PRVI KOMANDIR VODA ZA SPECIJALNA DEJSTVA “GAZIJA”

“Kod njega nije postojalo da nešto ne može. Njemu je uvijek najveći izazov bio kad nešto niko ne smije učiniti, da to onda on uradi. Njegova neustrašivost i upornost da bude ispred ostalih i da uradi možda i nemoguće koštala ga je života”

 

Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ

Otpočinjanjem agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu veliki broj bosanskih patriota koji su boravili na privremenom radu, ili su se školovali izvan zemlje, odlučio se vratiti u domovinu. Ilegalno prelazeći preko teritorija pod kontrolom agresorskih snaga, nastojali su doći i pomoći svojim sugrađanima i svojoj zemlji. Među onima koji su sredinom juna 1992. godine sa svojom grupom prijatelja i poznanika krenuli prema slobodnom području Bihaćkog okruga bio je i Nevzet Nanić, idejni tvorac jedinice za specijalne namjene, kasnije poznatije kao Izviđačko-diverzantski vod “Gazija”. Nakon uspješnog prolaza kroz okupirana područja Hrvatske, došavši u rodni Bužim i pristupivši Teritorijalnoj odbrani BiH, Nevzet Nanić nije nimalo oklijevao već se odmah sa svojim momcima dao u izvršavanje borbenih zadataka.

Rodio se u naselju Zaradostovo (općina Bužim) 8. maja 1968. godine. Kao odličan učenik, u Bužimu je završio osnovnu, a u Bosanskoj Krupi srednju školu. Početak rata zatiče ga u Splitu na završetku studija. Sredinom juna 1992. godine formirao je jedinicu od 21 borca, naoružanu pješadijskim i protuoklopnim sredstvima. Ta jedinica pod nazivom “Gazija” uspješno je prešla preko teritorija tzv. SAO Krajine i po dolasku se stavila na raspolaganje jedinicama Teritorijalne odbrane na području Unsko-sanske operativne grupe. Na čelu “Gazija” Nevzet Nanić sudjelovao je u sprečavanju tenkovskog prodora agresorskih snaga prema Bužimu, gdje je i smrtno stradao 30. juna 1992. godine u rejonu Osmača-Baštra, u blizini Bosanske Otoke. Nagrađivan je od 5. korpusa, te mu je posthumno 15. aprila 1994. godine dodijeljena značka “Zlatni ljiljan”.

 

STUDIRANJE I PRIPREMA ZA RAT

Nevzetova supruga Mirza danas živi u Bihaću, gdje radi kao pedagog u Srednjoj elektrotehničkoj školi. “Nevzeta sam upoznala na svadbi rahmetli Asima Bajrektarevića, koji mi je bio daidža. Nevzet je trenirao kod Asima karate. Tad sam upoznala i Izeta i ostalu njegovu braću. Nevzet je bio druželjubiv i komunikativan. Uvijek je nasmijavao ostale. Nakon četiri godine, stupili smo u brak. Emira smo dobili 1991. godine. Poslije srednje škole kratko je radio u Velikoj Kladuši, a onda je upisao Pomorski fakultet u Splitu, smjer Brodostrojarstvo. Posljednji put kad smo krenuli za Split nisam planirala ondje ostati. Nevzet je imao ispite, uzela sam stvari samo za dva-tri dana. Kad smo stigli u Split, više se nije moglo vratiti za Krajinu. To je moglo biti krajem 1991, ili možda čak i početkom 1992. godine. Nevzet je bio pri kraju studija. Ostalo mu je bilo još nekoliko ispita. Završio je on i diplomski, prijavio ga, komisija je bila prihvatila rad, ali nije ga odbranio jer je otišao u Bosnu. Kad je studij u pitanju, Nevzet je bio vrlo marljiv, posebno je bio nadaren za prirodne i tehničke nauke. Sve što bi se pokvarilo od kućnih aparata, on bi to nabrzinu popravio. A što se tiče matematike i stručnih predmeta, često su kolege tražile pomoć i dolazile kod njega da zajedno rade”, prisjeća se Mirza.

Pripreme za rat Nevzet je započeo prije nego će njegova familija posljednji put otići za Split. “Nakon što se Emir rodio, jedno smo vrijeme bili u Bužimu. Sjećam se da je Nevzet zajedno s Asimom Bajrektarevićem i još nekim momcima noću negdje išao. To je moglo biti u ljeto 1991. godine. Naša soba bila je na spratu, pored puta. Neko bi bacao kamenčiće na prozor, a on je uzima uniformu i cipele ispod kreveta i odlazio. Vjerovatno je to bilo u vrijeme osnivanja Patriotske lige, u septembru 1991. godine. Ustajala sam rano ujutro da mu operem čizme kako roditelji ne bi vidjeli da su blatnjave. Govorio mi je da su odlazili u izviđanje na neke policijske punktove prema Otoci i Krupi. On je još tad bio u toku svih dešavanja. Kasnije, kad smo otišli u Split, u naš stan su počeli dolaziti neki njegovi prijatelji na sastanke. Uglavnom su to bili ljudi koji su s njim kasnije otišli preko teritorija SAO Krajine u Bosnu. Sjećam se da su među njima bili Omer Hušidić, rahmetli Ahmo Šahinović, Nevzetov brat Nijaz i još neki. Oni su se kod nas u stanu sastajali, razgovarali, dogovarali”, priča Mirza.

Nevzet je u nekoliko navrata odlazio u Rijeku, a početkom aprila 1992. godine s tom grupom otišao je u Zagreb. “Ispratila sam ga u luci. I danas mi je u sjećanju njegov pozdrav s broda. Ispružena ruka s pet prstiju. Iz Zagreba se javljao nekoliko puta. Posljednji put zvao je za Emirov rođendan 14. aprila 1992. godine. Tražio je da priča sa sinom koji je upravo napunio prvu godinu. Pitao me šta sam mu kupila za rođendan jer je ostavio nešto novca. Kad je otišao u Bosnu, više se nijednom nije javio. A obećao je da će se javiti kad stigne. U julu sam načula da je poginuo. Svi s kojima sam bila u kontaktu dugo su to krili od mene. Tek sam u augustu saznala istinu. Dugo mi je trebalo da prihvatim da je sve tako moralo biti. Emir i ja smo tu ostali do februara 1994. godine. Nakon toga smo se vratili u Bosnu, na slobodni teritorij Bihaćkog okruga, gdje smo do kraja rata živjeli kod mojih roditelja”, kazuje Mirza.

Nevzeta se Mirza sjeća kao čovjeka vedra duha, kao altruiste, humaniste, kao nekog ko je bio pravičan. “Sa svoje dvadeset četiri godine, ali i dosta ranije, imao je stavove i principe poprilično izbrušene. Bio je izuzetno vrijedan i volio je pomagati drugima. Bio je odgovoran kao roditelj. Sjećam se da je dugo, dugo gledao neke patike da ih sebi kupi, a kad je zaradio novac i kad ih je konačno kupio, onda ih je poklonio bratu. Uvijek je bio jednostavan i skroman”, priča Mirza.

 

PRELAZAK TERITORIJE SAO KRAJINE

Prijedorčanin Mujo Talić jedan je od onih koji su s Nevzetom došli iz Hrvatske, a sudjelovao je i u akciji u kojoj je Nevzet poginuo. “Upoznali smo se u Splitu, u martu 1992. godine, gdje sam ja radio. Naš susret bio je čista slučajnost. U to sam vrijeme trebao biti mobiliziran u Hrvatsku gardu. Kad smo se upoznali, pitao me je da li bih išao s njegovom grupom za Krajinu. Nakon što sam pristao, viđali smo se neko vrijeme u Splitu, sve dok se nismo dogovorili da se prebacimo u kasarnu Borongaj kod Zagreba. Koliko me sjećanje služi, u toj grupi bili smo rahmetli Nevzo, rahmetli Ahmo Šahinović, Nevzetov brat Nijaz i ja. U Zagrebu smo se mjesec-dva pripremali za prelazak na slobodni teritorij Bihaćkog okruga. U grupi koja je krenula iz Zagreba bilo nas je dvadesetak – iz Bihaća šesterica, nekoliko iz Cazina i Krupe, a ostali Bužimljani. Sjećam se da su u toj grupi bili i Asmir Bakrač te Vladimir Šantić iz Bihaća, potom Safet Makić Tunjar, dvojica Isakovića i još neki. U Karlovcu smo odmarali u jednoj školi, odakle smo u pola dva navečer krenuli i preko Slunjskog poligona stigli na Koranu. Zbog nevremena nismo uspjeli preći kod Gate, nego smo se spustili malo niže i prešli preko mosta na Korani. Izbili smo na Johovicu kod Šturlića”, prisjeća se Nevzetov saborac Mujo Talić.

Prelazak je trajao tri dana i dvije noći. Krenuli su 16, a stigli 18. juna 1992. godine. “Nismo imali okršaja s neprijateljskim jedinicama, ali su nas na jednoj dionici kod Slunja primijetili dok smo pretrčavali cestu. Pucali su na nas, ali nije bilo mrtvih ni ranjenih. Nedugo nakon što smo stigli iz Hrvatske, sudjelovali smo u akciji na Osmači. Mi smo tada bili IDV ‘Gazija’, a Nevzo je bio komandir. U toj je akciji Nevzet nažalost i poginuo. Svih ovih godina u sjećanju mi je ostao kao veliki sportista i osoba izuzetne naravi”, završava Talić.

Pomoćnik komandanta 505. brigade Zijad Nanić dobro se poznavao s Nevzetom. “Kod Nevze nije bila uopće upitna odluka da dođe iz Hrvatske. S njim su od Bužimljana došli Safet Makić Tunjar, Mujo Talić, Ahmo Šahinović, Nijaz Nanić i još neki. Nevzet je sa svojom jedinicom tog 30. juna 1992. godine otišao da pomogne Otočanima. Bilo je to vrijeme kada se još nije precizno znalo gdje su neprijateljske linije. Ti su momci htjeli biti posebna jedinica. To je bila i komandantova želja. Ja se tada nisam mnogo s njima bavio, jer u to vrijeme ni komandant Nanić nije bio neko ko se puno pitao. Sve što je radio, pa i oko te grupe, radio je više na svoju ruku, jer su u to vrijeme komandovanje TO vodili drugi ljudi koji se baš i nisu plaho trudili i sikirali. Komandant Nanić je te momke sakupljao da budu zajedno. Međutim, njegova riječ nije bila zadnja. Tek sam poslije saznao da su oni sebi bili nadjenuli ime ‘Gazija’. Nakon Nevzine smrti, komandant Nanić forsirao je da taj naziv i ostane”, priča Zijad Nanić, te dodaje: “Zaslužio je on zlatno priznanje ‘Zlatni ljiljan’ jer se iskazao po izuzetnoj hrabrosti i odlučnosti da se suprotstavi neprijateljskim napadima. Jeste da su malo neoprezno uletjeli na tom području, ali sve je to tad bivalo slabo pripremljeno, bez kvalitetnih informacija s terena. Mislim da je taj dan poginuo samo Nevzo i da se ta pogibija dogodila izvan zone odgovornosti TO Bužim. Naše jedinice bile su na Santraču, Čerkezu i Banjanima, a to se desilo na Osmači, iznad same raskrsnice koja odvaja ivanjski i bužimski put. Sjećam se da je u toj grupi bio neki Begara, pa neki Hasica, koji je poslije poginuo s druge strane Une. Kad sam nekoliko dana nakon Nevzine pogibije otišao kod komandanta Nanića, više onako rodbinski, nas smo dvojica pričali o svemu, pa i o Nevzinoj pogibiji. Komandantu je, naravno, teško pala Nevzina smrt. Tada mi je spominjao sve loše okolnosti koje su tome prethodile. Loša koordinacija, neuvezanost linije, ne postojanje sredstava veze, izostanak tačnih informacija. To je govorio poprilično rezigniran zbog toga što se radilo o momcima koji su imali hrabrost, ali im je falilo još mnogo toga. Smatrao je da je Nevzo stradao dijelom i zbog okolnosti koje su prethodile toj borbi”, prisjeća se Zijad Nanić.

Osim što je Nevzetova pogibija bila veliki udarac za Izeta Nanića, tada načelnika štaba TO Bužim, ona je u velikoj mjeri utjecala i na njegovo konačno opredijeljene u vezi s preuzimanjem komande brigade.

“Komandant Nanić bio je u početku pomalo rezerviran u vezi s prihvatanjem dužnosti komandanta štaba, jer su mu supruga i dvoje djece bili u Kragujevcu. Nakon izvlačenja porodice, a posebno nakon bratovljeve pogibije, kod njega je nestalo bilo kakve dileme o potrebi maksimalnog angažiranja. On je na primjeru Nevzetove pogibije uvidio koliko ima propusta u organizaciji odbrane. Shvatio je da je prilično otvoreno i krajnje netaktično ulaženje nekih jedinica direktno među četničke linije bilo rezultat lošeg rukovođenja. Da je on bio na čelu, znao je da bi to sve drugačije izgledalo. Mjesec nakon Nevzine pogibije, prihvatio je ponudu da bude komandant brigade. Na primjeru vlastitog brata uvidio je šta znači ogromna želja i hrabrost da se izvrši borbeni zadatak, te, s druge strane, šta znači nedostatak vojnog znanja da se sve kvalitetno pripremi i završi”, kazuje Nanić, a opisujući Nevzeta, još dodaje: “Nevzet je bio najviši među svom braćom, izrazito crn, ljepuškast i zgodan momak. Godinama se bavio sportom i trenirao je karate. Od sve braće najviše je bio okrenut prakticiranju vjere, a interes za vjeru došao je kroz karate-klub u Bužimu, preko trenera Asima Bajrektarevića, koji je u to vrijeme mnoge momke okrenuo džamiji i namazu.”

 

NA HERCEGOVAČKOM RATIŠTU

Nijaz Nanić bio je akter dešavanja od početka pripreme za dolazak iz Splita pa sve do bratovljeve pogibije. “Nevzet je 4. aprila 1992. godine bio jedan od osnivača Kriznog štaba Teritorijalne odbrane BiH u Splitu. Za nepune dvije sedmice formirao je jedinicu TO BiH jačine čete (osamdesetak ljudi), koja je s oznakama TO BiH na vojničkim uniformama, s pješadijskim naoružanjem i oružjem za protuoklopnu borbu 18. aprila 1992. godine upućena na ratište u rejonu Šuice kod Tomislav-Grada. Ova jedinica prva borbena iskustva stekla je u maju 1992. godine u blizini Konjica. Sljedeći cilj koji je Nevzet sebi bio postavio bilo je formiranje jedinice koja će biti upućena na bihaćko ratište. Prva zamisao bila mu je da jedinicu koju formira stavi pod vojnu komandu Hrvatske vojske koja je je djelovala na linijama razgraničenja hrvatskih snaga i snaga tzv. SAO Krajine u okolici Karlovca. Ovakav prijedlog došao je do tadašnjeg zapovjednika Hrvatske vojske u Karlovcu, izvjesnog Gašparića, koji je takvu mogućnost odbio”, priča Nijaz.

Uslijedile su pripreme i traženje mogućnosti da se ono što je zamišljeno izvede vlastitim snagama. “Sredinom maja 1992. godine Nevzet je s grupom od osam ljudi iz Splita došao u Zagreb i formirao jedinicu jačine voda pod nazivom ‘Gazija’. U momentu formiranja, brojno stanje jedinice bilo je 21. Sačinjavali su je dobrovoljci koji su, vođeni željom da pomognu svojoj zemlji kada joj je bilo najteže, napustili svoje poslove i fakultete u raznim evropskim zemljama i odlučno krenuli u borbu protiv nadolazećeg zla. Materijalno opremanje jedinice (uniforme i oružje) Nevzet je obavio uz operativnu pomoć tadašnjeg predsjednika Mešihata Islamske zajednice Hrvatske Ševke ef. Omerbašića i vojnog atašea Bosne i Hercegovine u Zagrebu zaduženog za bihaćki okrug. Jednica ‘Gazija’ svoju punu vojnu formaciju uobličila je tokom trosedmične obuke u kasarni Jastrebarsko u blizini Zagreba. Jedinica čiji je komandir bio Nevzet bila je jačine voda, sastavljena od tri odjeljenja. Prvo odjeljenje je, osim pješadijskim naoružanjem, bilo opremljeno i oružjem za protuoklopnu borbu. U svrhu prije svega prvog borbenog zadatka, a to je prolazak kroz neprijateljske linije i dalje kretanje po dubini od približno 100 km do slobodne teritorije, ova jedinica imala je i tri čelna izviđača koji su kasnije skupa s Nevzetom i angažiranim hrvatskim vojnicima-vodičima sigurno proveli ovu jedinicu do slobodnog teritorija Bihaćkog okruga”, prisjeća se brat Nijaz.

Po dolasku na slobodnu teritoriju Bihaćkog okruga jedinica “Gazija” ulazi u sastav TO Bužim. Neki od pripadnika ove formacije prijavljuju se u jedinice koje su gravitirale njihovim mjestima boravka. “Svi borci koji su bili s područja Bužima i Bosanske Otoke su ostali, a jedinica je popunjena drugim borcima iz Bužima. Prvu borbenu aktivnost, kao jedinica opremljena i namijenjena za protuoklopnu borbu, ‘Gazija’ je imale u rejonu Bosanske Otoke, na brdu Osmača. Nakon što su zaustavili neprijateljsko napredovanje, Nevzet je naredio da se krene u aktivnost povratka izgubljenih položaja naših snaga. Uslijedila je borba u naselju pod brdom Osmača, kada je Nevzet i poginuo”, svjedoči brat Nijaz.

 

ČOVJEK VELIKE UPORNOSTI

Jedan od najboljih Nevzetovih prijatelja bio je Nihad Varcar. “O Nevzi znam dosta toga jer smo dobar dio mladosti proveli skupa. Bili smo generacija, išli smo zajedno u osnovnu i srednju školu i svakodnevno se družili. On je studirao u Splitu, a ja u Bihaću, pa je znao vikendom dolaziti kod mene u Bihać. S nama su u društvu bili još i Rasim Šahinović Kamenica, Halid i Husein Bajrektarević. Nevzo je bio dobar učenik, ali pomalo nestašan izvan škole. Nije mu bilo ‘para’ u mnogo čemu. Imao je neku posebnu čvrstoću i vatrenost. Baš je imao petlje za mnoge stvari. Čim pomislim na njega, milion detalja mi pada na um. Kad se samo sjetim svih nestašluka iz srednje škole u Bosanskoj Krupi… Nas nekoliko koji smo se intenzivno družili trenirali smo i karate pa je redovno bilo marisana prije i poslije škole. Tako smo se mi kalili osamdesetih godina. Koliko smo samo puta bili izbačeni iz autobusa i pješice došli iz Otoke, Baštre ili s Brigova. Ali imao je Nevzet jednu posebnu osobinu, a to je da je bio nevjerovatno uporan i tvrdoglav. A u ratu je to loše. Kad sam vidio da je došao iz Hrvatske, meni je odmah bila muka jer sam znao njegovu narav i šta to može značiti u periodu koji slijedi. On je bio nevjerovatno uporan. Kod njega nije postojalo da nešto ne može. Zato sam se odmah zabrinuo jer sam više nego iko znao da je on osoba koja ni pred čim i ni pred kim ne uzmiče. Njemu je uvijek najveći izazov bio kad nešto niko ne smije učiniti, da to onda on uradi. A u ratu to ne ide tako. Tako je, nažalost, i bilo – njegova neustrašivost i upornost da bude ispred ostalih i da uradi možda i nemoguće koštala ga je života”, kaže Nihad.

Varcar najviše žali što se nije više družio s Nevzetom tih dvanaest dana koliko je bilo prošlo od njegova dolaska do pogibije. “Komandant Nanić Nevzeta je odmah regrutirao i krenuo s njim praviti jedinicu ‘Gazija’. Danima su oni išli na gađanje na izletište Trebinja pored Lubarde, pa onda obuka u Čavi, pa nekakve vježbe i slično. Izo je imao ideju da od te grupe naprave i uvježbaju elitnu jedinicu. A ja sam tad bio u ‘Hamzama’ u Zaradostovu, pa se tih dana nismo mnogo družili. Jesmo se mi viđali skoro svaki dan, ali nije to bilo kao ranije. Ne mogu nikada zaboraviti da mi je donio dvije šteke cigareta iz Hrvatske. Kad je poginuo, meni se sav svijet srušio. Skoro sam nekim poslom sreo njegova sina Emira. Kad sam to ‘dijete’ vidio, mene su neke emocije obuzele. Ima mu sin tri-četiri detalja na licu koja su me podsjetila na rahmetli Nevzeta. U tom momentu mi je sto slika i sjećanja prošlo kroz glavu, jer Nevzet je bio i ostao moj najbolji prijatelj”, završava Varcar.

 

PROČITAJTE I...

Danas je teško zamisliti da neko može napasti na Meku, sveto mjesto svakog muslimana. Međutim, takvi su se incidenti dešavali kroz islamsku historiju. Krvava godišnjica terorističkog napada i opsade obilježava se ovih dana jer su rano ujutro 20. novembra 1979. godine, dvije nedjelje nakon hadža i uoči novog stoljeća po islamskom hidžretskom kalendaru, u dvorištu Velike džamije u Meki odjeknuli pucnjevi. Ubijena su dva nenaoružana čuvara, prve žrtve opsade, a događaji koji su uslijedili radikalno će izmijeniti noviju muslimansku historiju

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!