fbpx

Radomir Šušnjar osuđen za živu lomaču

U kući Adema Omeragića u Pionirskoj ulici živi su spaljeni mještani sela Koritnik, najmanje njih 59, uglavnom žena i starijih ljudi, među njma dvanaestoro djece i jedna beba od dva dana koja još ni ime nije dobila

PIŠE: Izet Perviz

Radomir Šušnjar zvani Lalco osuđen je na 20 godina zatvora. Presudu, prvostepenu, izrekao je Sud BiH, proglasivši ga krivim za učešće u spaljivanju najmanje 59 živih mještana Koritnika, civila bošnjačke nacionalnosti, mahom žena i djece, u kući Adema Omeragića u Pionirskoj ulici u Višegradu 14. juna 1992. godine.

Radomir Šušnjar, rođen 1955. u selu Sase u opštini Višegrad, dugo godina se skrivao u Francuskoj. Još u aprilu 2016. godine odobreno je njegovo izručenje, ali trebalo je proći pune dvije godine kako bi ga javnost konačno vidjela na optuženičkoj klupi. Izručen je 24. juna 2018. Dana 2. jula 2018. izjasnio se da nije kriv. Suđenje je počelo 24. avgusta prošle godine.

U optužnici stoji da je „14. juna 1992. u Višegradu, lično i u saradnji sa drugim pripadnicima paravojnih formacija i VRS-a, naoružanim automatskim naoružanjem, došao do kuće u Ulici Pionirska, u koju su prethodno odvedeni civili bošnjačke nacionalnosti iz sela Koritnik i gdje su im prijetili da će ih ubiti ukoliko ne predaju novac i dragocjenosti, a optuženi Šušnjar je lično, uz prijetnje i vrijeđanje, vršio pretres kako bi se uvjerio da nemaju ništa sakriveno.“ Šušnjar se takođe tereti da je iste noći naredio civilima da pređu u drugu kuću i uđu u prizemlje gdje je lično ugurao posljednjeg i zatim su zaključali vrata.

Nakon toga u prostoriju je ubačena zapaljiva eksplozivna naprava koja je izazvala požar, a zatim je Šušnjar ubacio ručnu bombu, dok su istovremeno pucali iz automatskog naoružanja kako bi spriječili civile da pobjegnu. „Samo nekoliko osoba je uspjelo pobjeći i spasiti se, a posmrtni ostaci ubijenih ni do danas nisu pronađeni.“ Preživio je starac Hasib Kurspahić, kojeg je eksplozija izbacila kroz vrata i koji je preminuo 1996., dvije sestre koje su uspjele pobjeći prilikom premještanja iz kuće Jusufa Memića u kuću Adema Omeragića, te još četiri osobe koje su iz sobe zahvaćene plamenom uspjele iskočiti kroz prozor.

Za ovaj zločin, kao njegov organizator, osuđen je Milan Lukić. Haški tribunal ga je kaznio doživotnom kaznom zatvora, zbog živih lomača u Pionirskoj ulici i na Bikavcu, gdje je skupa spaljeno najmanje 119 žena, djece i staraca, te za ubistva na obalama Drine, silovanja i progon bošnjačkog stanovništva. Za učešće u istim zločinima Sredoje Lukić je osuđen na 27 godina zatvora, s tim da je pretresno vijeće bez razumne sumnje zaključilo da je bio prisutan prilikom pljačke, kao i dok su prebacivali mještane sela Koritnik iz kuće Jusufa Memića u kuću Adema Omeragića, ali nisu našli dovoljno dokaza da je bio prisutan prilikom same paljevine i pucanja na one koji su pokušali pobjeći kroz prozore. U presudi Milanu i Sredoju Lukiću, kojima je u Hagu suđeno u istom sudskom procesu, detaljno je opisan zločin u Pionirskoj ulici.

U tački 336, 337, 338 i 339 presude Lukićima opisuje se kako su mještani Koritnika morali napustiti svoje selo: „Dana 13. juna 1992., ili približno tog datuma, u Koritnik je došlo više muškaraca srpske nacionalnosti iz obližnjih sela i obavjestilo muslimansko stanovništvo da mora da napusti svoje domove. Rečeno im je da će biti transportovani u Kladanj, u sklopu razmjene u kojoj će Srbi koji žive u Kladnju biti preseljeni u Koritnik, a Muslimani iz Koritnika u Kladanj. Jedan od muškaraca je rekao svjedokinji VG013: ‘Ovo je etničko čišćenje i vi morate odavde otići.’“

„Dana 14. juna 1992., između 06:00 i 08:00 sati, okupila se grupa stanovnika Koritnika muslimanske nacionalnosti i čekala dolazak autobusa. Tu grupu su isključivo činili Muslimani, a svi su bili nenaoružani civili, obučeni u civilnu odjeću. Pošto autobusi nisu stigli ljudi su krenuli pješke prema jugu, do susjednog sela Greben, gdje su nastavili da čekaju autobus. Kako autobusi i dalje nisu dolazili, grupa je pješke nastavila prma jugu, u pravcu Višegrada. Na putu između Grebena i Višegrada, grupa je prošla kroz Sase, u kojima se oko sedam ljudi s tog područja priključila grupi ljudi iz Koritnika. Stigli su u Višegrad između podneva i 13:00 sati i nastavili do zgrade SUP-a, gdje su zatekli više naoružanih srpskih policajaca i vojnika koji su im rekli da odu u kancelariju Crvenog krsta, smještenu u jednu zgradu na obali Drine koju su ljudi zvali ‘novi hotel’.“

Iz „novog hotela“ je izašao mladić u crnoj uniformi sa velikim crnim šeširom na glavi, u kojem su svjedoci prepoznali predratnog konobara Mitra Vasiljevića. Dvanaest godina kasnije Mitar Vasiljević će pred Haškim tribunalom biti osuđen na 15 godina zatvora zbog učešća u mnogim ubistvima na obali Drine, ali će biti oslobođen tačaka optužnice koje su se odnosile na živu lomaču u Pionirskoj ulici. Pretresno vijeće će prihvatiti Vasiljevićev alibi „prema kojem je on 14. juna 1992. pao s konja, slomio nogu i bio primljen u bolnicu u Užicu u 21:35 radi liječenja, tako da nije bio u Pionirskoj ulici tokom premještanja ljudi i paljenja kuće“.

Mitar Vasiljević je žene, djecu i starce iz Koritnika uputio u kuću Jusufa Memića. Tamo, pred kućom im se obratio i kazao im da će „sutradan rano ujutro doći konvoj koji će ih odvesti iz Višegrada i rekao im da prenoće u kući ispred koje su se okupili“. Nakon nepunih sat vremena dolaze Milan Lukić, Sredoje Lukić, „Lalco“ i ostali.

U 352. tački presude opisuje se način na koji su žene, djeca i starci iz Koritnika opljačkani. Tamo piše ovako: „Prema iskazu svjedokinje VG018, u ovom predmetu i na suđenju u predmetu Vasiljević, ona je, ušavši u sobu, vidjela muškarca kojeg nije poznavala kako sjedi na stolici s puškom ispred sebe. Taj muškarac je njoj i drugim dvjema osobama koje su sa njom ušle u sobu rekao da se svuku. Muškarac je svjedokinju VG018 i druge osobe koje su pretresane dogola nazvao balijama. Jedan komšija joj je poslije rekao da je taj čovjek bio ‘Lalco’. ‘Lalco’ je imao crnu kosu i kratku crnu bradu.“

Nakon što su im oduzeli sav novac, zlato i ostale dragocjenosti, odvojili su mlađe žene, djevojke i djevojčice. U tački 356 presude piše: „Prema svjedočenju svjedoka VG013, VG018, VG078, VG084, VG101 i Huse Kurspahića, Milan Lukić je iz kuće odveo više žena, uključujući Jasminu Vilu, Ifetu Kurspahić i Mujesiru Kurspahić. Prema svjedočenju svjedokinje VG-078, Milan Lukić je, sakupivši vrijedne predmete grupe iz Koritnika, prepoznao Jasminu Vilu i obratio joj se sljedećim riječima: ‘Otkud ti u pola tri?’ Milan Lukić ju je potom zagrlio i izveo iz kuće.“ U tački 357 stoji: „Poslije otprilike sat vremena te su žene vraćene u kuću. Plakale su i jedan od njih je rekla ljudima u kući da su silovane. Svjedokinja VG018 je u svjedočenju izjavila da su žene po povratku izgledale ‘strašno’.“

Milan Lukić se sa svojim vojnicima vratio između 21:30 i 23:30 i naredio ženama, djeci i starcima iz Koritnika da iz kuće Jusufa Memića pređu u kuću Adema Omeragića, navodno radi njihove sigurnosti. Nije im dozvoljeno da uzmu prtljagu, a nekima ni da se obuju. Utjerani su u jednu prostoriju u prizemlju. U tački 364 piše: „Posljednji je ušao otac Huse Kurspahića, Hasib Kurspahić. Kada je ulazio, Milan Šušnjar zvani ‘Laco’ ga je ugurao unutra i zatvorio vrata za njim.“ U tački 366 se navodi da su tepisi u prostoriji bili natopljeni nečim ljepljivim što je snažno zaudaralo i gušilo je. Prostorija je bila pretrpana ljudima. Tačka 367 počinje sa rečenicom: „Poslije približno pola sata vrata su se otvrila i ubačena je eksplozivna naprava.“ U tački 370 nastavlja se opis paljevine: „Naprava je eksplodirala i tepih se odmah zapalio. Plamen se digao ‘(d)o plafona’ i ‘(g)orjelo je to sve. To je piska, to je vriska’.“

U 567. tački poimenično se navode imena osoba koje su žive izgorjele u kući Adema Omeragića: „Pretresno vijeće zaključuje da se grupa iz Koritnika sastojala isključivo od civila muslimanske nacionalnosti, od kojih je većina bila iz malog sela Koritnik. Vijeće se van razumne sumnje uvjerilo da je u paljevini u kući Adema Omeragića 14. juna 1992. život izgubilo sljedećih 59 osoba: Mula Ajanović, Adis Delija, Ajnija Delija, Jasmina Delija, Hasena, prezime nepoznato, Tima Jašarević/Velić, Hajra Jašarević/Halilović, Meho Jašarević/Halilović, Mujo Jašarević/Halilović, Aiša Kurspahić, Aida Kurspahić, Ajka Kurspahić, Alija Kurspahić, Almir Kurspahić, Bećar Kurspahić, Bisera Kurspahić, Bula Kurspahić, Džehva Kurspahić, Enesa Kurspahić, Kurspahić (ime nepoznato), Hasa Kurspahić, Hajrija Kurspahić, Halida Kurspahić, Hana/Hasiba Kurspahić, Hasan Kurspahić, Hata Kurspahić, Ifeta Kurspahić, Igbala Kurspahić, Ismet Kurspahić, Ismeta Kurspahić, Izeta Kurspahić, Kada Kurspahić/Sehić, Maida Kurspahić, Medina Kurspahić, Medo Kurspahić, Mejra Kurspahić, Mina Kurspahić, Mirela Kurspahić, Mujesira Kurspahić, Munevera Kurspahić, Munira Kurspahić (stara 55 godina), Osman Kurspahić, Pašija Kurspahić, Ramiza Kurspahić, Sabiha Kurspahić, Sadeta Kurspahić, Safa Kurspahić, Sajma Kurspahić, Šejla Kurspahić, Seniha Kurspahić, Sumbula Kurspahić, Vahid Kurspahić, Fazila Memišević, Redžo Memišević, Rabija Sadiković, Faruk Šehić, Haraga Šehić, Nurka Velić i Jasmina Vila.“

Među 59 imena izgorjelih osoba koja je haški Tribunal objavio u presudi Lukićima dvanaestoro je djece i jedna beba od dva dana: Adis Delija dvije godine, Aida Kurspahić 12 godina, Almir Kurspahić 10 godina, Enesa Kurspahić dvije godine, Halida Kurspahić 10 godina, Ifeta Kurspahić 17 godina, Ismet Kurspahić 3 godine, Mirela Kurspahić 3 godine, Šejla Kurspahić dvije godine, Seniha Kurspahić 9 godina, Vahid Kurspahić 8 godina i Faruk Šehić 12 godina;  kod jednog prezimena Kurspahić ime je nepoznato jer je riječ o bebi od dva dana kojoj ime još nije bilo ni dato.

 

 

 

 

 

PROČITAJTE I...

Dobrano smo se mi distancirali i od učenja mevluda. Sve više ga, po džamijama, učimo jednom godišnje, dok naše kuće ostaju željne mevludskih savjeta: A ko hoće da ga vatra ne prži, nek u srcu salavate zadrži. Zašto je to tako? Pred čim smo ustuknuli? Pred drugima? Pred sobom? Pred onim što nismo ili pred onim čemu težimo, a nismo u stanju biti? Pred tvrdnjama da učenje mevluda nije u islamskoj tradiciji? Da je novotarija (bidat)? Da ne pripada muslimanskom biću? Oh, Bože

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!