji. Tarikat je živa vjera, dok je sufizam teozofija. Svaki derviš je sufija, a svaki sufija nije derviš.

– Hm! A, kad si tako pametan, reci mi šta znači riječ derviš i kako se tumači?

– Značenja i tumačenja ima mnogo, a, uz nadu da ću potrefiti pravo, evo jednog: riječ je perzijskog porijekla, prevodi se i tumači kao siromah, ali ne u doslovnom smislu, nego u odnosu na neizmjerno bogatstvo Uzvišenog Boga. Isto tako, riječ derviš složenica je čiji semantički sadržaj simbolizira put ka približavanju Bogu. Der ili dar znači vrata, a viš prag. Eh, sad, da bi se otvorila vrata Božijeg zadovoljstva i ušlo u predvorje Njegove milosti, potrebno je prekoračiti “prag”, a u derviškoj terminologiji prag označava ovaj svijet i sve njegove izazove i opasnosti. Derviši su, dakle, putnici ka Bogu koji se na ovom svijetu čiste od pokuđenih svojstava i spremaju za prelazak tog imaginarnog praga. Eto, ima još, ali, u najkraćem, to je to!

– Odakle to znaš?

– Mnogo sam čitao o dervišima, mnogo – reče Emir ne skrivajući ironiju.

– Pojma ti nemaš – prosikta “mistik”, s mržnjom nas pogleda i žurno ode.

– Aferim! I meni si se otkrio! Nisam znao da poznaješ jezik koji ovakvi govore!?

– Ma, pusti, tevećelija! Nego, pozicija nam je kompromitirana i ovaj će se ponovo vratiti da se nadmudruje sa mnom, a ni ti nećeš biti pošteđen! Hajmo mi kući!

– Idemo!

PROČITAJTE I...

Na ovaj i ovakav tekst, u biti knjiški, potakao me je nedavni razgovor s izvjesnom djevojčicom iz komšiluka, učenicom generacije u osnovnoj školi koju sam i ja pohađao, a koja, premda ima peticu iz historije, o historiji svog rodnog grada nije znala skoro ništa. Na moje upite o ovom ili onom, gledala me je nijemo i blijedo

Onda ponorna fotografija: Zagrlio sam bol i ona je zagrlila mene. Sklupčani u noći, sa strahom smo pomišljali na san. Neki pisci neprestano prepričavaju priče drugih pisaca. Nije rijetkost da su uspješniji i poznatiji od pisaca čije ideje koriste. To zaista nema nikakve veze sa zaključkom ruskih formalista da se “u književnosti ne nasljeđuje od bogatih očeva, nego od siromašnih stričeva”. Riječ je zapravo o današnjem obliku epigonstva i njegovom položaju u društvu. O njegovoj nepodnošljivoj utemeljenosti. Zato su epigoni, tj. sinovi po vlastitom opredjeljenju, sudbina novog vremena i savršene oceubice. Svijest o tom pokazuje nadmoćni smiješak jednog od njih (ne znam samo kako se zadesio u kutiji)

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!