fbpx

Pucanj za Ahmeda

Odlazak saborca, čak iako ga nisi poznavao, nikad nije jednostavan. Premda naokolo gori, za tebe u tom momentu sve prestane. Kao bez zvuka, jednim sam okom gledao u njegovo lice, a drugim u vojnike koji su pucali. A onda se odjednom vratiš, kao da izroniš. Mirniji, staloženiji, odlučniji

 

 

Piše: Amir HASANOVIĆ

Stigli smo oko osam sati tog toplog majskog jutra 1993. godine kao ispomoć jedinicama 108. brigade Brčko. Već punih petnaest dana na ovom su se terenu vodile žestoke borbe. Bilo je očito da je agresor već pokrenuo obimnu ofanzivu na ove slobodne prostore pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine. S nadmoćno jačom pješadijom i velikim brojem oklopnih transportera i tenkova uspjeli su nekoliko dana ranije probiti linije naše odbrane na Ličkom mostu. U tom velikom napadu, po svjedočenju boraca koji su sada bili s nama, učestvovala je sva srbijanska bolumenta koju su tu uspjeli dovesti. Bili su tu “arkanovci”, jedinice Novosadskog korpusa, garda Kapetana Dragana i još sijaset paravojnih i armijskih jedinica dovezenih preko Drine.

Nisam siguran, ali mislim da je bio 27. maj kada smo na tom dijelu ratišta napadnuti u jutarnjim satima, oko pola šest. Bez artiljerijske pripreme, u jednom momentu na naš dio linije na Čardaklijama sjurio se veliki broj agresorskih vojnika u pratnji tri tenka. Borba je spremno prihvaćena jer smo očekivali moment kada ćemo se naći na četničkom udaru.

Za samo petnaestak minuta borba se rasplamsala toliko da je praktično gorjela cijela linija u dužini od 400 metara. Snažna vatra iz protuavionskih topova otežavala je našim borcima odbranu. Nakon pola sata, napad je odjednom prestao i četnici su se povukli. Samo sat poslije na našem desnom boku, u smjeru izletišta Fazanerija, otpočinje njihov novi napad, možda i dvostruko jači nego onaj koji je prethodno bio izveden na naš dio linije.

Ubrzo se cijelo polje pretvorilo u buktinju. Dva tenka koja su pratila pješadiju u jednom su momentu dodala gas i krenula prema našoj liniji. Prvi tenk T55 pogođen je projektilom u kupolu. Nekoliko sekundi kasnije iz njega se uz škripu gvožđa izvio visok plamen. Drugi je smotao udesno i krenuo bočno ka njihovim jedinicama koje su napadale. Uvidio je da se opasno približava našim linijama, pa je iza pješadije počeo tući po rovovima.

Javili su da se dio jedinica prebaci desno u ispomoć prema centralnom dijelu Fazanerije. Uzeo sam svoj snajper i automatsku pušku, krenuli smo s ljudima koji su pošli u ispomoć. Na cesti su čekali momci iz Sprečanskog odreda iz Živinica koji su također došli u ispomoć. Brzo smo se kretali kroz šumu velikih stabala jasenova. Idealno zaklonjeni, ubrzo smo stigli iza naših linija. Ispred nas je gorjelo. Dolje, kod izlaza na cestu, u malom zaklonu bio je sanitet koji je prihvatao ranjenike.

Ovu zonu odgovornosti čuvale su jedinice 3. bataljona 108. motorizovane brigade. Ubrzo smo, pod kišom metaka i granata, na jedvite jade uspjeli ući u liniju. Ono što smo zatekli u prvom me momentu malo i zaprepastilo. Na ovom dijelu linije bilo je pet ranjenika. Bilo ih je pod ovakvom vatrom nemoguće izvući jer nisu imali ljudstva koje bi ostalo braniti liniju. Nekako smo se uspjeli organizirati i prvi je ranjenik iznesen, a zatim i ostali, jedan po jedan.

Ljudima koje smo zatekli laknulo je kad su njihovi saborci sigurno evakuirani. Jedan od malo starijih među njima čučnu pokraj mene. Gledao me je blijedim pogledom svojim ispijenim očima. Vidio se umor i na njegovom licu i na licima ostalih boraca. Othukujući, vadio je cigarete iz džepa na jakni. Ja ga preduhitrih, izvadih svoje i sve mu ih ponudih. “Bogami, dobro da dođoste, bojao sam se, ako padne linija, kuda ćemo s ranjenicima. Ja bih prije poginuo nego da ih ostavim”, reče starina povlačeći duboko u sebe dim cigarete.

Gledao sam u njih šuteći. Ostali su klimajući polagano glavom potvrđivali njegove riječi. “Umirili su se izgleda”, rekoh gledajući preko tranšeje. “Jesu, al’ malo sutra, sad ćeš ih vidjet, najviše za pola sata”, reče jedan od vojnika gazeći opušak, “nego, hajde da se rasporedimo gdje će ko i da vidimo koliko imamo municije.”

Otišao sam lijevo od zemunice tako da sam mogao vidjeti rov do mene i ljude u tranšeji.

Odjednom me trznu huka koja se stopila s jakom eksplozijom. Uspio sam čučnuti u tranšeju dok su veliki komadi zemlje i drveća padali po meni. Okrenuo sam se i pogledao crni stup dima koji se uzdizao iz smjera zemunice do nas. Samo što sam krenuo, druga granata pogodila je isto to mjesto. Ponovo sam bio čučnuo. Ispravljajući se, vidjeh da onaj stariji čovjek, s kojim sam maloprije pričao, poguren brzo ide kroz tranšeju. “Idemo gore”, viknu mi prolazeći, “izgleda da su ih direktno pogodili.”

Približavajući se zemunici čuli smo jaukanje. Kada smo stigli, mlađi je momak čučeći previjao dvojicu vojnika. Jedan od njih, pogođen u grudi, bio je priseban. Drugi je bio ranjen u glavu, geler mu je odnio prednji dio lica i u tom je bolu stravično zapomagao. Stari krenu da im pomogne, a ja sam preko motorole brzo tražio sanitetliju. Uspjeli smo ih koliko-toliko imobilizirati i previti kada je stigao sanitetlija s još tri momka. Brzo su ih stavili na nosila i odnijeli. Momak koji je bio s njima, vidjelo se to, bio je u šoku. Pitao sam ga je li on gdje ranjen, na šta je šuteći odmahnuo glavom.

Ponovo se tranšejom začuo bat čizama. Trojica vojnika dođoše do nas. “Evo su nas poslali kao pojačanje”, zadihano reče jedan od njih. Kazah im da se rasporede kroz tranšeju.

Uto jedan od naših povika iz zemunice da četnici dolaze. Provirio sam preko grudobrana. Pogureni, iz šumarka, bez pucnjave, približavali su se agresorski vojnici. Iz zemunice do nas po njima osu kiša metaka iz pješadijskog naoružanja. Primijećeni, brzo su se raštrkali po livadi i uzvratili vatru ka našoj liniji. Jedan dio, njih tridesetak, krenulo je prema nama. Naš veoma loš položaj pogodovao im je da nam se veoma približe. Otpočela je bjesomučna pucnjava.

Četnici su na sve moguće načine pokušavali da nam priđu još bliže. Uz zaglušujuću pucnjavu, iza njihovih leđa pojavili su se praga i tenk uz veliki broj vojnika koji su ih pratili. Pucajući, vojnik do mene pokazao mi je rukom na više od stotinu četnika koji su s naše desne strane navaljivali na susjednu zemunicu. Za samo pet minuta sve se pretvorilo u pravi pakao. Livada ispred nas bila je puna dima, tako da smo ih jedva vidjeli. Sve su nas više pritiskali, ali mi smo odgovarali vatrom i nismo dopuštali da se potpuno približe. “Browning” koji je tukao s tenka zadavao nam je velike probleme, tako da smo jedva smjeli izviriti dok pucamo. U ispomoć su nam došla još četiri borca iz susjednih rovova. Vidjelo se da četnici ne namjeravaju odustati tako lahko.

U jednom momentu, mimo sve ostale pucnjave, na nas se sručila kiša minobacačkih granata. I tako četiri puta.

Uspješno smo odolijevali, ali smo se pitali koliko ćemo tako izdržati. Niko nam nije dostavljao municiju. Bacali smo bombe na četnike jer su bili već veoma blizu. Dok su jedni pucali, drugi su punili okvire i tako smo se smjenjivali. A onda, u tom odlučujućem valu, oni su se odvažili da krenu smionije. Dva transportera davala su im podršku dok su uz tešku vatru iz pješadijskog naoružanja pokušavali upasti u tranšeje.

Tražio sam od jednog momka da previja ranjenike i da mi doda još dvije bombe iz ranca. Jednu sam uspio baciti, a kad sam uzeo drugu, momak je nestao iz mog vidokruga. Krajičkom oka vidio sam da ga je nešto odnijelo s grudobrana. Okrenuo sam se, ležao je na drugoj strani tranšeje. Viknuo sam drugom vojniku da puca, a ja sam se spustio do pogođenog momka. Velika ulazna rana sprijeda i još veća izlazna na leđima. Stavio sam ga na svoje noge i izvadio zavoj. Samo je uspijevao kroz hropac dozivati majku. Iskašljavajući krv, pokušavao je doći do zraka. Snažno mi je stiskao ruku nastojeći da diše, ali nije uspijevao. Sve me jače stiskao, a zatim je odjednom stisak popustio. Čulo se još samo krkljanje u njegovim grudima. Opipao sam mu puls na vratu.

Odlazak saborca, čak iako ga nisi poznavao, nikad nije jednostavan. Premda naokolo gori, za tebe u tom momentu sve prestane. Kao bez zvuka, jednim sam okom gledao u njegovo lice, a drugim u vojnike koji su pucali. A onda se odjednom vratiš, kao da izroniš. Mirniji, staloženiji, odlučniji.

Spustio sam ga na zemlju u tranšeji i malo ustranu sklonio njegovo tijelo. Smeđa kosa pala mu je po čelu, a lice i usne ostale u nekom polusmiješku. Jaknom sam mu prekrio lice.

Četnici su s dva transportera bili nasred njive nadirući prema nama. U glavi se čovjeku u takvim trenucima svašta zavrti – možda je to to, možda je to taj zapisani dan kad treba da se seli. Ako je to danas, pa neka je. Viknem kroz galamu prema onom starijem čovjeku: “Kako se zvao ovaj momak?” Pogledao me šuteći, možda i pomalo iznenađeno, a onda i on viknu: “Ahmed, Ahmed mu je ime.” Klimnem glavom, uzmem pušku, a snajper prebacim preko leđa. Prolazeći, starog potapšem po ramenu i pokažem na veliki jasen nekoliko metara iza naše tranšeje. On me pogleda, klimnu glavom i nastavi pucati.

Brzo sam iskočio i puzeći došao do stabla. Imao sam odatle dobar pregled. Povadim municiju pored sebe i otkočim svoj “Remington”. Nisam plakao, ali oči su mi bile pune suza, bilo je to nešto jače od mene. Repetiram i naslonim oko na optiku. Pucanj za Ahmeda. Repetiram, pucanj za Ahmeda. Nanišanim, pucanj… Samo bi zastao na tren da rukavom obrišem oči…

PROČITAJTE I...

Nakon što je Nedžad, ne bez napora i svako malo brišući znojno čelo, pročitao pitko i vješto sročen sažetak voluminozne knjige, red je došao na promotore, ali, premda obojica više no kompetentni, opet nažalost i na opće čuđenje i komešanje prisutnih u sali, o samoj knjizi nisu rekli gotovo ništa. Nedžad je, pak, i začuđen i zatečen, oborene glave netremice gledao u imaginarnu tačku, komešanje i šaputanje u publici bivalo je sve jače

“Edine, jesi li normalan? Vrati se u rov. Edineeee....!”, vikao je iz sveg glasa Osman. Agresorska pješadija nadirala je lijevim krilom zaštićena “pragom” i tenkom, koji su bjesomučno tukli po liniji. A Edin, slijep i gluh za sve oko sebe, smirenim, uvježbanim pokretima razvlačio je “zolju”, postavio je na rame i nanišanio pravo u grdosiju koja se uz brektanje i huku kretala naprijed. Odjednom mi se činilo da se to događa negdje drugdje, u nekoj drugoj stvarnosti, nisam registrirao nikakve zvukove, sve kretnje bile su kao na usporenom filmu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!