fbpx

Put ka energetskoj nezavisnosti Turske

Šta znači pronalazak 320 milijardi kubičnih metara prirodnog plina i može li on promijeniti sudbinu zemlje? “Najveća moguća uvreda je prostom računicom podijeliti 320 s 45 (godišnja potrošnja gasa) i doći do zaključka da je to količina za 6-7 godina”, izjavio je doktor ekonomije Levent Yılmaz. Svaki pronalazak gasa, a 320 milijardi kubičnih metara nije zanemarljiva količina, daje stratešku prednost prilikom sklapanja i/ili obnavljanja dugoročnih ugovora o kupovini gasa

 

Piše: Bojan BUDIMAC

“Ne može svaki tragač pronaći, ali oni koji nađu su oni koji traže.” Ovo je rečenica koju je predsjednik Republike Turske Recep Tayyip Erdoğan upotrijebio četiri puta u petak, 21. augusta 2020, tokom govora kojim je objavio dobru vijest koja će promijeniti sudbinu Turske. Naravno, riječ je o otkriću nalazišta procijenjenog na 320 milijardi kubičnih metara prirodnog plina u ekskluzivnoj ekonomskoj zoni (EEZ) Turske u Crnom moru.

Brz ekonomski rast Turske u posljednjih 18 godina učinio je da Turska postane jedan od najbrže rastućih potrošača energije na svijetu. U posljednjem desetljeću samo je Kina ispred Turske što se tiče rasta potražnje za prirodnim gasom i električnom energijom. Najvažnije gorivo u turskoj energetskoj slici prirodni je plin. Njegov udio u ukupnoj potrošnji energije jeste oko 35 posto. Prirodni plin ujedno je i jedan od najvažnijih strateških industrijskih segmenata zbog direktnog i indirektnog utjecaja na ekonomski razvoj, rast i uvoz.

Međutim, kada je riječ o prirodnom plinu, Turska je 99 posto ovisna o njegovom uvozu. Prošle godine povećala je domaću proizvodnju prirodnog plina na 473,8 miliona kubičnih metara, što čini malo više od jednog procenta, dok je količina uvezenog plina dostigla 45,2 milijardi. Rusija je uvijek bila najveći izvoznik prirodnog plina u Tursku, a slijede je Azerbejdžan i Iran. Prošle godine ruski udio u snabdijevanju Turske prirodnim plinom iznosio je 33,6 posto, dok su Azerbejdžan i Iran osigurali 21,2 posto, odnosno 17,1 posto. Preostalih 28,1 posto jeste kupovina tečnog prirodnog gasa (LNG) iz različitih država, uključujući Alžir, Nigeriju, Katar, Sjedinjene Američke Države, Trinidad i Tobago, te Norvešku.

Geografski položaj Turske kao “mosta između Evrope i Azije” (kliše) čini je idealnom da bude čvorište kojim se plin prije svega iz kaspijske regije, ali i Bliskog istoka distribuira u Evropu. Međutim, uloga koju je Turska stekla plinovodnom diplomatijom (re)distributera, iako daje značajne političke, ekonomske i društvene poluge u regiji, te svakako donosi puno koristi zemlji, ne čini je (mnogo) manje ovisnom o uvozu, a (vječito) fluidni (geo)politički odnosi čine je i ranjivom na energetskom planu. Primjera radi, glavno pitanje nakon obaranja ruskog aviona koji je povrijedio turski zračni prostor u decembru 2015. godine bilo je hoće li Rusija obustaviti isporuku gasa (nije), a kad god se tursko-iranski odnosi zategnu, pumpa na gasovodu Tabriz-Doğubayazit se “pokvari”.

Osim strategije diverzifikacije izvora uvoza prirodnog plina, građenjem skladišta za tečni plin, Vlada Turske započela je od 2017. godine istraživanja vlastitih resursa na Mediteranu i u Crnom moru. No, strategija je razvijena mnogo ranije. Danas za tu svrhu raspolaže flotom od pet brodova. Dva za seizmička istraživanja – Oruç Reis i Barbaros Hayreddin Paşa – i tri za sondažu morskog dna – Fatih, Yavuz i Kanuni. Svih pet brodova posljednja su riječ tehnologije, svakako treba napomenuti da je Oruç Reis produkt domaćeg znanja i tehnologije izgrađen u Istanbulskom brodogradilištu. Imena brodova perfektna su hrana za one koji blebeću o neoosmanizmu, prva dva broda nazvana su po čuvenim osmanskim moreplovcima, a brodovi za sondažu po (još čuvenijim) sultanima. Nekako u glavama spomenutih blebetala svi osim Turske imaju pravo na historijsko sjećanje (i slavljenje) svoje prošlosti.

“Ne može svaki tragač pronaći, ali oni koji nađu jesu oni koji traže”, izreka iranskog mistika Bajezida Bistamija u kontekstu turske energetske politike znači postojanje političke volje da se krene putem koji može dovesti do energetske nezavisnosti. Svaki put počinje prvim korakom, a u ovom slučaju preklopili su se politička volja, domaće znanje i tehnologija, s određenom dozom sreće (koja prati odvažne).

“Sreća” se odnosi na činjenicu da je brod Fatih isplovio iz Istanbula put Sakarya parcele u Crnom moru 30. maja, a našao izvor gasa dva i po mjeseca kasnije. No, vratimo se putu. Da on neće biti nimalo jednostavan ni lagan, pokazuju tenzije oko istočnog Mediterana, ali to je (praktično) najvidljivija prepreka. Komentator Abdullah Çiftçi podsjetio je na činjenicu da su tzv. Gezi protesti 2013. godine (pokušaj obaranja turske vlade ruljom na ulici) pokrenuti nedugo nakon što je najavljeno ulaganje u energetski sektor od 100 milijardi dolara – čudna “podudarnost” kojoj treba dodati oslobađanje od duga Međunarodnom monetarnom fondu i velike infrastrukturne projekte namijenjene ubrzanom razvoju Turske.

Ekskluzivne ekonomske zone (EEZ) Crnog mora odavno su (2001) ustanovljene i s te strane ne može biti nikakvog osporavanja. Pomenuta parcela Sakarya nedvosmisleno je unutar turske EEZ. Međutim, da neće biti raznog podmetanja nogu, iluzorno je za očekivati. Epizoda dva državljana članica Evropske unije, stručnjaka članova posade Fatiha na koje su njihove države (čak preko porodica) činile ogroman pritisak da se okane “rada za Turke”, podsjeća na situaciju u kojoj se našao Iran nakon nacionalizacije naftne industrije 1953. godine. Iran nije imao naftne stručnjake i pokušao je da ih uveze iz Njemačke, ali je “međunarodni” (čitaj britansko-američki) pritisak bio prevelik, te je Njemačka zabranila svojim građanima rad u Iranu 1951. (dvije godine kasnije prva demokratski izabrana vlada Irana je oborena američko-britanskim pučem). No, vremena su se (malo) promijenila, a problem članova posade Fatiha riješen je tako što su dobili tursko državljanstvo koje su objeručke prihvatili.

Interesantno je pomenuti da ovo nije bilo prvo istraživanje tog regiona u Crnom moru. Svojevremeno su Exon Mobile i Total radile istraživanja u tom području bezuspješno ili “bezuspješno”. Sada poslije pronalaska ove rezerve sasvim je legitimno pitanje da li su korporacije “tražile da ne nađu” jer se “međunarodnoj zajednici” nikad nije dopadala ideja na bilo koji način nezavisne Turske, kao ni ideja da makar i samo kao davalac koncesije internacionalnim korporacijama postane igrač u energetskoj utakmici.

“Ne može svaki tragač pronaći, ali oni koji nađu jesu oni koji traže” jeste također žaoka upućena prema svim prethodnim vladama Turske. Istini za volju, neke bi možda i generirale političku volju, ali je Turska u svakom pogledu bila slabija nego danas. Rahmetli premijer i predsjednik Turske Turgut Özal, gledajući kako regija gori zbog grabeža za naftom i gasom, govorio je kako je “dobro što nemamo nafte i gasa”. Kada se ta izjava (iz devedesetih godina prošlog stoljeća) suprotstavi današnjoj situaciji, dobija se tačna mjera promjena u Turskoj. Promjena kojima je lokomotiva vladavina Partije pravde i razvoja na čelu s Recepom Tayyipom Erdoğanom.

Ako postoje ikakve sumnje u tačnost prethodne rečenice, treba pogledati reakcije opozicionih partija, političara i njihovih trolova-botova novinara (i “stručnjaka” na društvenim mrežama). Količina bagateliziranja, minimaliziranja ili, u najboljem slučaju, relativiziranja ovog nesumnjivog uspjeha iole je racionalnom čovjeku nepojmljiva. No, kada je riječ o turskoj opoziciji, uvijek se mora imati na umu izjava tadašnjeg šefa poslaničke grupe Republikanske narodne partije (CHP) Engina Altaya pod krovom parlamenta: “Čak i ako ova vlada čini najbolje stvari na svijetu, nećemo joj aplaudirati.” Samo što u ovom slučaju nije riječ o aplauzu, odnosno nedostatku aplauza, nego o apsurdnosti tvrdnji iz kojih proizlazi da je pronalazak gasa maltene štetan po zemlju i da bi sve to trebalo zaliti betonom. CHP lider šuti i danas (ponedjeljak, 24. august) kao zaliveni fikus glede gasa.

Meral Akşener, liderka (šatro) nacionalističke Dobre partije (İP), čekala je nedjelju da izjavi “neka je hairli”. Ne u izjavi za medije nego na ulici u direktnoj komunikaciji s prolaznicima na njihovo direktno pitanje. Činjenica da je šutjela u petak i subotu, te da je ta tišina (logično) privukla kritike, govori dovoljno sama za sebe. Kako bi se (ondje na ulici) distancirala od saveza s CHP-om, kojem İP nedvosmisleno pripada, a koji je prilično nepodnošljiv za partijsku bazu, dodala je “mi smo drugačija vrsta opozicije”.

Opozicija je generalno u popriličnom haosu (o čemu drugom prilikom) pa je jedva dočekala da bude van centra pažnje javnosti, pa makar morala da izigrava idiote koji će govoriti da je pronalazak gasnih rezervi štetan za zemlju.

Šta zaista znači pronalazak 320 milijardi kubičnih metara prirodnog plina i da li on može promijeniti sudbinu zemlje? “Najveća moguća uvreda je prostom računicom podijeliti 320 s 45 (godišnja potrošnja gasa) i doći do zaključka da je to količina za 6-7 godina”, izjavio je doktor ekonomije Levent Yılmaz. Nedostatak strateškog promišljanja onih koji valjaju taj “argument” na koji Yılmaz ukazuje, a koji je tako privlačan trolovima i botovima opozicije, zapravo je pokušaj uvrede inteligencije.

Svaki pronalazak gasa, a 320 milijardi kubičnih metara nije zanemarljiva količina, daje stratešku prednost prilikom sklapanja i/ili obnavljanja dugoročnih ugovora o kupovini gasa. Informacije radi, dugoročni ugovor Turske o uvozu gasa s Azerbejdžanom (operativan od 2007) ističe sljedeće godine, također jedan manji privatni ugovor s ruskim “Gazpromom”, kao i s Alžirom. Ostali dugoročni ugovori bit će svi predmet obnavljanja do 2026. godine, kada će eksploatacija plina s polja Sakarya, planirana da počne 2023, biti već u trećoj godini. Tajming pronalaska nije mogao biti bolji.

Osim toga, ovo je samo početak i dokaz da se ovakav uspjeh može postići domaćim znanjem i trudom ima važnost koju nikakav opozicioni autošovinizam i nametanje nesamopouzdanja ne mogu umanjiti. Treba znati da je svojevremeno prvi izvor prirodnog plina Katara bio “svega” 80 milijardi kubičnih metara – tačno četiri puta manje od turskog.

A što se tiče sudbine, citirao bih Yunusa Emrea: “Kader gayrete aşıktır.” – Sudbina je zaljubljena u napor, te ponovio (četvrti put): “Ne može svaki tragač pronaći, ali oni koji nađu jesu oni koji traže.”

PROČITAJTE I...

Neko Baraliji konačno treba reći da agresori i branitelji nisu isti! Da nije isto rušiti i ubijati grad i braniti ga! Da je kulturološka razlika između onih koji su branili Mostar i onih koji su ga doslovno ubijali, ubijajući njegove građane i rušeći njegove simbole poput Starog mosta, prije pet svjetlosnih godina, a ne “pet deka”.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!