fbpx

PRVI I POSLJEDNJI SUSRET S NEDŽADOM IBRIŠIMOVIĆEM

Nakon što je Nedžad, ne bez napora i svako malo brišući znojno čelo, pročitao pitko i vješto sročen sažetak voluminozne knjige, red je došao na promotore, ali, premda obojica više no kompetentni, opet nažalost i na opće čuđenje i komešanje prisutnih u sali, o samoj knjizi nisu rekli gotovo ništa. Nedžad je, pak, i začuđen i zatečen, oborene glave netremice gledao u imaginarnu tačku, komešanje i šaputanje u publici bivalo je sve jače

 

 

 

Piše: SadiK IBRAHIMOVIĆ

Nedžada Ibrišimovića upoznao sam 15. juna 2011. godine ispred tuzlanskog Narodnog pozorišta nakon promocije njegove za života posljednje objavljene knjige (doduše, viđao sam ga i ranije, ponekad u Sarajevu, češće u Tuzli, jer bio je oženjen Tuzlankom, ali do tog susreta nismo se zvanično upoznali).

Dvojio sam se da li da mu priđem. Bio je vidno neraspoložen, ljutit čak, a bilo mi je jasno i zbog čega: pozorišna sala, redovito dupke puna kad Tuzlu pohode veliki autori, a Nedžad je jedan od takvih nesumnjivo bio, nije bila ispunjena do posljednjeg mjesta, nažalost, okupilo se jedva pedesetak znalaca i poštovalaca njegovog djela, uglavnom ljudi iz struke, prosvjetari, studenti književnosti i poneki neupućeni znatiželjnik.

Nakon što je Nedžad, ne bez napora i svako malo brišući znojno čelo, pročitao pitko i vješto sročen sažetak voluminozne knjige, red je došao na promotore, ali, premda obojica više no kompetentni, opet nažalost i na opće čuđenje i komešanje prisutnih u sali, o samoj knjizi nisu rekli gotovo ništa. Nedžad je, pak, i začuđen i zatečen, oborene glave netremice gledao u imaginarnu tačku, komešanje i šaputanje u publici bivalo je sve jače, jer promotori su, umjesto o knjizi, raspredali o Ibrišimovićevom skulptorskom, dramskom i poetskom opusu, dakle, svjesno ili ne, a razlog mi ni do danas nije jasan, ignorirali predmetnu temu, obesmislili svrhovitost zbog koje su i autor i oni i mi u publici bili tu, riječju, te večeri promocije Ibrišimovićeve knjige u sali Narodnog pozorišta nije bilo.

Dakle, stojim ispred pozorišta i dvojim se da li da mu priđem. Ipak, presijecam dvojbu, prilazim mu, pozdravljam ga, predstavljam se i, mada mi takve jeftinoće nisu svojstvene, tokom kurtoaznog razgovora s neraspoloženim Nedžadom, a s nakanom da relaksiram sumornu atmosferu, rekoh mu, onako kao usput, da smo on i ja najvjerovatnije dalji rođaci.

On me kratko i sa zanimanjem pogleda, oči mu bljesnuše, živnuše, ili mi se to u onom polumraku učinilo, i karakterističnim, samo njemu prirođenim glasom reče:

– Kako?

– Koliko mi je poznato, Vi ste starinom porijeklom iz Čelića, a i moja nena, očeva majka, rođena je u Čeliću i iz loze je Ibrišimovića, pa kako u tom mjestu ne postoji druga loza s istim prezimenom, Vi i ja smo u daljoj ili možda bližoj rodbinskoj vezi.

– Jesam, jesam, starinom sam iz Čelića, nego reci mi kako se… – zausti Nedžad, ali obratiše mu se tri-četiri žene s molbom da im napiše posvete na njegovim knjigama koje su te večeri kupile, a Nedžad mi reče da ne idem, da sačekam, želi sa mnom još razgovarati.

Malo potom, pojavi se nepoznat mi lik i u ime organizatora “promocije” pozva Nedžada, mene i još nekolicinu prisutnih na večeru u obližnji restoran. Helem, ulazimo u restoran. I dalje jako ljut, Nedžad ne želi ništa jesti niti sjesti za zajednički, spojeni stol, nego sjeda za stočić u uglu, poručuje bosansku kahvu, šuti natmuren kao noć i pali cigaretu za cigaretom.

– Rođak! – obrati se iznenada meni. Gledam te i uviđam da si zaista pravi Ibrišimović. Isti si k’o ja kad sam bio mlad.

Samo se osmjehnuh i ne rekoh ništa. Proturječiti mu u tom trenutku i reći da se ne prezivam tako činilo mi se posve neumjesnim, a potvrda da sam bio upravu uslijedila je odmah.

– A vas dvojica – sad se obraća promotorima – jeste li pročitali knjigu?

– Ja jesam – oglasi se prvi, a drugi ne reče ništa.

– Pa, zašto niste ništa kazali o knjizi?

– Pretrpana je mnoštvom suvišnih detalja i čitalački potpuno neprohodna.

– To nije nikakav odgovor.

– Znam da nije, odgovor je mnogo širi, ali zar sam ovo što sam naveo trebao reći, a, s druge strane, glumatati ne želim? Uostalom, ista je stvar i s tvojim Vječnikom. Znaš li koliko je ljudi pročitalo tu knjigu? Najviše pedeset! Odgovorno to tvrdim! A i tih pedeset pročitali su taj tekst isključivo iz profesionalnih razloga, uključujući i mene!

– Veliš, pedeset? A reci mi, bogati, kako ih prebroja? Baš me zanima!

– Znaš šta! Ja sam tvoju knjigu doživio kao majstorski potkovano jaje! Malo ko to može i umije, samo pravi majstori, a ti si ovom knjigom svoj majstorluk još jednom dokazao i svaka ti čast – reče ulagivački neki krezubi ruralac čije je najveće životno postignuće to što je poznavao Nedžada i vodao ga po kojekakvim seoskim vašarištima na kojima se, osim drugih krkanluka, izvodila izvorna muzika koju je, prema tvrdnjama ruralca, Nedžad neobično volio. Ustvari, ovaj plitkoumnik nije shvatio da je veliki pisac nerado slušao takvu muziku i da je pristajao hodati po tim zabitima samo zato ne bi li proniknuo u suštastvenost ruralnog bošnjačkog bića, a izvorna muzika bila je tek jedan od elemenata u tom svojevrsnom disperziranom mozaiku koji je nastojao posložiti i u cijelosti sagledati.

I to je bio kraj. Nedžad Ibrišimović ugasi cigaretu, diže se i bez pozdrava napusti prostoriju. Nismo se ponovo vidjeli. Preselio je tri mjeseca kasnije i nije bilo prilike da ustanovimo jesmo li rođaci. Ali, u krajnjem, to nije ni važno, ostao je samo žal što se nismo upoznali u drugim, primjerenijim okolnostima, međutim, bilo je kako je bilo i, očito, drukčije nije ni moglo biti. Usud.

Prethodni članak

T-84, ZOLJA I ŠEHID

PROČITAJTE I...

“Edine, jesi li normalan? Vrati se u rov. Edineeee....!”, vikao je iz sveg glasa Osman. Agresorska pješadija nadirala je lijevim krilom zaštićena “pragom” i tenkom, koji su bjesomučno tukli po liniji. A Edin, slijep i gluh za sve oko sebe, smirenim, uvježbanim pokretima razvlačio je “zolju”, postavio je na rame i nanišanio pravo u grdosiju koja se uz brektanje i huku kretala naprijed. Odjednom mi se činilo da se to događa negdje drugdje, u nekoj drugoj stvarnosti, nisam registrirao nikakve zvukove, sve kretnje bile su kao na usporenom filmu

: Temperatura je lagano rasla cijelo poslijepodne. U 7 navečer već sam gorio. Sestre su mi golo tijelo uvile u hladnu mokru plahtu. Pred jutro je temperature gotovo nestalo. Na viziti liječnik reče da će pričekati još jednu večer: ako se visoka temperatura pojavi, treba mi izvaditi “gustu kap”. “Gusta kap” vađenje je likvora iz kičme. Nije valjda faraonov duh došao po mene samo zbog toga što sam doticao njegov sarkofag

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!