Ramazan s Bajramom počinje

Na trenutak mi se učini da bi se, kada bi ta kaderska noć potrajala duže, mnogo toga promijenilo nabolje. Čitam to, zapravo, po licima prisutnih, posebno onih koji se pronađu. Iskreno, čitam to i po samom sebi. A razlozi zbog kojih mi, Bošnjaci, znamo kidati rodbinske veze i kinjiti jedni druge znaju biti tako sitni i bizarni. Teško je preko usta prevaliti ono “halali”. Teško je pružiti ruku. Teško je otići onome ko nama neće ili pomoći onome ko nama leđa okreće

Piše: Safet POZDER

Čini mi se da ništa tako brzo ne izmigolji i ne prođe kao mubarek ramazan, jer, tek što se srastemo s njegovom ljepotom – on već odlazi. A ramazanska ljepota tako je skladna i tako precizno tempirana, do te mjere da svako promišljanje ostane nedovršeno i do kraja neizrečeno. Časna generacija ashaba, prema predajama, pola se godine pripremala za ramazan, a drugo pola tugovala za njim. Možda je baš u tome ponajbolja slika mjeseca koga ispraćamo.

Za što bolju pripremu dočeka ramazana, po tradiciji, mnogi vjernici okrenu se postu još u redžebu i šabanu, baš kao što je to radio i časni Pejgamber, a. s. Naš narod to zove “post učajluka”. Paralelno s čišćenjem duše i tijela, kroz post čistimo i svoje kuće, avlije, ali i naše džamije i mesdžide, jer, onome što je čisto – a šta se to s ramazanom može porediti? – i priliči da dođe na čisto.

I već s prvim akšamskim kandiljima, još prije prve teravije, miris je odabranog gosta u zraku. Sve je drugačije, ljepše i svečanije. Pale se kandilji i mimo ramazana, ali ne svijetle tako lijepo. Dođe se u džamiju i drugim mjesecima, ali je slast džemata i namaza kudikamo drugačija. Susretne se komšija ili prijatelj svaki dan, ali su ti ramazanski selami, rukovanja i muhabeti znatno prisniji i topliji nego inače.

Osjeti se neka posebna milost. A, prva trećina ramazana i jeste Allahova milost. Ne bez razloga. Ljudima je danas itekako usfalilo milosti, uvažavanja i međusobnog poštovanja. Srca su sve tvrđa, razgovori sve hladniji, a međusobni odnosi, čak i onih koji su redovni u džamiji, sve zategnutiji. Sitnica nam fali da planemo i upalimo se. Najmanji razlog dovoljan je za kavgu i podizanje glasova. Najobičniji haber, bio tačan ili ne bio – ko to više i provjerava? – dovoljan je da raspiri plamen sumnje i nepovjerenja i među najbližom rodbinom i prijateljima.

Takvo srce i takva duša teško mogu naprijed. Treba im dodatna energija, poseban pogon koji će ih razdrmati iz učmalosti i pred njima otvoriti nove vidike. Drugim riječima, prijeko im je potrebna kaplja Allahove milosti kojoj svjedočimo, posebno prvih ramazanskih dana. Manifestira se to na različite načine. Recimo, posmatrajući ljude po džamijama, neposredno pred vaktove, uočljivo je da opuštenije komuniciraju. Nema teških tema, ne ispravljaju se krive drine, ne govori se isprazno. Zapravo, dominira vedrina i osmijeh, načinju se teme iz nekog gotovo zaboravljenog prošlog vremena. Lično, uz ramazan naučim više o prošlosti mog džemata, kulturi, običajima i ljudima negoli u ostatku godine.

I to prija. Mora prijati. Tek onaj ko se i psihički i fizički pripremi za ramazan, nakon potrebne doze Allahove milosti u prvoj dekadi ovog mjeseca, ima srce koje vapi za oprostom – a to je sredina ramazana. Ko to nema grijeha? Ali, ko se to želi od grijeha očistiti? Slikovit je hadis u kojem časni Pejgamber, a. s., opisuje svojim ashabima čovjeka koji, jašući pustinjom, izgubi svoju devu na kojoj su mu i hrana i voda. Traži je na sve strane i na koncu odustane, pomirivši se s onim što ga čeka – smrt. Očekujući posljednji izdisaj, ugleda svoju devu, dakle, ugleda život. Radost takvog čovjeka, u takvom stanju, može se samo naslutiti. Nisu ashabi imali struju, internet i savremena pomagala, ali sam siguran da su u glavi imali posve jasnu sliku presretnog čovjeka kojem se pružila nova prilika da živi. A onda ih Muhammed, a. s., podučava velikoj istini i vjerničkoj radosti koju, nažalost, često smetnemo s uma. Saopćava im da se Allah više obraduje pokajanju svog grešnog roba negoli onaj čovjek pronalasku svoje izgubljene i već prežaljene deve.

Zar neko poslije ovog ima pravo kazati da za njega nema nade? Zar neko smije i pomisliti da kaže: “Ih, šta sam ja sve u životu radio, moje je prošlo”? Zar neko poslije ovoga uopće može posumnjati u oprost? Oprašta Onaj koji je milostiviji prema nama nego je majka prema svom djetetu. Oprašta Onaj koji je kazao: “Zovite Me i Ja ću se odazvati!” Oprašta Onaj koji nas, kroz Kur’an, uvjerava da je blizu i da čeka da mu se naša srca otvore i duše izjadaju. Na sedždi, poslije ezana, nakon namaza, u postelji, dok se voziš ili šetaš…, kad god Ga se sjetimo, On je tu i čeka na naše pokajanje.

Zar to nije savršen sklad – napuniti srce milošću i onda ga okrenuti ka oprostu?

Oprost je potreban i mladima, posebno danas. Iskreno, mi mlade ne razumijemo i, rekao bih, i ne trudimo se da ih razumijemo. Uz ovoliko izazova i pošasti oko njih, istinski podvig je da se mlad čovjek, momak ili djevojka, danas odupre svemu tome i dođe u džamiju. Podvig je da mlad čovjek danas posti. Takve treba osokoliti, ali i bodriti one koji se kolebaju da se prikuče ramazanskom dobru.

Prateći ramazanski sklad, tu na scenu stupa Bedr, kao simbol pobjede mladosti. Bedr je na svojim plećima iznijela mladost. Zapravo, žišku islama prva je ponijela i sačuvala mladost okupljena oko Poslanika, a. s. Tu je snaga i istinski potencijal.

I dok trepnemo okom, eto i posljednje trećine. Spasenje od vatre. Milošću napunjeno i traženjem oprosta ojačano srce, naravno, nada se konačnom uspjehu i spasu. No, nije tu kraj priče. Ostalo je još dosta ramazanskog posla koji se ima obaviti. Tako će se oni najhrabriji i najodlučniji odlučiti za itikaf. Još nisam imao priliku osamiti se u džamiji kao mutekif, ali naslućujem kako je riječ o jedinstvenom osjećaju i doživljaju. Slika koja mi se, misleći o tome, javlja pred očima je, recimo, slika časne Merjeme, koja u hramu, sama sa svojim Gospodarom, vrijeme u molitvi i pobožnosti provodi. To mora biti nešto posebno.

Šta tek reći za Lejletul-kadr? Po tradiciji, mi je obilježavamo 27. noć ramazana, iako to nije posve sigurno. Sve je učestalije da se u mnogim džematima u neparnim noćima posljednje trećine klanja džematile dodatni noćni namaz. Ipak, za 27. noć posebni su programi i posebne gužve u našim džamijama. Bit će da duše nešto osjete. Ponekad se i sam iznenadim kada tu noć u džamiji vidim nekoga za koga nisam mogao ni zamisliti da će doći. Nešto ga je povuklo. Lično, volim citirati predaju o silasku Džibrila i meleka na dunjaluk, njihovom obilasku vjernika koji su te noći u molitvi i radosti zbog prizora koje zateknu. Posebno je dirljiv moment kada časni Džibril pita svog Gospodara šta je učinio sa svim tim skrušenim i tihim molitvama Svojih robova, a On, neka je uzvišen, odgovara kako je ukabulio i oprostio svima osim notornom alkoholičaru, onome ko je neposlušan roditeljima, onome ko kida rodbinske veze i onome ko je u zavadi sa svojim bratom muslimanom. Njima ni ramazanska ljepota, dok ne otklone spomenute grijehe, neće biti od velike koristi.

Na trenutak mi se učini da bi se, kada bi ta kaderska noć potrajala duže, mnogo toga promijenilo nabolje. Čitam to, zapravo, po licima prisutnih, posebno onih koji se pronađu. Iskreno, čitam to i po samom sebi. A razlozi zbog kojih mi, Bošnjaci, znamo kidati rodbinske veze i kinjiti jedni druge znaju biti tako sitni i bizarni da je to nevjerovatno. Koliko god ti razlozi bili bezazleni, isto toliko, samo u kontrasmjeru, naš inat, hator i ko zna šta znaju biti tvrdi kao najtvrđa stijena. Teško je preko usta prevaliti ono “halali”. Teško je pružiti ruku. Teško je otići onome ko nama neće ili pomoći onome ko nama leđa okreće. Ruku na srce, ni do Dženneta nije lahko, s tom razlikom što je Džennet oivičen vječnošću, a ovaj ovdašnji život s nekoliko decenija.

Prođe i kaderska noć. Nudi ona svakojaka dobra i razne prilike. Jasno, bolja je, po Kur’anu, od hiljadu mjeseci. Ipak, nije ni u njoj sva ramazanska nagrada. I ashabi su, možda, mislili da jeste, pa su pitali Muhammeda, a. s., kada je govorio o finalnoj ramazanskoj nagradi: “A je li to Lejletul-kadr?” On ih je, s osmijehom, podsjetio da se radniku plaća isplaćuje tek po obavljenom poslu. Dakle, tek posljednjeg dana ramazana slijedi naplata za rad i trud.

I čim zauči onaj posljednji ramazanski ezan za akšam, eto opet one stare predramazanske atmosfere. Namah se osjeti da je najodabraniji gost izmigoljio i tiho otišao. Tiho i brzo, gotovo prebrzo.

Srećom, tu je i Bajram. Kruna je to postačke radosti i najljepši mogući pečat na minulih mjesec dana. Bajramski tekbiri, lijepo i prikladno odjeveni vjernici, precizno poredani u safove, čestitanja, obilasci rodbine i prijatelja te vesela lica na svakom koraku.

Vrijedi napomenuti i to da se savjestan i odgovoran vjernik ni u radosti, posebno onoj bajramskoj, neće zanijeti i zaboraviti trud i napor koji je uložio da bi se tih lijepih dana radovao. Namaz počinje tek nakon izlaska iz džamije. Drugim riječima, na klanjaču se mora vidjeti gdje je bio i pred kim je stajao tek nakon što završi namaz. Jednako je i s postom. Istinski ramazan počinje tek prvog ševvala, dakle, prvog bajramskog dana. Strpljivo sakupljati ramazanske plodove, pa sve to prosuti i “baciti niz vodu” već za Bajram nije i ne može biti spojivo s vjernikom.

Ramazan je vrijeme promjene i intenzivnog rada na sebi. Brzo dođe, a još brže prođe. Zato, budimo svjesni toga i ne dopustimo da bilo čime ukaljamo ono što u mubarek mjesecu ostvarimo.

Tek tada je Bajram zaista Bajram.

Bajram mubarek olsun!

PROČITAJTE I...

Podsjetimo, Spahić je bio nekadašnji savjetnik za sestrinstvo u kabinetu tadašnjeg generalnog direktora KCUS-a Rusmira Mesihovića. Tada je za taj posao bio plaćen 3.992 maraka mjesečno. U široj javnosti postao je poznat kao glavni akter audiosnimka koji se prije tri godine pojavio na internetu, a na kojem mu navodno prijeti generalna direktorica KCUS-a prof. dr. Sebija Izetbegović.

Osim Perućice, ostale bosanskohercegovačke prašume jesu Ravna vala na Bjelašnici, Mačen do kod Kladnja, Trstionica kod Kaknja, Janj kod Šipova, Bobija na Grmeču, Crni vrh kod Bosanskog Petrovca, Lom kod Drinića, Plješevica kod Bihaća, zatim prašumski rezervat Malovčića dolina kod Sanskog Mosta, Golija i Masna luka u parku Blidinje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!