fbpx

Raskrinkao sam prevaranticu Irinu Lovrić

“Prošao sam pakao sotonističkog nasilja što ga je nada mnom i nad mojom porodicom vršila ta osoba. Sada mi se najvažnijim čini da se stanovništvu Bosne i Hercegovine pokaže da se u toj osobi krije opasan prevarant i beskrupulozan kriminalac širokog spektra djelovanja. To podrazumijeva prevare, prijetnje i ucjene kojima se uništavaju porodice, rasturaju brakovi i upropaštavaju pojedinačni ljudski životi”

 

 

Razgovarao: Mahir SOKOLIJA

Neposredan povod za ovaj razgovor treće je izdanje njegove knjige Oranje mora, koju je nedavno objavila Izdavačka kuća “Buybook”. Abdulah Sidran, unatoč tome što pripada generaciji koja nije odrastala uz računare i socijalne mreže, danas je vrlo aktivan korisnik Facebooka, koji mu je, veli, pomogao da otkrije čaroliju sažimanja teksta i u njoj ostvari nekoliko istinskih lirskih briljancija. Za Stav govori o svom književnom i društvenom angažmanu i odnosima sa svojim sadašnjim i bivšim prijateljima i saputnicima Irini Lovrić, Mili Stojiću, Ivanu Lovrenoviću, Željku Ivankoviću, Emiru Kusturici, Adilu Kulenoviću, Esadu Durakoviću, Aliji Isakoviću, Mustafi Imamoviću… i podsjeća “one koji ne znaju da je Sarajevo u svojih petsto godina historije jedanaest puta bilo sravnjivano sa zemljom i da se svaki put iz pepela podizalo i nastajalo je kao neko novo, a uvijek isto i jedinstveno – šeher Sarajevo”.

 

STAV: Šta je to napisano u Vašoj knjizi Oranje mora da je za nešto više od godinu bilo potrebno objaviti već i treće izdanje – što je svojevrsno čudo za naše prilike – kako bi se zadovoljila potreba čitalaca?

SIDRAN: Bilo bi mi draže čitati i slušati šta o tome kazujete vi, kritičari, novinari i književnici. Na pitanje bi možda bolje odgovorio i Izdavač jer je on taj koji prepoznaje širi kulturni, književni i tržišni interes u stalnom obnavljanju jedne publicističke knjige nedefiniranog karaktera i žanra. Knjizi Oranje mora prirodan je podnaslov Svakodnevni zapisi. Riječ je, dakle, o svojevrsnom duhovnom dnevniku, dnevniku svakodnevice kakvu živi i naš najobičniji čovjek. Živi, stvarni njegovi problemi, potopljeni u jezik humora, ironije, katkad i lakrdije. Ima unutra i mnogo nostalgije, nečujnog plača i nevidljivih suza nad našim djetinjstvima, gradom, domovinom. Naslov knjige kazuje kako se pisac trajno pita o smislu vlastitoga djelovanja: nije li naš publicistički angažman zapravo rad na “ispravljanju krivih drina”, dakle besmisao, kao što je besmisao i “oranje mora”? Ako i jeste, knjiga i čitanje knjiga nije i nikada neće postati besmisleno.

 

STAV: Kažete da je “Facebook karikatura demokratije” koja “omogućava svakoj budaletini da piše o najkompliciranijim filozofskim temama”, ali, i pokraj toga, jedna ste od rijetkih osoba iz javnog života koja tako predano djeluje u virtualnom svijetu Facebooka. Šta je to u Facebooku što Vas svako jutro drži “od pet do deset” uz računar, odnosno telefon?

SIDRAN: Treba to kazati i grublje. Facebook je jedan paralelni čovjekov svijet, praktično nepostojeći, ako dobrovoljno ne uđete u njegov prostor iluzija i fikcije. Sam pojam demokratije odavno je pretvoren u karikaturu, tako da je Facebook samo jedno od ogledala u kojima se prepoznaje čovjekov rad na uništavanju smisla svake moguće uzvišene ideje i baš svakog mogućeg praktičnog političkog projekta. Živimo u doba pustoši koju je nastanio užas. Nije teško razumjeti zašto se ljudi mojih godina iz milion razloga raduju pojavi Facebooka. Od najbanalnijeg: ljepše mu je uz monitor u svojoj sobi, nego u zagušljivoj prostoriji mjesne zajednice. Ljepše mu je “razgovarati” na daljinu s ozbiljnim nepoznatim ljudima, nego trpjeti sve ono što u prisilnom okruženju mora trpjeti. Itd. Ako je tako s običnim penzionerom, onda je jasno da su mogućnosti penzionera-književnika u Facebooku praktično neograničene.

 

STAV: Velite da ste otkrili “čaroliju sažimanja teksta” i našli se komotni u kratkoj literarnoj formi. S druge strane, svjedoci smo dugačkih rasprava i teških riječi koje s tim paralelno dolaze na Vašem zidu i zidovima osoba s kojima imate oprečna mišljenja.

SIDRAN: Iskreno vjerujem da će naši profesionalni književni eksperti jednoga dana ozbiljno razgovarati i pisati o fenomenu sažimanja, na koju nas Facebook radikalno obavezuje. Meni su se u tome postupku događala prava čuda. Kad trideset redaka moram svesti na tri retka, a zadržati misao i ideju, onda se jezik počinje ponašati kao mađioničarski štap. Tu stvaralačku radost nije moguće opisati onome koji je nije doživio. Ovo drugo što me pitate, mora se podrazumijevati kao da ste pri ulazu u Facebookov svijet potpisali prihvatanje i takvih usputnih nelagoda i nevolja. Time se može upravljati i u tome ne vidim problem. Skineš s liste sve što ti nije po volji i gotova stvar. Malčice jeste neugodno ako odbacujete čestitog, normalnog čovjeka čiji je obrazovni prag nizak i čije se znanje svodi na ono što je progutao po žutoj štampi, na TV‑u, pa i na tom Facebooku, i uzeo to kao neporecivu istinu. Ponekad sam se takvima – da mu ne držim javno predavanje – obraćao u inboks, pa tumačio stvari. To umijem, i to dobro ide, ali uzima mi više vremena nego što je za moje godine dopustivo.

 

STAV: Oni koji prate Vaš i profil na Facebooku Irine Lovrić, koja je na Facebooku o sebi izgradila imidž beskompromisnog borca protiv korupcije, svjedoče već neko vrijeme o Vašem sukobu s njom, uz upotrebu teških riječi. Bili ste neko vrijeme u bliskim prijateljskim vezama, i sami ste podržavali, cijenili i propagirali njezin rad. Šta se, zapravo, dogodilo pa je slogan “Svi smo mi Irina” – ispisan na majici koju ste svojevremeno nosili na jednom skupu simboličke podrške njenoj borbi – danas zamijenjen riječima “Car je gol”, kako nedavno rekoste u jednoj radioemisiji? Kako je Irina Lovrić uspjela omađijati i obmanuti Abdulaha Sidrana?

SIDRAN: Ja se ne sramim svojih prolaznih zabluda i pogrešnih uvjerenja. Nosio sam na sebi majicu “Svi smo mi Irina” i sudjelovao na jednom skupu podrške njenoj borbi vjerujući da je to istinita, autentična, iskrena borba jednog moralnog građanina za običnu ljudsku pravdu, solidarnost i poštenje. Čak sam u toj genijalnoj prevarantici vidio i mogući simbol borbe cijeloga našeg naroda. Nisam bio sam ni jedini koji je podlegao njenim vještinama obmanjivanja. Njeno prijevarno ponašanje i postupanje najprije su počele, čisto ženskim instinktima, prepoznavati i razobličavati neke od njenih najbližih drugarica i saradnica. Moje prve sumnje pojavile su se PREPOZNAVANJEM neobičnosti u njenom JEZIKU i žargonu koji upotrebljava. Prepoznao sam IDIOMATIKU koju koriste “psi rata”, “škorpioni” i slični. Do toga nije došla čitanjem. A tada nisam znao za njene kontakte, uporišta i veze u kriminalnom i paraobavještajnom podzemlju šireg područja grada i regije. Išlo je to svojim tempom – saznanja o skrivenim žiro-računima, na više banaka i na više imena, na ime izmišljenih potreba i akcija, moja nemoć da shvatim kako se može biti u radnom odnosu osam godina, a dvije trećine od toga provesti na bolovanju! – i sve tako, jedno po jedno, dok me na kraju nije dovelo do gomile saznanja od kojih se čovjeku SMRZAVAJU KOSTI. Ta moja saznanja ­– zbog svoje grozote – ne mogu biti izgovorena ni napisana na Facebooku ili u novinama, ali se mogu i moraju kazati u sudnici, na ročištima koja nazivaju zatvorenim. Zato uporno prozivam dotičnu hohštaplerku i prevaranticu da me tuži, i stalno – evo i sada – ponavljam da je ona KRIMINALAC. Što ona, naravno, ne smije učiniti, jer bi se istoga trena našla na optuženičkoj klupi. Imam preko dvije stotine isprintanih stranica korespondencije s dotičnom personom i neki bi brzopleti pisac, uz malo stilsko-jezičkih intervencija, to odmah objavio kao veoma zanimljiv epistolarni roman. Meni nije do romana i literature. Prošao sam pakao sotonističkog nasilja što ga je nada mnom i nad mojom porodicom vršila ta osoba. Ona o problematičnom stanju svoga psihičkoga zdravlja ima i vjerodostojne medicinske papire, o čemu sam ja, u ona doba, mislio da je to neki njen način preventive od nečije eventualne odmazde – sve dok ozbiljnost te medicinske dijagnoze nisam osjetio bukvalno na svojoj koži. O porodičnim patnjama i stresovima govorit ću u sudnici. Do tada će valjda policijski organi završiti svoj posao istrage u vezi s provalom i pljačkom moga stana. S obzirom na socijalni milje iz kojeg je ona potekla i u kojemu i danas traži i nalazi podršku za svoje prevarantsko djelovanje – bilo je neophodno istražiti i tu varijantu. Meni su nadležne službe dodijelile policijsku zaštitu, i ja sada smatram da je najvažnije stanovništvu Bosne i Hercegovine i regije pokazati da se u osobi tog navodnog “zaštićenog prijavitelja korupcije” krije opasan prevarant i beskrupulozan kriminalac širokog spektra djelovanja. To podrazumijeva prevare, prijetnje i ucjene, tajna snimanja partnera u delikatnim pozicijama, nezakonite rabote kojima se uništavaju porodice, rasturaju brakovi i upropaštavaju pojedinačni ljudski životi. Zato mi, za sada, zbilja nije važan literarni aspekt ove društvene sramote. Lako ćemo za romane, valja spašavati ljude! Prevarant Torabi je ljudima opljačkao novac. U ovome primjeru, uz pljačku novca, ide i neminovno razaranje porodica i uništavanju ljudskih života. Nije moguće razumjeti indiferenciju s kojom se rukovodioci APIKA (Agencija za borbu protiv korupcije…) odnose prema ovom vrištućem problemu, dopuštajući da jedna “kemijska tehničarka”, pod sumnjivim okolnostima zaposlena u jednom državnom uredu, zloupotrebljava i uništava smisao Zakona o zaštiti prijavitelja korupcije. Takvo sprdanje s državnim zakonima i institucijama u ovoj zemlji posljednjih nekoliko decenija – nije zabilježeno.

 

STAV: “Saznanja od kojih se smrzavaju kosti” zvuči intrigantno, a Vi, ipak, ne želite ništa konkretnije kazati nego očekujete tužbu i raspravu u sudnici. Postoji li nešto što možete reći, a što će opravdati vaše kvalifikacije?

SIDRAN: Pazite, kroz desetak mjeseci naše saradnje mi smo postali toliko bliski da je ona u mojoj kući, u mome domu, bila kao u svojoj kući i svome domu. Mene je zvala “tajo”, moju suprugu “majo”, a mi nju “šćero”. Mi u svojoj naivnosti nismo mogli znati šta je od onog što nam predočava istina, a šta laž. Vjerovali smo – i ja sam objavljivao tekstove s takvim naslovima! – da je njen život ugrožen od onih s kojima je u sukobu, bojali se svakoga dana hoće li živa leći, živa ustati. A onda u nekoj malo opuštenijoj atmosferi rekne: “Znate, ja prvo pocijepam košulju, onda ulazim u direktorovu kancelariju i odmah počinjem da vrištim. On mora ustati da me ‘smiri’, ja padam u nesvijest, nose me u hitnu pomoć, uzimam nalaz, poslije uslikam ruke i sutra podnosim tužbu: NAPAD NA RADNOM MJESTU!” U drugoj prilici saznam da je fotografiju o njenom navodnom sudjelovanju u pomoći ljudima na poplavljenim područjima, čime se naročito voli hvaliti, napravila kod svoje rodice, jedne babe u selu Mrazevac kod Pala. Obukla babinu kecelju, nazula babine čizme, pokrila glavu babinom maramom i stala pred babinu štalu, fotografirala se, pa rekla: “Evo, baba, i ja sam pomagala poplavljenim područjima!” Tu je sliku na svome Facebook profilu objavila desetinu puta. Čujem da je ovih dana pobrisala /poskidala sve kompromitirajuće stvari, naročito onu seriju erotskih fotografija koje su imale za cilj da primame posebnu vrstu publike. Neka vašim čitaocima budu dovoljni ovi primjeri, a ostalo neka stoji za sudnice.

 

STAV: Među živima je sve manje onih intelektualaca čija su djela pomogla kulturnom i političkom razvitku Bosne i Hercegovine i Bošnjaka u prvim godinama i decenijama nakon osamostaljenja – od Muhsina Rizvića i Alije Isakovića, preko Nedžada Ibrišimovića i Muniba Maglajlića do Mustafe Imamovića. Postoje li u novim generacijama ličnosti sposobne nadomjestiti praznine kojih će uskoro biti sve više?

SIDRAN: Ne, to nije pitanje za Abdulaha Sidrana. Ja sam još uvijek ogorčen na “našu vlast” zbog Nedžadovog odlaska. Oni su – njemu i meni gotovo istovremeno – odredili penzije od kojih se ne može živjeti ni pet dana. Nedžad nije smio umrijeti, nije mu bio vakat! Ali on nije imao vremena “ići po doktorima” jer je morao po njihovim kancelarijama i po kafanskim ljetnim baštama nuditi i prodavati svoje knjige. Napisao sam o tome užasan tekst, prisjećam se poente: U Bosni moraš najprije umrijeti da bi krenuo s mrtve tačke. Živi pisci, naučnici, filozofi i historičari našoj vlasti ne trebaju. Danas žalimo za povjesničarem evropskog kalibra i renomea prof. dr. Mustafom Imamovićem – a šta mislite da li je njega ikad iko od bošnjačke vlastodržačke elite pozvao na razgovor, pitao za mišljenje, ponudio kafom, čestitao mu rođendan?

 

STAV: Odgovaraju li danas intelektualci na pravi način na sve ono što od njih traži ovaj povijesni trenutak? Ili još preciznije, imaju li bosanskohercegovačke i bošnjačke institucije koje okupljaju intelektualce kapaciteta i volje parirati onome što i dalje dolazi s Istoka i Zapada u smislu negiranja bošnjačkog identiteta, bosanskog jezika, Bosne i Hercegovine kao države itd.?

SIDRAN: Naravno da ne odgovaraju, niti su ikad odgovarali. Svi su oni redom ugurani u ovisnost od vlastitog konformizma. I još gore, oni kao kakvo nevidljivo tutkalo povezuju nakaradnu armaturu postojećeg političkog poretka. Nema se šta od njih očekivati. U slučaju općeg narodnog revolta, oni bi – jer im je dobro, jer imaju šta izgubiti – držali stranu Poretka i Vlasti. Svakako da tzv. akademska zajednica, ma šta o sebi mislila, spada u red najodgovornijih faktora za naše, dvadeset pet godina dugo, katastrofalno stanje. Možda ih ima više, ali ja znam za samo jedan primjer dosljednog akademskog javnog držanja i ponašanja. To je onaj profesor, prevodilac i orijentalist od svjetskoga ugleda, prof. dr. Esad Duraković, koji je jedini podnio ostavku na članstvo u UO Univerziteta u Sarajevu, kad su ograni vlasti barbarski ukinuli autonomiju Univerziteta nametanjem zakona po kojemu većinu članova UO određuje vlast. I o tome je, kao i o svemu drugome važnom za život našeg čovjeka, svoju riječ prešutio tzv. visoki predstavnik g. Valentin Inzko. Revoltiran zbog njegove štetočinske pasivnosti, više sam ga puta titulirao sintagmom: visoki voajer. Što nama ne treba. Treba nam arbitar. Energičan, hrabar i nepopustljiv, s maksimalnim ovlaštenjima.

 

STAV: Sa stranim vojnim i civilnim predstavnicima nismo imali sreće ni u ratu?

SIDRAN: Jedan od naših najpametnijih umova, po mom mišljenju, neko se neće složiti, jeste Alija Isaković. Mi smo jednom imali poziv na večeru kod tadašnjeg vojnog predstavnika SFOR‑a francuskog generala Philippea Morillona. Mrak je bio u Sarajevu, rano se smrkavalo. Mi smo u polumraku večeravali. Tu su bile probrane zvanice. Ja kao pisac, Hanifa Kapidžić kao profesor na Univerzitetu, Alija Isaković kao pisac, antologičar. Mislim da je bio i Adil Kulenović jer je kod njega ostao tonski zapis. Nije mi se jelo. Smatrao sam da je sramota nažderat se pa doći u gladnu kuću. Da su mi zamotali da nosim, ja bih ponio. Tako da sam udario po nekom crnom vinu kojeg je ispred mene brzo nestalo, pa sam prešao na susjedne flaše. Nakon sat, sat i po, koliko je to već trajalo, uz sasvim kurtoazne zdravice, general Morillon je kazao: “Gospodo, pola deset je, vrijeme je da se raziđemo, prijavite ovom mladom gospodinu (nekom njegovom oficiru) svoje adrese, raspolažemo s tri vozila, da vas razvezu kućama.” Ja na to dignem dva prsta, kao u školi, i kažem: “Gospodine generale, ipak dozvolite da neku riječ i mi reknemo.” “Izvolite” reče, vrlo mu je mrsko bilo. Između ostalog, kažem mu: “Nas je sramota otići odavde svojim kućama, a da nismo nijedne riječi progovorili o tome šta i kako doživljavamo ovo što nam se zbiva. Vi se, gospodine generale, nalazite zajedno s nama u sličnoj situaciji. Mene u Parizu čeka ugovor koji mi donosi mnogo novaca. Ako odem i ispunim ugovor, mnogo bih zaradio. Vi znate da sam ja scenarist filmova Emira Kusturice, potpisali smo predugovore u decembru 1991. godine. Mene ondje čeka i troiposoban stan, ali nisam mogao otići jer sam svjestan da time ispisujem vlastitu biografsku jedinicu u budućem leksikonu Bosne i Hercegovine. Ostao sam jer u Parizu ne bih mogao pisati. Jednostavno bih sebi nanio sramotu. Ono što je moje književno djelo posvećeno je Sarajevu i od Sarajeva je nastalo. Sve bi to otišlo u vraga i ja sam shvatio da ne trebam ići u Pariz i time sam osigurao da enciklopedijska jedinica o meni bude napisana onako kako ja to želim. Vi ste u istoj poziciji, jer upravo pišete svoju enciklopedijsku jedinicu u vojnoj enciklopediji francuske države. Da li će u njoj pisati da ste stali na stranu istine, ili na stranu laži, to ovisi o vama, ne o nama ovdje.” Na to je on upitao: “Je li to sve? Hajmo sad razlaz”, a Alija Isaković (ko ga nije upoznao, za toga je to golema šteta), kaže: “Ja bih rekao još jednu riječ.” I kaza jednu rečenicu: “Poštovani gospodine generale, Vi morate znati da, kad je ona Marija u Engleskoj onoj drugoj Mariji iz Škotske odsjekla glavu na panju, da se nije radilo o ženskim i kozmetičkim stvarima, nego o pitanju teritorija.” Morionu je bilo beskrajno krivo. Taj je zapis sačuvao jer je on tad bio taj sin UDBA‑e, ostavljen u ovim prostorima, Adil Kulenović, možda mi je nekad i dao neko prekucavanje.

 

STAV: Prije nekoliko dana pitali su u jednom intervjuu Zdravka Grebu postoji li neko s bošnjačke strane ko je spreman potpisati podjelu Bosne. Držite li da je to pitanje utemeljeno ili ga smatrate besmislenim?

SIDRAN: Guranje naše države i naroda u propast obavlja se i na takav način: postavljanjem besmislenih pitanja. Nedavno sam, u aforističnom obliku, kazao ovako: Dvadeset godina nam obećavaju da nikada neće dozvoliti da se dogodi ono što se već dogodilo. U skladu s tim, ja mislim da se mi nalazimo u fazi kad se – tamo negdje u zatišju – smišlja pravno-politička formulacija koja ne bi bila u sukobu s međunarodnim pravom, ili bi taj sukob nekako uspjela zamaskirati, što je vjerovatnije – e da bi posao uništenja i nestanka bosanske države bio priveden kraju. Onako kako sam napisao prije dvadeset godina: “Prisustvo tzv. međunarodne zajednice u BiH ima samo jedan smisao: da njenom nestanku dadne PRIVID NEMINOVNOSTI.” Tome trenutku upravo svjedočimo.

 

STAV: Već dvadeset godina govorite da je stvarni Emir Kusturica poginuo kao pripadnik Armije RBiH i da je ovaj višegradski neimar, zapravo, lažni Emir. Zna li se gdje je ukopan pravi, odete li mu na mezar za Bajram?

SIDRAN: Naravno, za mene je stvarni Emir Kusturica, autor filmova Doli Bel i Otac na službenom putu poginuo braneći svoju domovinu. Prve ideje o njegovom patriotskom angažmanu procurile su u sedmičnom listu Dani, u nepotpisanom tekstu genijalnog Karima Zaimovića, a ja sam te ideje samo razradio, stvorivši o tome vjerodostojnu viziju koju kanim zastupati i braniti do kraja života. Kako to divno zvuči! Kusturica je branio Sarajevo i vodio jedinicu i poginuo u diverzantskoj akciji 20. aprila 1994. godine kao pripadnik jedinice “Felini”. Naš Emir Kusturica rođen 1954. godine poginuo je 1994. Ono je tamo Pantelija, dvojnik kojeg je skrojio Milošević. Ne zanima me šta radi Pantelija. Svako dobro želim i njemu i familiji. Evo, da upitamo svakog: Liče li i po čemu naš rahmetli Emir Kusturica i onaj tamo Pantelija I. Milisavljević? Ko, osim fizičke, nađe ikakvu sličnost – neka se javi, od mene će dobiti na poklon sabrana djela jednog važnog, živućeg bosanskog pisca.

 

STAV: Govorite već neko vrijeme da u bosanskohercegovačkoj kulturi postoje klanovi koji vladaju fondovima, drže uredničke pozicije, izdavačke redakcije, članovi su različitih žirija…

SIDRAN: Moja je teza da se Jugoslavija raspala, a da su službe ostale netaknute. Onaj ko službu zna iznutra, on zna da među tim ljudima postoji veza, svejedno što su se oni raspali kao savezna aparatura Službe unutrašnjih poslova, tajnih službi, pa vojnih, pa onih za koje i ne znamo itd. Svejedno što su oni sad na plati u šest susjednih država. Među njima postoji takva profesionalna solidarnost, kao među šoferima, kao među pederima, kao među šahistima, oni će jedan drugom učiniti uslugu svejedno što su ideološki privremeno udaljeni. I sve poslove završavaju za minutu. Ja i ti se možemo telit pet dana, a da stvar ne završimo. Volio bih da nisam ja tom metlom njihovom zakačen. Pa ti vidiš da je pjesnik (a bio dobar pjesnik Mile Stojić) počeo pisati knjige koje se dodvoravaju tom modelu mišljenja, “međ zavađenim narodima”. I to se prevodi na njemački, na francuski. Misliti na taj način jeste profitabilno. A Mile Stojić prije deset godina, ni Lovrenović prije deset-petnaest, nije dao da se govori o zavađenim narodima. Koji, pobogu, zavađeni narodi? Narode su u rat gurnule političke elite, ovo su konsekvence, “zavadila” ih je neka ideologija, neki SANU, Krestić, ovaj, onaj, pa se to spušta naniže dolje. Ali da u poeziju uđe ili u naslov knjige formulacija “među zavađenim narodima”, to je priznavanje nečega što se nipošto ne bi smjelo priznati. Književna konjunktura. A klanovi ne da postoje, nego sve što je u Sarajevu kultura, informiranje, novinske redakcije, fondacije, natječaji, stipendije, sve to drži veoma mala grupa ljudi koje sam ja nazvao sarajevski književni klan, mada se to ne odnosi isključivo na književnike. U toj se grupi nalaze i režiseri i direktori i ljudi raznih branši. Evo, neka ostane i ovo zabilježeno, da sam nedavno ustanovio jednu istinu koja me užasnula, a to je da moj sukob s kolegama, od njih je jedan ozbiljan književnik, Ivan Lovrenović, a drugi je književna prateća pojava, Željko Ivanković, traje od 1941. godine – kad se nismo bili ni rodili, taj je sukob postojao.

 

STAV: Za koji mjesec očekujete sudsku presudu kojom bi se mogla završiti cijela priča u vezi sa slučajem zbog kojeg godinama bezuspješno pokušavate ponovno postati član bosanskohercegovačkog PEN-a. Zašto ste izišli iz PEN-a i zašto mu se vraćate?

SIDRAN: Jedan sam od 33 osnivača PEN centra 1992. godine u “Holiday Innu”. Na mene su bačene klevete da sam u ratu pisao tekstove koji su služili kao alibi za ubijanje sarajevskih Srba. Ove tekstove nisu ponudili na sudu koji je presudio u korist pseudoknjiževnika inicijala G.S., smatrajući da bi bila osujećena sloboda štampe ako bi se nekome prigovorilo što je nešto napisao o nekoj javnoj ličnosti. Njegovu klevetu proglasili su vrednosnim sudom, što je potpuno nevjerovatno. Moja žalba već godinama stoji na narednoj instanci i ne rješava se. To sada truhne negdje u nekoj sudskoj ladici. Ako se riješi u moju korist – što je po svim rezonima normalno jer suprotna strana nije nikada nijedan papirić prinijela, dok sam ja predočio tonu dokumenata, tuđih mišljenja, ekspertiza, knjiga – tada će zločesta propaganda kazivati: “Vidite, Srbi u Sarajevu ne mogu progovoriti ni kritičku riječ o bošnjačkom piscu, odmah bivaju proglašeni tako i tako.” A presudu koja bi bila protiv mene oni ne mogu odbraniti. Ići ću do Haga i Strasbourga. Ne mogu dozvoliti da moja djeca ponesu teret nečega što njihov otac nije radio u ratu. Na kraju će se, kada nadjača interpretacija koju nam podmeću, sve svesti na to da sam ubijao Srbe u Sarajevu 1992. godine. PEN je odbio zahtjev da me zaštiti od strašne klevete koja se ponovila dva puta. Sudski proces traje godinama. Satisfakcije nemam jer na meni stoji kleveta da sam “podstrekivač ratnih zločina nad Srbima u Sarajevu”. Pošto se ne možemo uzdati u sudove u kojima stoje milioni neriješenih slučajeva, bio sam zamislio da cio predmet ustupim Sudu časti PEN centra. Da pročitaju šta je on o meni napisao, da pročitaju šta sam ja napisao. Potpisujem bjanko da ću prihvatiti to što oni kažu zato što znam da nije moguće dokazati ono za šta me se optužuje. Nemam straha od Suda časti čak i da u tu komisiju sjedne G.S. Ova druga dvojica bi mu rekli: “Gdje su ti tekstovi koje spominješ?” Naprosto, oni ne mogu drugačije dosuditi jer bi to za njih bila blamaža. Ne smijemo zaboraviti dio sveukupne igre u kojoj se radi na rušenju autoriteta protivničke strane da bi se falsificirala historija i promijenio karakter rata protiv Bosne. Ako njegova tvrdnja i kleveta prežive, onda mi nismo ništa bolji od onih koji su nas s Trebevića tukli. Ako se prihvati monstruozna kleveta da je jedan sarajevski pjesnik (Abdulah Sidran) slao u smrt svoje prijatelje Srbe, onda će u historijskim čitankama za pedeset godina slobodno moći pisati da su Bošnjaci sedam godina pod svirepom opsadom držali Kragujevac.

 

STAV: U jednom intervjuu iz 2006. godine govorite o tzv. sarajevskom duhu koji će se obnoviti bez obzira na to koliko malo ostane onih koji ga stvaraju. Je li se on obnovio?

SIDRAN: Nisu ti procesi mjerljivi u ovako malim vremenskim rasponima. Mislim da se kod mlade generacije taj duh obnavlja. Dobro je što ne žele slušati šta im mi govorimo. “Sarajevski duh” sintagma je koju nismo mi sami kreirali, nego neki drugi ljudi gledajući šta mi sve radimo. Ja ga danas redovno upotrebljavam pod navodnicima. Svi smo o njemu razmišljali, ali ja ne dam i protivim se, skoro da dođem u neko borbeno stanje, kad se o njemu govori posprdno, s prenebregavanjem jezivih činjenica koje smo mi preživjeli – i na razne načine sam primijetio da je vrlo aktivna i živa produkcija mržnje prema Sarajevu kao takvom. Stoga volim podsjetiti one koji to ne znaju da je Sarajevo u svojih petsto godina historije jedanaest puta bilo sravnjivano sa zemljom, što zahvaljujući kugi, ratovima, požarima, poplavama… Svaki se put iz pepela podizalo i nastajalo neko novo Sarajevo, pa se već treća generacija nije ni sjećala onog prethodnog. Nijedno Sarajevo nije nakon tih kataklizmi osvitalo ni s polovicom svog zatečenog stanovništva. Uvijek je odnekle dolazio neko novi ko će na zgarištu otvoriti novi dućan i započeti novi posao. Onaj ko to ne razumije, on ništa ne razumije. Ko to neće da razumije, on nam misli zlo i postavlja naopaka, kriva pitanja, želeći da kroz to imenujemo naše socijalne neprilike. Sarajevo je amalgam koji u sebi ima čudesne moći, ja bih rekao skoro nadnaravne.

 

STAV: Otkud? Kako? Šta se mora dogoditi nekom gradu da bude takav?

SIDRAN: Mi kao smrtni ljudi ne možemo znati šta se to dogodi, ali možemo naći i u pisanim i u usmenim svjedočenjima dovoljno dokaza za to da Sarajevo jeste nekakav metafizički entitet koji ima svoju volju, svoju snagu, svoju sposobnost regeneracije, kao gujavica: kad joj ja reznem rep, a za sat vremena eno ga opet narast’o. U tom smislu, Sarajevo je metafizičko čudo i zbilja sam ljut na svako podmetanje Sarajevu. Sretan sam što sam Sarajlija isto i koliko sam nesretan što sam Sarajlija, jer sutra mogu imati budalu za ministra ne znam čega, mogu imati apsolutno nekompetentnog čovjeka da odlučuje o nečemu što me se tiče. To je ta tranzicijska zbrka. Sve je to dio sudbine Sarajeva. Ali ne smijemo izgubiti nadu. Ja još nisam svom sinu rekao da se priprema i obrazuje kako bi mogao živjeti u Barceloni. Još uvijek ga držim u uvjerenju da ćemo mi još dugo živjeti u našem Sarajevu.

 

STAV: Neki književnost prikazuju jednodimenzionalno, kao sistem u kojem pisci moraju biti angažirani, kao sistem u kojem se piše samo da bi se iskazalo političko stajalište i kritizirala vlast. Uklapa li te se Vi u taj šablon?

SIDRAN: Svakako da književnost nekim svojim dijelom ima od Boga dati zadatak da uznemiruje ljudsku savjest, da čovjeka poziva u njegovu prirodu koja je od njega pobjegla. Nije čovjeka iz čovjeka istjerala književnost, nego su to učinili novac i kapital, ono što čini život nesnošljivim. Veći je problem ako mi od književnosti tražimo da bude sluga društvenih potreba koje se uvijek svode na političke, a političke na ideološke, a ideološke na stranačke. Pogrešno je tražiti od književnosti da ima ikakvu vaspitnu ulogu. Da bi bila vaspitna, ona prvo mora biti književnost. Ako nije književnost, onda je ništa, a ništa ne može biti vaspitno. Kad to riješimo, onda možemo razgovarati o drugim temama, kao što se nedavno otvorila rasprava o Selimoviću, Andriću i Ibrišimoviću. Nedžad je moj brat. Ja ne znam bi li on za mene to isto rekao, ali ja sam ga volio više nego brata. Kada on kaže da drama Abdulaha Sidrana ne valja ništa i da je on ne bi ni u halu ponio, kad kaže da film scenariste Abdulaha Sidrana ništa ne valja, da nije muslimanski film, kad za roman Derviš i smrt kaže to isto, ja kažem: Pa naravno, potpuno si u pravu, Nedžade. Ni Meša ni ja svoja djela nismo pisali da bi bila ili ne bila – muslimanska. Dramu sam pisao da bude dobra drama, scenarij da bude dobar film, a način na koji se književnost svjesno stavlja u izvanknjiževnu funkciju, ono što joj je zabranjeno, postoji i legitiman je u iznimnim društvenim epohama kakvu je prošao naš nesretni bošnjački narod. Možda jeste legitiman i takav pristup, ali mi, pisci, ne smijemo prihvatati nikakav izvanknjiževni, izvanestetički, pristup književnom djelu. Mogu, recimo, agronomi sazvati godišnju skupštinu i kazati: Hajmo mi pročitati kompletnog Tolstoja da vidimo ima li kod njega kakvih tekstova o našoj materiji. Ako bi kongres svjetskih stručnjaka iz agronomije zaključio da je Tolstoj veoma loš stručnjak za tu materiju, to ne znači da knjiga treba da ide u smeće. On je i nije pisao za njihove potrebe i interese, nego da bude dobar roman, da pamtimo povijesnu dramu jedne ogromne nacije. Meni su te stvari u glavi bistre, a ako ih ne umijem dovoljno bistro kazati – do mene je. Bilo kako bilo, ja apeliram na čitaoce vaše pametne novine da razluče ono što je književnost i ono što je društvena funkcija, upotreba i zloupotreba književnosti i jezika. Čim im neko o jeziku počne govoriti na način njegovih izvanknjiževnih i izvanlingvističkih funkcija, odmah moraju znati da su izišli iz sfere nauke, a došli u polje ideologije. Polje ideologije polje je manipulacije i na njemu nema dogovora. Ako bi čestite naučnike postavio da o istoj stvari razgovaraju, oni bi se razumjeli za petnaest minuta. Političari ni za petnaest godina. Ni nikada, jer im razumijevanje i ne treba. Oni žive od nerazumijevanja.

 

STAV: Kako odgovarate na tvrdnje, pa i pisanja, da Sidran ima više od hiljadu kvadrata nekretnina u Sarajevu, Goraždu, Tešnju?

SIDRAN: Od takvih izmišljotina žive književne protuhe i lopovi raznih profila i kalibara. Moguće je da takve teške laži spadaju i u oblike specijalnog rata koji se kontinuirano vodi protiv ovdašnjih istaknutijih ljudi različitih profesija. Jedini stan koji posjedujem, u suvlasništvu sa svojom suprugom, jeste stan u kojem danas stanujem, u ulici Mustafe Busuladžića. Prethodni stan, čijom sam zamjenom stekao ovaj, kupio sam na petnaestogodišnji kredit, 2002. godine, u ukupnom iznosu od 155.000 KM, s mjesečnom ratom otplate od 829 KM. Visokom državnom rukovodiocu koji mi je tu kupovinu “sredio” kazao sam tada: “A hoću li ja to i iz groba plaćati?” Tako mi se daleko činila ta 2017. godina. A evo je, dođe. Valja mi još doživjeti juni, kada, s uplatom posljednje rate, taj kreditni aranžman ističe. U Goraždu sam živio u zajednici s roditeljima svoje žene, u njihovoj izgorjeloj kući koju sam osposobio za stanovanje, ne baveći se papirologijom. Kad su oni umrli, sve je to podijeljeno na troje, na četvero, i ja s time nemam nikakve veze. U Tešnju sam, dok je trajao moj ugovor o boravku u tom divnom gradu, imao divan stan koji mi je dat NA KORIŠTENJE, i njegove sam ključeve vratio vlasniku, g. Fahrudinu Kadušiću, 1. jula 2015. godine. Pazite, sve su ovo provjerljive stvari i ako bilo koji novinar o tome piše, a ne pokušava na nadležnim mjestima provjeriti podatke, on direktno čini nezakonito djelo, a mene, moje zdravlje i moj život podvrgava nasilju.

A zamislite ovo! Po onome šta sam uradio samo u filmskoj umjetnosti, bilo bi normalno da sam imućan čovjek i da nekako i sam spadam među bogate građane Sarajeva. O tome, jelte, niko ne misli. Među najgledanijim i najčešće emitiranim domaćim filmovima čak ŠEST FILMOVA imaju moj scenaristički potpis! U Hollywoodu bi takav pisac scenarija bio jedan od najbogatijih Amerikanaca. Ko može vjerovati da ja za film Kuduz nisam dobio ni jednog jedinog feninga? Meni sarajevski producenti duguju nekoliko miliona maraka! A nema države koja bi štitila moja autorska i ugovorna prava, jer to tako novokomponiranoj eliti odgovara! Ovo je država bezakonja, i samo u takvoj državi moguće je o osobi besprijekorne ljudske i profesionalne biografije nekažnjeno proturati, širiti i njegovati monstruozne laži i izmišljotine.

 

 

PROČITAJTE I...

Ammar Jažić rođen je 17. marta 1987. godine u Sarajevu, gdje završava osnovnu školu. Kaže da nikad plaho nije volio školu, pa mu je pri upisu u srednju otac ponudio dva izbora: medicinsku kao dedo, ili muzičku pa da krene očevim stopama. Upisao je Srednju muzičku školu u Sarajevu, na Odsjeku za timpane i udaraljke kod profesorice Desanke Jovanović. Srednju muzičku školu završava dosta uspješno i nakon toga dobija stipendiju univerziteta Berklee College of Music iz Bostona. Međutim, ostaje u Sarajevu, gdje završava Muzičku akademiju na Odsjeku za kompoziciju. 2010. godine završava magistarski rad uradivši Simfoniju Islamicu, simfoniju koja je prvi put u historiji dobila prefiks “islamska”. Jažić za Stav podrobnije govori o Simfoniji Islamici i o tome šta ga je motiviralo da uradi ovakav magistarski rad, o vremenu provedenom na Akademiji, o svojim pogledima na muziku i na stanje muzike u Bosni i Hercegovini, o patriotskom žanru, turbo-folku, “Bosnatonu” i njegovom ocu Faruku Jažiću, kao i o brojnim drugim crticama iz života

Za ratne zločine počinjene u Semberiji kažnjena su osmerica pripadnika VRS-a i dvojica logoraša. Ukupno im je izrečeno 96 godina i 8 mjeseci zatvora. U haškim presudama političkom vrhu RS-a nedvojbeno se ističe uloga bijeljinskog Kriznog štaba u planiranju etničkog čišćenja. U presudi Radovanu Karadžiću piše: “Na čelu Kriznog štaba u Bijeljini bili su Milan Novaković i Ljubiša Savić (zvani Mauzer). Članovi Kriznog štaba bili su isključivo iz SDS-a ili istaknuti mještani lojalni toj stranci”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!