Putovanje kao samootkrivanje

Bivanje na stazi uči nas da idemo tamo iza “sebstva” i da se otvaramo onom “drugom”; da priznamo da, iako smo kao individue odgovorni za svoja djela, nismo sami na ovom svijetu

Dok milioni muslimana iz svih dijelova svijeta završavaju svoje putovanje s hadža, s jednog od najvećih vjerskih okupljanja ljudi na svijetu, važno je sjetiti se šta to putovanje znači i kako nam može pomoći da sagledamo svoje putovanje na Zemlji.

Kretanje na put stazom uključuje nekoliko ključnih elemenata. Prvo treba znati kuda želimo ići, tj. koja nam je krajnja destinacija. Drugo, treba se pripremiti za put: morate znati kako onamo stići i kakva će oprema za to biti potrebna. Svako putovanje samotni je čin, ali u isto vrijeme i čin dijeljenja, tako da saputnike morate pažljivo birati. To trebaju biti ljudi koji će vam na putu pomoći, a ne odmoći. To trebaju biti naši saputnici u pravom smislu riječi: ljudi od povjerenja koji će s nama biti do kraja.

Sve to zahtijeva određen broj intelektualnih i duhovnih kvaliteta bez kojih se ne može obaviti nijedno putovanje. Moramo imati čist um i svijest da bismo bili na pravom putu. Inteligencija, mudrost i vrline naši su vodeći principi tokom putovanja. Bez osjećaja intelektualnog i moralnog smjera, nijedno nas putovanje neće odvesti do nekog boljeg mjesta. Vjera, strpljenje i povjerenje jednako su neophodni da nas pripreme za teškoće na putu. Da, moramo se pripremiti za radosti kao i za iskušenja na putu. Niko ne može obećati putovanje bez prepreka na putu. One su dio svega i pomažu nam da sami sebe provjeravamo.

Bilo da putujemo na različite strane svijeta, u susjedno selo ili na Mjesec, sva su putovanja pokušaji da otkrijemo svoje unutarnje Ja. Na duhovnom putu, sve vanjske ceste skreću prema unutra i pokazuju nam ko smo i šta radimo u ovom svijetu. To je kao putovanje unutar putovanja: život je putovanje, ali potraga za njegovim značenjem također je putovanje. Koliko ćemo biti uspješni na ovom putu samootkrivanja zavisi od odluka koje usput donosimo.

Dok putujemo, važno je održavati ritam i brzinu. Ako idemo previše polahko i provodimo suviše vremena na sekundarnim mjestima, mogli bismo uzalud potrošiti dragocjeno vrijeme. Na kraju krajeva, život je kratak i moramo iskoristiti svaki trenutak najbolje što možemo. Ići prebrzo također je loš izbor jer možemo usput promašiti blagoslovenja. Ako trčite po bašči, ne možete vidjeti lijepo cvijeće koje vam ide u susret. Morate šetati komotno, ubrzati kada je potrebno, zaustaviti se nakratko zbog uživanja u lijepim stvarima.

Putovanje je proces istraživanja duše, ali također i odgovor na vanjsku stvarnost koja nas okružuje. Ne smijemo nikada zaboraviti da će biti i kiše i sunca, hladnoće i topline, oluje i povjetarca duž našeg puta. Vremena tegobe i očaja zamijenit će periodi lahkoće i nade. Nijedan trenutak, dobar ili loš, ne treba uzimati kao apsolutan sam po sebi. On će proći, a put će nas nagraditi novim prilikama. Naši umovi i srca moraju raditi s ritmom i “tapiserijom” puta kojim kročimo. Sunce će zaći, ali potom, sljedećeg jutra, izaći.

Krajnji cilj svih putovanja jeste zadržati značenje izvan forme, doseći esencijalnu, istrajnu stvarnost iznad nestalnih slika i želja ovog prolaznog svijeta. Bilo da je pred nama strma uzbrdica, stijena ili oaza koja grije srce, mi moramo održavati vezu s istinom koja zasićuje naše putovanje značenjem i svrhom. Tek tada nas neće ometati ili rastuživati neugodna iznenađenja i iskušenja na putu.

Bivanje na stazi uči nas da idemo tamo iza “sebstva” i da se otvaramo onom “drugom”; da priznamo da, iako smo kao individue odgovorni za svoja djela, nismo sami na ovom svijetu. Tu su saputnici koji hodaju prema istom odredištu. Možemo se s njima udružiti, pričati s njima, učiti od njih, pomoći im tako da na kraju svojim dobrim djelima pomažemo sami sebi. Dosežući “drugo”, mi obogaćujemo sebe.

Putovanje, međutim, nije samo dvosmjerna ulica između sebe i drugog. Ono je također i vježba u prihvatanju prisustva onog “onkraj” koje održava vezu između sebe i drugog. To “onkraj” stvarnost je iznad svih stvarnosti. Ono nam daje osjećaj želje da život promatramo kao dar. Ono nas čini zahvalnim na svemu što imamo. Kako je rekao Šabestari: “Putovanje hodočasnika sastoji se od samo dva koraka. Jednim transcendiramo onkraj sebstva, a drugim se približavamo Prijatelju.”

Kur’’an to sumira lijepim ajetom: “Gospodaru naš; tebi ćemo se vratiti” (El-Bekare, ajet 285). Put koji poduzimamo umom i srcem jeste put pun čudesa, zahvalnosti i molitve.

Kakav je to krasan dar, biti na putu otkrivanja zadivljujućih blagoslovenja staze, onoga ko smo i kamo idemo.

Sljedeći članak

Akšamska snoviđenja

PROČITAJTE I...

U petnaestodnevnim borbama na Majevici uništena je jedna četnička praga samohotka i tenk T-55, uz to je poginulo između 70 i 100 četnika. Zarobljeno je osamdesetak pušaka, jedan PAM, jedan PM M-84, dva MB 82 mm, dva MB 60 mm, dosta municije, jedna induktorska telefonska centrala. Zarobljen je 61 četnik, a izvučeno ih dvadeset četvero poginulih. Među zarobljenicima su uglavnom bili ugljevički Srbi, ali i jedan stanovnik Beograda

Držim u ruci njegovo pismo napisano i odaslano 1996. godine. Čitam ga i, premda sam o Flanaganu već pisao, naprosto ne mogu odoljeti snažnom porivu da ga se ponovo prisjetim, napose njegovog pisma. Evo ga: “Dragi prijatelju, nadam se da si živ i da si na istoj adresi koju si mi svojedobno dao, a ako nisi (mislim živ, čuo sam za rat u Bosni), moje molitve su s tobom”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!