fbpx

Rana historija islama: Sunitsko-šiitska podjela, prigodan plašt za političke sporove

Britanski historičar John McHugo odlučio je objaviti knjigu u kojoj na vrlo detaljan, ali isto tako vrlo pitak i slikovit način pojašnjava detalje međumuslimanskog raskola iz sedmog stoljeća. Vodeći čitaoca na 320 strana u rane godine islama, priča teče sve do današnjih dana, od Hidžre pa do 19. stoljeća, dvaju svjetskih ratova, iranske revolucije, iransko iračkog rata i konačno američke invazije na Irak 2003. godine. Stav donosi dijelove njegove knjige koji se tiču korijena raskola sunita i šiita.

Piše: Nedim HASIĆ

Većina ljudi na Zapadu čula je za riječi suniti i šiiti tek krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Prije toga, osim među sunitima i samim šiitima, ti su pojmovi bili poznati samo muslimanima i onima koji su se bavili islamskim studijama. No 1978. godine novinarima koji su se intenzivno bavili ranim fazama Islamske revolucije u Iranu postalo je očito da je šiitska ulema, koju je šah koji će ubrzo biti svrgnut s vlasti odbacio kao nebitnu “crnu vranu”, zapravo itekako važna. Malo je političkih analitičara, uključujući one iz CIA-e i MI6, znalo mnogo o njima.

Od tada se prelazi iz jedne u drugu krajnost. Danas postoji mnoštvo komentatora i analitičara koji suviše površno ukazuju na sunitsko-šiitsku podjelu kao temeljni uzrok svih teškoća s kojima se suočava Bliski Istok i veći dio ostatka islamskog svijeta. Ovo je objašnjenje jednostavno jer je zgodno. Čak je i Barack Obama ustvrdio da su “drevne sektaške razlike” pokretači današnje nestabilnosti u arapskom svijetu. Ima li je i koliko je istine u takvim izjavama? Da bi se odgovorilo na to pitanje, mora se utvrditi na koji se način većina muslimana određuje sunitima ili šiitima i ispitati zašto je raskol još uvijek teološki značajan. Je li sunitsko-šiitska podjela doista pokretač sukoba ili je u stvarnosti prigodan plašt za političke sporove?

Priča nije nimalo jednostavna niti jednoznačna niti se pojašnjenje raskola i odnosa nastalih nakon njega mogu protumačiti uz jedan ili dva događaja. Osim što su kerbelsku tragediju, koja se desila 680. godine, identificirali kao osnovni događaj u historiji sunitsko-šiitske podjele, rijetko se ide dublje i dalje u iznošenju detalja, pozadine i kasnijeg međusobnog odnosa. Dodatni problem nastaje kada se aktuelni sukobi na Bliskom Istoku i u Africi, Siriji i Jemenu gledaju kao revanš nakon pobjede koju je odnijela sunitska strana prije više od 1.300 godina. Ali ti ratovi nisu vjerski ratovi, već oružana borba političke moći za kontrolu nad zemljom, kao i borba zbog ograničenih domaćih resursa.

Bio je to jedan od razloga zašto je britanski historičar John McHugo odlučio objaviti knjigu u kojoj na vrlo detaljan, ali isto tako vrlo pitak i slikovit način pojašnjava detalje međumuslimanskog raskola iz sedmog stoljeća. Vodeći čitaoca na 320 strana u rane godine islama, priča teče sve do današnjih dana, od Hidžre pa do 19. stoljeća, dvaju svjetskih ratova, iranske revolucije, iransko‑iračkog rata i konačno američke invazije na Irak 2003. godine. Stav donosi dijelove njegove knjige koji se tiču korijena raskola sunita i šiita.

POSLANIKOVI ASHABI

Vratimo se u posljednje sate života poslanika Muhameda, a. s., 632. godine. Kada su oni koji su mu bili bliski shvatili da će preseliti, bili su prisiljeni suočiti se s pitanjem ko će voditi muslimane nakon njegove smrti. Muslimani, sljedbenici nove religije koju je Muhamed objavio svijetu, sada dominiraju Arabijom. Ipak, u muslimanskoj zajednici postojale su različite tendencije, a korijeni vjere u mnogim su dijelovima poluotoka još uvijek plitki. Ko god da postane novi halifa, kao vođa zajednice bit će suočen s hitnim političkim odlukama, kao i potrebom pružanja duhovnih smjernica. Ta bi vladavina morala biti potpuno drugačija jer halifa nije poslanik.

Iz čuvenog događaja na Gadir-Humu jedni i danas smatraju da je Alija bin Abu Taliba, koji se oženio Poslanikovom kćerkom Fatimom, Poslanik odredio za svog nasljednika. Međutim, istaknuti Muhamedovi ashabi dali su prisegu Ebu Bekru. Ali je bio 30 godina mlađi od Muhameda, puno mlađi od mnogih Poslanikovih ashaba. Vodstvo je preneseno na tri mnogo starija Poslanikova ashaba: prvo na Ebu Bekra, zatim na Omera i Osmana. Na kraju krajeva, to je prihvatio i sam Ali dajući prisegu halifama prije njega.

Tokom 24 godine u kojima su Ebu Bekr, Omer i Osman vladali na temelju političkog kursa koji je uspostavio Muhamed, a. s., nastalo je carstvo koje je osvojilo Veliku Siriju, Irak, Egipat i veći dio iranske visoravni. Ipak, nezadovoljnici siju smutnju u ranu muslimansku zajednicu i ubijaju Osmana. Tek u tom trenutku, 656. godine, Ali biva proglašen halifom.

Alijeva je vladavina od početka bila ispunjena brojnim iskušenjima. Ratovi unutar muslimanske zajednice počeli su za nekoliko mjeseci. Poslanikova udovica Aiša bila je u jednom trenutku protiv Alija, zajedno s dvojicom uglednih ashaba Poslanika Talhom i Zubejrom. Iz tog prvog velikog međumuslimanskog sukoba Ali je izašao kao pobjednik. Talha i Zubejr ubijeni su neposredno nakon bitke, a Aiša je vraćena u Medinu uz sve počasti. Ipak, tu nije bio kraj iskušenjima s kojima se suočio Ali. Nakon nemile Bitke kod deve, kako je nazvana ova bitka jer je Aiša tokom nje bila na devi, Ali se morao boriti protiv moćnog guvernera Sirije Muavije, koji je bio rođak ubijenog Osmana. Uslijedilo je primirje, ali prije no što je spor bio riješen, Ali je ubijen 661. godine. Muslimanska zajednica izabrala je Alijevog sina Hasana za halifu, ali se hazreti Hasan šest mjeseci iza toga povukao kako ne bi došlo do novog sukoba među muslimanima. Kormilo nad hilafetom preuzima Muavija, osnivač Emevijske dinastije, koja je vladala sve dok je nisu svrgle Abasije 750. godine.

Abasijski hilafet trajao je do 1517. godine, a većina muslimana prihvatila je njihovu vladavinu, dajući legitimnost i Emevijama i Abasijama. Ratovi koji su razbili jedinstvo muslimanske zajednice za vrijeme Alijevog halifata ostavili su jake traume među ljudima. Činjenica da su neki od Muhamedovih najbližih drugova vodili vojske jedni protiv drugih ostavila je ogromne tragove na muslimanskoj zajednici. Kao posljedica ovih nesuglasica, pojavila su se dva suprotstavljena narativa iz rane historije islama, što je dovelo do rivalskih koncepcija o tome kako treba razaznati istine islama.

Svi muslimani prihvataju Kur’an kao polazište. Većina je muslimana na Poslanikove ashabe gledala kao na izvor njegove mudrosti, njegovih običaja i njegove primjene vjere, ali to je bilo problematično za one koji su vjerovali da je Muhamed namjeravao izabrati Alija kao nasljednika. Ova je grupa ogromnu većinu ashaba doživljavala kao ljude koji su izdali želje Poslanika nakon njegove smrti. Iz toga je slijedilo da, koliko god ovi ashabi bili bliski Poslaniku tokom njegovog života, oni su bili nepouzdani prenosioci vjere.

Alijevi sljedbenici, umjesto toga, držali su se vjerovanja u Poslanikovu porodicu kao izvor istinskog učenja islama, posebno u Alija i njegove izravne potomke preko Fatime, Poslanikove kćeri. U svakoj narednoj generaciji istaknuti Alijevi potomci nazvani su imamima (što ne treba da se miješa s nazivom koji se danas upotrebljava među sunitima). Imamima je pripisana bezgrješnost i izravna veza s Bogom, što je značilo da je njihovo tumačenje vjere uvijek bilo ispravno. Takve ideje bile su anatema većini muslimana koji su vjerovali da Alija Poslanik nije odabrao za svog nasljednika. Sunitski odnos prema Aliju jednako je ispunjen poštovanjem i divljenjem, s razlikom da se na Alija, u političkom smislu, gleda kao na četvrtog pravovjernog halifu.

DVIJE ZAJEDNICE

Nakon što je postao vođa muslimana, Ebu Bekr se prozvao halifom Resulallaha, namjesnikom Božijeg Poslanika. Omer se nazvao emir al-mu’minin, zapovjednikom vjernika. Danas se tako, recimo, naziva marokanski kralj. Omer je, također, nazivan i kao “namjesnik namjesnika Božijeg Poslanika”. Kod Osmana se pojavljuje prva potvrda upotrebe titule “halifatullah”, što će biti službena titula koju su koristili svi pripadnici emevijske i abasijske dinastije. Zanimljivo je napomenuti da se već tada pojavljuju različite sekte u ranom islamu. Prve su bile haridžije, koje će odbiti i Muaviju i Aliju. Imali su vlastito teološko vodstvo, ali, za razliku od sunita i šiita kasnije, oni nikada nisu uspjeli uspostaviti uspješan projekt koji bi se proširio na širokom području muslimanskog svijeta.

Kao ideja, sunizam se razvijao postupno. Suniti su ljudi sunneta (prakse Poslanika) i džemata (zajednice). Njihovo polazište bilo je da svi muslimani trebaju živjeti zajedno u miru i jedinstvu. To je značilo prihvatiti što god se dogodilo u prošlosti, umjesto da dopuštamo starim sporovima da se rasplamsaju i stvaraju vječni nesklad. To je naročito značilo prihvaćanje i Ebu Bekra, i Omera i Osmana, i Alija kao zakonitih halifa. Ove halife postali su poznate kao “hulefai-rašidun”, četverica pravovjernih halifa koji su ispravno vodili zajednicu muslimana i koji su slijedili pravi put.

Kada su šiiti u pitanju, za njih su politički prvaci muslimanske zajednice imali stvarni legitimitet samo ako su bili imami, izravni potomci Poslanika. Samo su takvi, prema šiitskom učenju, mogli biti prave vođe muslimanske zajednice i otjelovljenje islamske duhovnosti. Teologija imameta koja pretpostavlja da su duhovna i svjetovna vlast jedno, a da ih je dostojna samo Poslanikova porodica, ustanovljena je na principima monarhije. S druge strane, koncept vlasti koji zagovaraju sunije jeste koncept parlamentarne demokratije u kojoj uglednici biraju prvaka između sebe. Iz ovog apriorno političkog pitanja nastale su razlike koje danas umnogome obilježavaju islamski svijet.

To su dvije zajednice koje danas nazivamo sunitima i šiitima. Suniti su oni koji poštuju sve ashabe Poslanika i vide ih kao prenosioce njegove prakse i običaja (sunneta). S druge strane, šiiti odbacuju većinu ashaba, najviše poštujući Alija i njegove potomke preko Fatime (ši’ah jezički znači sljedbenik, pa se ova skupina najčešće nazivala Šiatu-Ali – sljedbenici Alijevi). Razlike između sunita i šiita utemeljene su, dakle, u nespojivom tumačenju rane historije islama. I jedni i drugi pronalaze opravdanje za svoj položaj u historijskim izvorima. To je imalo i ogromne implikacije i na krupna teološka pitanja islama.

Šiiti smatraju sunite izdajnicima pravog islama, dok suniti vide šiite kao grupu koja je unijela frakcijske svađe u muslimansku zajednicu. Iako to danas jedan dio šiitske uleme obeshrabruje, postojalo je mnogo razdoblja u historiji kada su šiiti proklinjali i psovali Ebu Bekra, Omera i Osmana, kao i druge važne ličnosti iz rane historije islama, poput Poslanikove udovice Aiše. Sunitski učenjaci, s druge strane, odbacuju koncept imameta kao bogomodređenog političkog vodstva, uz ogromno poštovanje prema duhovnim kvalitetama i posebnostima Poslanikova potomstva.

DVANAESTI IMAM

Devedeset posto muslimana danas su pripadnici sunitske zajednice muslimana. Među šiitskom manjinom velika većina takozvane su isna-ašerije, duodecimalisti. Oni vjeruju da je dvanaesti u nizu potomaka Alijevih imam Muhammed el-Mahdi, skriven od kasnog devetog stoljeća. Prema tom vjerovanju, on je živ do danas, ali je skriven i odsutan s ovog svijeta. Na kraju vremena će se ponovno pojaviti kako bi pokrenuo razdoblje pravde. Jedna od posljedica odsutnosti dvanaestog imama do kraja zemaljskog vremena jeste i ta da su šiitski vjerski učenjaci postepeno preuzeli ulogu imama u objašnjavanju nauka i praksi vjere. Iran i Azerbejdžan zemlje su duodecimalista, koji čine većinu stanovništva i u Iraku i Bahreinu, a najveća su pojedinačna vjerska skupina u Libanonu. Također, postoje značajne duodecimalne manjine u Saudijskoj Arabiji, Pakistanu, Afganistanu, Srednjoj Aziji i među indijskim muslimanima.

Kada se govori o sunitsko-šiitskoj podjeli kao pitanju međunarodne politike, onda se uglavnom misli na podjelu sunita i šiita duodecimalista, jer upravo ta podjela ima politički značaj. Ostale šiitske skupine, poput ismailijskih sljedbenika Age Khana, imaju tendenciju da pojačaju svoj utjecaj u politici većine muslimanskih zemalja, dok ostale, poput alevija u Siriji ili jemenskih zejdija, imaju političku važnost u zemljama u kojima se nalaze.

Često se zaboravlja da su sunitsko-šiitske podjele postale eksplozivne na međunarodnoj razini od sedamdesetih pa nadalje. Prije toga, duodecimaliste su mnogi suniti skoro pa priznali kao zasebnu (ne i teološku) pravnu školu, uz četiri velike škole sunitskog islama. Suniti prihvaćaju četiri škole islama, odnosno četiri mezheba, a to su hanefijski, malikijski, šafijski i hanbelijski kao podjednako valjane u njihovom razumijevanju vjere. Duodecimalisti su, pravno gledano, sljedbenici džaferijske pravne škole, nazvane po šestom imamu Džaferu es-Sadiku (preselio 765. godine). Vrijedi napomenuti da je, pored toga što ga šiiti priznaju za svog imama, Džafer es-Sadik također bio vrlo poštovan kao učitelj sunitske doktrine i prakse. Malik bin Enes i Ebu Hanifa, osnivači mezheba sunitskog islama, bili su među njegovim učenicima.

Nakon stvaranja modernog Iraka, vođene su oštre borbe oko toga treba li se sunitska ili šiitska interpretacija rane historije islama učiti u školama. Šiitska većina osjećala se isključenom iz iračke pretežno sunitske elite (premda su između 1945. i svrgavanja iračke monarhije 1958. godine bila četiri šiitska premijera). U mnogim muslimanskim zemljama politika je bila utemeljena na nacionalističkim i socijalističkim idejama pa su pitanja mezhepskog identiteta među tamošnjim muslimanima bila manje važna. Kada je Indija podijeljena 1947, Pakistan je zamišljen kao domovina za novu naciju kojoj bi islam trebao biti kamenom temeljcem nacionalnog identiteta. Unutarmuslimansko sektaštvo nije igralo nikakvu ulogu u njegovom stvaranju. Danas je često zanemarena, a ponekad i istrgnuta iz historije činjenica da je Muhammad Ali Jinnah, osnivač Pakistana, bio duodecimalista. Tako je bilo i s porodicom Bhutto. Nusret, otac bivše premijerke Benazir, rođen je u šiitskoj porodici, ali je kasnije nakon vjenčanja postao sunit.

OTROVNA PODJELA

Zašto je sunitsko-šiitska podjela postala toliko otrovna? Postoji nekoliko razloga. Prvi je tolerancija govora mržnje koji protiv šiita dolazi iz Saudijske Arabije, iz koje se u svijet izvozi ideologija vehabizma, posebno nakon što je prikupila velike novce od prodaje nafte od 1973. godine pa nadalje. Saudijska Arabija može se gledati kao okupljalište konzervativaca protiv arapskog nacionalizma, socijalizma i demokratije, a tamo utemeljena ideologija, vehabizam, demonizira šiite kao nevjernike.

Drugi je razlog Iranska revolucija iz 1979. godine. Širenje iranskih revolucionarnih ideja shvaćeno je kao prijetnja u Saudijskoj Arabiji i svim ostalim, većinski muslimanskim konzervativnim državama koje su bile zapadno orijentirane. Kako su prolazila desetljeća, Saudijska Arabija i Iran pokušali su ujediniti sunitske i šiitske zajednice u svojoj borbi za regionalnu premoć. Najveći iranski uspjeh ostvaren je u mobilizaciji libanskih duodecimalista i formiranju političke i paravojne organizacije “Hezbollah”. S druge strane, u Pakistanu, kao rezultat saudijskog utjecaja za vrijeme vojne vladavine generala Zije ul-Haqa, od 1977. do 1988. godine oblik strogog sunitskog islama postao je vladajuća ideologija države. To je isključilo šiite i dovelo do polarizacije pakistanske politike.

Treći razlog jeste propadanje basizma, ultrasekularnog arapskog nacionalističkog pokreta koji je na vlast došao tokom pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća u Siriji i Iraku putem niza vojnih udara i spletki. Basizam se zalagao za potpuno uklanjanje religije iz politike, a način na koji su basistički režimi došli na vlast bio je kontroverzan. Vojni diktatori poput Sadama Huseina u Iraku (pripadnik sunitske manjine) i Hafeza al-Asada u Siriji (pripadnik šiitske manjine alevija) promovirali su članove porodice, prijatelje iz djetinjstva iz vlastitog grada ili sa sela, ljude iz njihovog plemena i provincije. Ne bi trebalo čuditi da su Sadamovu republikansku stražu regrutirali iz sunitskog plemena u blizini predsjednikovog rodnog grada ili da je na sirijskim planinama Hafez al-Asad regrutirao ogroman broj svojih agenata i policajaca.

U objema zemljama demokratski je život završio krajem pedesetih ili početkom šezdesetih i diktatori su bili jednako brutalni. Nije čudo što je otrovna sektaška politika trebala naći plodno tlo u svakom od njih. U Siriji se to dogodilo kada su militantni sunitski islamisti, koji su alevije i basiste osudili kao otpadnike od vjere, preuzeli režim u Hami 1982. godine i nakon toga se infiltrirali u revoluciju nakon 2011. godine. U Iraku je šiitsko protivljenje Sadamu dovelo do porasta utjecaja političkih opcija u vezi s Iranom, dok je ponovno uvođenje demokratskih izbora nakon invazije 2003. dovelo do procvata sektaških stranaka. Savršena oluja stvorena u objema zemljama inkubirala je ISIL svojom ekstremnom antišiitskom retorikom. U Iraku su neki suniti, koji su se osjećali isključenima iz novog poretka, bili u iskušenju da li da se bore pod zastavom svoje zemlje. U Siriji, gdje su ubijeni od strane ISIL-a samo djelić od broja ubijenih od strane vladinih snaga, neki su suniti ISIL smatrali manjim od dva zla.

Sektaštvo se ponovo pokazalo kao slijepa ulica. Ideali “Arapskog proljeća” 2011. i slični pokreti bili su nesektaški. Oni koji su zahvaljujući sektaškom identitetu osnovali terorističke grupe poput al-Kaide i ISIL-a možda će uspjeti manipulirati s dovoljno ljudi u svojim zajednicama kako bi destabilizirali regiju još nekoliko godina, ali na kraju su ideali koji su uzdrmali arapski svijet 2011. pokazali da su ljudi te regije željni putovanja u drugom smjeru. Ideali poput demokratije, vladavine zakona, slobode govora i želje za modernom ekonomijom bez korupcije (koju su prosvjednici saželi jednom riječju karamah – dostojanstvo) još uvijek odjekuju ispod površine.

 

 

PROČITAJTE I...

Presretanje i inspekcija broda nije isto što i zaustavljanje autobusa ili kamiona te je prilično precizno regulirano međunarodnim zakonima, konkretno Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravu mora (UNCLOS iz 1994. godine) i Konvencijom o suzbijanju nezakonitih djela nasilja protiv sigurnosti pomorske plovidbe (SUA konvencija). Član 110. UNCLOS-a navodi pod kojim je uvjetima dozvoljeno ukrcavanje na brod u međunarodnim vodama, a SUA konvencija s promjenama usvojenim 2005. godine dalje precizira te uvjete. Svi ti zakoni prekršeni su prilikom zaustavljanja i pretresa turskog trgovačkog broda “Roseline-A”

Često se objavljuju priče kako je nemoguće doći do doktora, kako se dugo čeka na testiranje i slično. Građani mogu biti i upravu, ali se zasigurno borba za bolje zdravstvo ne dobija tako što i sebe i druge izlažemo zarazi. Sigurno je da doktori neće moći pružati bolju uslugu ako mi prouzrokujemo veći broj zaraženih

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Mahir 19.04.2020.

    Nazalost, arapski svijet je previse ovisan o Saudijskoj Arabiji, koja ostaje toliko konzervativna da sve vise postaje kocnica demokratskih procesa u ovom dijelu svijeta. Vjecite tenzije sa Iranom su nista drugo nego bojazan za vlast korumpirane dinastije u SA.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!