Prvi Bošnjaci u ekspediciji na krov svijeta

Planinarski savez Bosne i Hercegovine obilježio je 11. juna 2019. godine u Bošnjačkom institutu u Sarajevu izložbom fotografija 40 godina Jugoslavenske himalajske ekspedicije “Everest '79”, koja je preko zapadnog grebena Everesta osvojila najviši vrh svijeta. Izložbu, koja će trajati do 30. juna, predstavili su Muhamed Šišić i Muhamed Gafić, bosanskohercegovački alpinisti, učesnici ekspedicije “Everest '79”. Ovo je bio prvi put da su alpinisti iz Bosne i Hercegovine učestvovali u osvajanju Mount Everesta, te o ovom događaju, kao i brojnim drugim crticama iz svoje izuzetno bogate biografije za Stav govori Muhamed Šišić

 

Piše: Edib KADIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ i privatni arhiv

 Ulazak u svijet planinarstva i alpinizma: Ispod Špicaste stijene iznad Sedrenika imali smo porodičnu kućicu i tu smo babo, mati, brat i ja izlazili na proljeće i vraćali se na Kovače ujesen. Tu sam se kao bosonogi dječak penjao po stijenama i tu se i rađa moja ljubav prema penjanju i alpinizmu. Kasnije sam se učlanio u Planinarsko društvo “Igman”, potom u “Treskavicu”, pa “Bjelašnicu”, i tako sam i došao do alpinizma. Onda sam vidio da ovi iz “Treskavice” idu samo na Treskavicu, iz “Bjelašnice” idu samo na Bjelašnicu, a meni da je nekako da vidim još više. Čuo sam za Alpinistički odsjek Sarajevo. Tu upoznam fine ljude koji su išli svugdje: Prenj, Čvrsnica, Treskavica, Romanija, Prokletije… A prije toga sam s “Igmanom” išao na zimovanje na Ravnu planinu između Romanije i Jahorine. Tada sam se prvi put smrznuo, dobio ozbiljne promrzline i onda sam vidio da to tako ne ide. Kada sam kasnije došao među ove alpiniste, vidio sam da tu ima i neko školovanje, pričalo se o orijentaciji, opremi, kako se penje, kako se koristi uže, kako se zimi spava u snijegu, a kako ljeti pod omorikom, kako se čuva od groma. Tu su bili vrlo kvalitetni alpinisti, koji su bili dobri ljudi i koji su to svoje znanje i iskustvo prenosili na nas mlade. Plus kursevi koje smo redovno pohađali. Godine 1967. otišao sam na Romaniju i tada su me Drago Entraut i Fiko Omanović poveli na stijenu i tada sam se prvi put penjao. Tu sam se prvi put navezao na uže i ispenjao Centralni smjer. Bio je oktobar. Iza mene je bio Zijah Jajatović, koji će poginuti na Prenju dvije godine nakon ovoga.

Obavezna literatura: Kada sam se aktivno počeo baviti alpinizmom, uvidio sam da tu postoje brojne mogućnosti o kojima do tada nisam ništa znao. Čitao sam skoro sve dotad napisane knjige o osvajanjima prašuma, mora, džungli, vrhova svijeta. Stalno sam pričao o knjizi Juriš na vrhove svijeta, koja je za svakoga ko se bavio planinarenjem i alpinizmom bila obavezna lektira. Poslije je došla knjiga o osvajanju Mount Everesta od Hunta, zatim od Herzoga. Sve me to motiviralo da se i ja nekad upišem u listu onih koji će se penjati na najviše vrhove svijeta, a nisam ni sanjao da ću se početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća družiti s Mauriceom Herzogom u njegovoj vikendici u Chamonixu. To je onaj tip dječačkih maštarija koje se zaista nekada kasnije u životu realiziraju i obistine, a između toga stoji mukotrpan rad i bezrezervno davanje sebe preko svakih mogućnosti.

Preživjeli na Matternhornu: Kada sam počeo raditi, hodao sam po terenu, to je bilo prilično loše. Zatim sam otišao da radim u Austriju i Švicarsku kako bih se istovremeno mogao i penjati. Nisam imao motivaciju da zaradim novac, htio sam samo da penjem, a moralo se nešto raditi kako bih sebi osigurao šta mi je neophodno. U Švicarskoj sam bio na idealnom mjestu, ispod Eigera, to je kultna stijena alpinista. Ondje sam dobio super posao na održavanju u nekom hotelu s pet zvjezdica. Imao sam vremena da skijam svaki dan, a s prozora sobe gledao sam Eiger. Uprkos brojnim pokušajima, nisam uspio pronaći partnera za penjanje. A godinu prije toga, 1971. godine, išao sam s Muhamedom Gafićem na Matternhorn. Vidjeli smo da i drugi iz Jugoslavije idu. A koliko smo bili upućeni u to gdje idemo, govori i činjenica da smo otišli da se penjemo na Matternhorn s italijanske strane. Kada smo došli pod vrh, vidim, nešto tu nije kako treba. Govorim da to nije taj vrh. Izvadim fotografiju: “Evo, vidiš da nije to vrh Matterhorna”, a drugi će: “Jah, ali to je fotografirano s druge strane, iz Švicarske.” Pa smo onda morali preko svih planina preći u Švicarsku kako bismo se mogli penjati i osvojiti vrh Matterhorna. U tom penjanju izgubimo i fotoaparat, a imali smo samo jedan aparat i jedan film. Tu sretnemo nekog Japanca kojeg smo, na išaret, jer nismo znali strane jezike, pozvali da ide s nama. On je imao fotoaparat, ali nije imao s kim da ide. Bilo je strašno nevrijeme, u po frke grom udari u Japanca. Čovjek sav pocrnio, direktno se na njemu grom ispraznio, ali ga nije ubio. Uspjeli smo ga spasiti. Opet smo pokušali i zajedno s Japancem uspjeli osvojiti vrh. Sreća pa smo se odmah spustili u dolinu, jer je tu večer takvo nevrijeme bilo, više od metar snijega napadalo za noć, nikad nas više matere ne bi vidjele da smo ostali gore. Onda smo negdje sjedili i dva-tri dana čekali da to prođe. Nismo imali ni para ni hrane, ama ništa, vratili se smrznuti, nikakvi, ali, osvojili vrh! To je bila naša prva velika avantura na Matternhornu.

Podrška i materine dove: Tu su prvo bili mati i babo koji su mi kupili nekakav ruksak, vindjaknu i cipele, a dalje je sve bilo moje. Ali, nikad mi nisu rekli da ne idem. A kod mene je bilo svašta, belaja, smrznutih, poginulih, katastrofe, tragedije, a ja sam i tada vidio da su me materine dove provukle kroz sve ovo. Onda je tu kasnije došao i burazer, pa je i on poturio grbaču oko roditelja i oko golubova. Kad sam se oženio, eh, to je posebna priča, a i posebna podrška. Trpjela je svaku ekspediciju, brigu, ostane u Sarajevu s djetetom, ide na posao, dok sam ja landarao, a kasnije vodao i drugu djecu. Ona bi sve operi, skuhaj, a ja bih samo dođi na sve gotovo. Kad sam kasnije pravio izložbe i scenarije za dokumentarne filmove, desetak sam ih uradio, shvatio sam da ne bi toga ničega bilo bez supruge koja je svemu tome dala posebnu notu.

Dva Muhameda na Krstu Užbe: Kada sam se vratio iz Švicarske, bio je raspisan jugoslavenski konkurs za alpinističku kadrovsku ekspediciju “Kavkaz ’74”. A već sam bio u formi i već se na nivou Jugoslavije znalo da u Bosni ima neki Muhamed Šišić. Pogotovo nakon što sam zimi popeo sjeverozapadni brid Osobca, to je jedan od smjerova na Prenju. Tu mi je partner bio Miodrag Rakić, dobar alpinista. Kasnije, za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu, otišao je na drugu stranu i bio i dobar četnik, jedan od zamjenika Šešeljevih. Ubio se 1997. ili 1998. godine. Da se vratim na kadrovsku ekspediciju. Tu su bili ljudi iz Slovenije, Hrvatske, nas dvojica iz Bosne, onda iz Srbije, već iskusni alpinisti, solidna ekipa. To je bila priprema za Everest, ali mi to još nismo znali. Eh, tu Gafa i ja odlazimo da penjemo “onaj vrh”, tzv. Križ Užbe. Tada su nam hrvatski članovi ekspedicije kazali da mi nismo za toga, ko biva, nismo dorasli. Žestoko se naljutim, htio sam da se vratim kući odmah. Sad znam da je to bila budalaština. Kavkaz ima toliko lijepih vrhova da sam mogao birati i penjati šta god hoćeš. Malo se tad smirim, odemo penjati nešto drugo, a Hrvati odu na Užbu i, nažalost, poginu sva četverica. Dvojicu odmah nađemo, a drugu dvojicu pronađu nakon 40 godina. Prije nekoliko godina sam im išao na sahranu. Ovo što nas je ostalo živih s ove ekspedicije, ostali smo dobri prijatelji jer nas je ova tragedija dodatno zbližila, tako da se i danas bar jednom godišnje sastanemo ili u Sloveniji ili u BiH. Poslije, kada smo se vratili s Kavkaza, sjedneš sa sobom i poredaš stvari. Što kaže moj Gafa: “Hoće dva Muhameda u Krst Užbe. E nećeš!” A ovako se penjete, pa na prijevoj, pa na jedan vrh, pa na drugi vrh i onda se ovako spustite. Kad se iz aviona gleda, to izgleda kao krst ili križ.

Pripreme za Everest: Kad sam se vratio s Kavkaza, penjao sam na Veležu jedan težak smjer. To je stijena visoka 450 metara. Branimir Maltarić, Miodrag Rakić i ja smo je penjali četiri dana. Prvi, drugi, treći i četvrti januar, vratili se petog januara. Niko ne zna gdje smo. Te godine smo išli penjati i Dolomite, pa onda i centralne Alpe, pa područje Mont Blanca. Već sam bio u gornjim slojevima alpinizma i penjanja. Onda smo 1976. godine organizirali prvu bosansku ekspediciju u Pamir. Tu sam bio vođa. Pedesetak metara do samog vrha doživimo žestoku lavinu koja nas je pokupila i zajedno s desetinama tona snijega svukla u podnožje vrha. Tu je bio kraj naše ekspedicije. Poslije toga smo opet išli u Alpe i već je tada bio raspisan konkurs za Everest. Onda smo i Gafa i ja upali u te selekcije. Tu je bilo konkuriralo skoro stotinu penjača iz cijele Jugoslavije. Bila je jedna selekcija, pa zatim druga, pa onda brojna testiranja. Sve smo to bez velikih poteškoća prošli i ušli smo u tim. A u međuvremenu smo stalno bili u treningu, ljeti i zimi. Ako nismo išli van Jugoslavije, trenirali smo u Bosni.

“Everest ’79”: Tako velikih ekspedicija danas više nema. Takav tim ljudi koji hoće da rade za opću stvar, “svi za jednog, jedan za sve”. Bez ikakvog pretjerivanja, ali toga više nema. Znali smo da ćemo, kad to sve uvežemo, imati šansu da budemo na vrhu. Neko će biti na vrhu, u to sumnje nema, a znali smo i da na fudbalskim utakmicama ne može svako dati gol. Nekad da Džeko, nekad Višća, nekad Pjanić, ali nikad se nije desilo da svih 11 igrača da po jedan gol. Tako je to i u ekspedicijama s osvajanjem vrhova. A svi smo imali preveliku želju da se popnemo na vrh koji je visok skoro 9.000 metara. U našoj ekspediciji bilo je 25 alpinista, dva ljekara, dvojica radioamatera, jedan akademski slikar, jedan novinar i jedan snimatelj. Eh sad, zamislite da upadnete u ekipu u kojoj igraju Messi, Ronaldo, Pogba. To je bio taj nivo ljudi koji su već bili osvojili po dva ili tri vrha viša od 8.000 metara. To su bili većinom Slovenci koji su bili stvarno dobri, svjetski vrh. I mi smo bili dobri i imali smo zaista sreću da smo se našli među ovim velikanima alpinizma. Naš vođa Tone Škarija bio je nešto posebno. Trebalo je toliko energije prvo da se obuzdaju mladi i jaki ljudi, onda da se sve to organizira i usmjeri u zajednički cilj. Ekspedicija je trajala četiri mjeseca. Treba spomenuti i da je više od 100 firmi finansiralo i bilo uključeno u ovu ekspediciju. Na prvom mjestu po izdvojenim sredstvima bio je “Energoinvest”. Stoga smo smatrali da peti, najviši kamp na Everestu, smješten na 8.100 metara, trebamo nazvati po “Energoinvestu”. Tako je i bilo.

Imali smo više od 20 tona opreme. To je bilo sve spakovano u terete od po 30 kila i imali smo 630 takvih tereta. Moralo se znati sve gdje je koji, za koju dionicu nam koji teret treba. Kada je to sve popisano, teret je prebačen u Beograd, iz kojeg je to sve skupa s nama letjelo za Delhi. Iz Indije smo onda sve to natovarili u kamione, preko brda i dolina dođosmo i do granice s Nepalom. Da i ne spominjem kakvih je tu tek bilo peripetija da uvezemo svu ovu robu, hranu, opremu, radiostanice. Samo o ovome se može snimiti film. Kada smo došli u Kathmandu, išli smo još pedesetak kilometara putem, a onda sve kozijim stazama kojim je lokalno stanovništvo išlo hiljadama godina. Ništa drugo tuda nije išlo osim magarca, jaka i čovjeka. Gore, dolje, preko rijeka, dolina i planina, 19 dana smo putovali do baznog kampa, a sav taj teret od 20 tona prenijeli smo na ovaj način. Šta se sve na tom putu moglo vidjeti, Bože dragi. Divlje životinje, džunglu, viseće mostove s užadima, stare kuće, čajdžinice usput. Prevoji viši od 3.500 metara nadmorske visine, po snijegu, onda se spuštaš u tropske krajeve gdje je preko 40 stepeni, kupaš se u rijekama, onda opet gore u zimu na snijeg. Himalajske ruže cvjetaju usput, to je prizor za vidjeti. Gledaš te njihove kućice, gledaš te siromašne ljude… Ono što me je oborilo odmah kada sam došao u Katmandu, a i u Indiju, jeste to siromaštvo i ta socijalna nejednakost. Toliko mi je bilo teško, toliko sam se razočarao vidjevši to sve. Mi ne možemo shvatiti kako ljudi žive, mi to nigdje u Bosni nemamo vidjeti. Pojma nemamo šta znači biti siromašan i nemati ništa. Niko od nas nije siromašan, jer, ondje sam vidio ljude koji imaju nekakvu košulju, hlače i ništa više.

Kajsije iz Ljubljane na 8.000 m: Da se vratim na naše putovanje. Sav ovaj teret natovarili smo na 800 nosača, svaki dan smo morali prebrojati teret, da vidimo da nije ko otišao, nestao, sve je to trebalo organizirati, a mi mladi alpinisti o tome nismo brinuli, ali smo svoj dio posla, a to je nošenje tereta gdje i kad vođa kaže, morali završiti. Kasnije smo tek to počeli saznavati. Vidite, na 8.000 metara otvorite i pojedete konzervu kajsija spakovanu u Ljubljani, koja je predviđena da se pojede tačno na tom mjestu u tačno određenom kampu. A nekada kasnije, kao već iskusni alpinista, doneseš nešto da to drugi pojede, a ti pojedeš ono njegovo ili šta već ima i tek tada uvidiš šta znači organizirati takav put. To je taj zajednički rad i organizacija koji znače sve u okruženju u kojem su samo led i kamen, ništa više. Od baze nadalje su bili Šerpasi, koji su nam pomagali. Mi smo se s njima ponašali sasvim normalno, niti kao Amerikanci, niti kao Evropljani, već onako jaranski, a to su oni izuzetno cijenili i poštovali, pa su nam i mnogo više pomagali. To je bio sasvim drugi odnos. Ovi drugi dođu, pa očekuju da ih oni služe, da im pridonose, mi ne. To su vrlo fini ljudi koji su gore rođeni i mogu podnijeti tu veliku visinu. I još jedna stvar, bez njih penjanje na najviše vrhove svijeta jednostavno nije moguće. Mislim, možda mogu dvojica ili trojica od hiljada alpinista, ali generalno govoreći, bez Šerpasa ne može. Jer, treba nositi sav taj teret, izdržati višestruke ture, vratiti se pa popeti ponovo, to vas smori i ubije, pa ste na 7.000 metara već gotovi. A mjesec dana se to penje. Mi smo krenuli polovinom februara odavde, a ekspediciju završili polovinom juna. U početku to ide i dobro, ali što je viša visina, to je sve teže i sve postaje problematično. Javljaju se visinske bolesti, onda gore više ne možete nositi veliki teret, nosite po sedam ili osam kila, pa se nekoliko puta vraćate, i onda se to sve otegne više nego što možete zamisliti. A već od 3.000 ili 3.500 metara imate probleme s visinskom bolesti. Za 8.000 metara i dalje imate kisik. Nama su se na bocama pokvarili ventili, pa nije bilo dovoljno kisika, uglavnom, sve skupa je to bila avantura za čitav život.

Ekspedicije kojih više nema: Ekspedicija i danas bude, naravno, ali se to drugačije sve skupa rješava. Sletiš avionom, ideš pet-šest dana pješke, onda ti sve donesu, prinesu i, ako imaš snage, ideš gore. Ali, platiš to masno. Slobodno mogu kazati da je to današnje hodanje po Everestu, a tadašnje je bilo osvajanje Everesta. Tu smo ostavili više od 12 ili 13 hiljada metara užeta, stotine klinova, ljestvica, merdevina, šatora. Kopali, napravili prostoriju 10 s 10 u ledu, i tu je bilo najbolje spavanje. A teško je bilo to iskopat’, da te Bog sačuva, u neko doba viče raja: “Pa nisam rudar, neću da kopam.” Ali kad ti puhne vjetar koji kroz kosti prodire, vidiš da si sebi kopao.

Prerano završena avantura: Te su godine 13. maja Everest osvojili Andrej Štremfelj i Nejc Zaplotnik. Nakon dva dana su još trojica iz ekspedicije osvojili Everest, Stane Belak, Stipe Božić i Ang Fu, vođa Šerpasa koji je sutradan prilikom silaska poginuo. Odmah je s tom pogibijom naša ekspedicija bila završena. A Ang Fu je prilikom tog osvajanja bio prvi čovjek na svijetu koji je bio dva puta na vrhu Everesta s dvije strane. Godinu prije toga bio je s Austrijancima s jedne strane, a ovaj put s nama je bio s druge. Zaista je bio vrlo poznat i tražen. Međutim, sekunda nepažnje, skliznuo niz stranu i gotovo. Mogu samo zamisliti kako se osjećao naš vođa Tone Škarja. Prvo što je on bio odgovoran za ekspediciju koja košta mnogo para, zatim za ljude koje je sve trebalo organizirati, dovesti, izvesti gore i probati osvojiti vrh, a istovremeno ne izgubiti nikoga. Pazite, to nije mala stvar.

Trideset godina poslije: Nakon 30 godina, on mene zove da idemo u Himalaje do baznog kampa kako bismo osvježili uspomene s prve ekspedicije na Everest. A ja tek započeo praviti kuću, nemam para. “Koliko je to para?” “Ne znam”, kaže. Ispričam burazeru, a on naprvu: “Idi ba, jašta ćeš, naći ćemo pare!” To je ta podrška burazera, supruge, snahe i matere koju sam uvijek imao. Kako ću sad materi reći?! A baš sam tih dana dobio novu vindjaknu pa je u kući pred njom probavam, a već mi je 60 godina. Kad me takvog vidjela, reče mi kao da je znala: “Eto te, pravo na Himalaje.” Eh taman, mislim se u sebi, tako i tako, sve joj fino ispričam. “Hajde, bolan, kad te zovu, de.” Sa ženom vidim, progovorim, kažem joj da mi je to posljednja šansa i da, ako sad ne bude, neću više nikad ni otići. I ona se složi. Skupim nešto para, platim avionsku kartu i ponesem šest-sedam hiljada maraka. Mi u Katmanduu: “De, Tone, molim te da ti ja platim ovo što treba, izgubit ću pare pa i taj belaj.” “To si ti platio prije 30 godina”, reče mi Tone. Kad smo se vratili, supruga me nekad upita: “Boga ti, koliko te sve skupa izašlo?”, “Trebalo mi je jedno 300 dolara, i to što sam tebi kupio ovu jaknu”, pa joj sve fino ispričam. Na neki način mi je Tone ovako i priznao da sam još onda zaslužio više nego što sam 1979. godine dobio. Bilo mi je drago zbog toga. Ali opet, trebalo mi je puno vremena da to shvatim. Pazite, nije lahko povesti nečije dijete negdje gdje se glava gubi zbog trenutka nepažnje i nesmotrenosti. Velika je to odgovornost.

O izložbi: Prvo su nas Hrvati zovnuli u Karlovac prije dva mjeseca da obilježe 40 godina ekspedicije. Gafa me nagovorio i mi odemo. Bilo nam je krasno. Jedno je planinarsko društvo to sve organiziralo, većina se nas iz ekspedicije okupila, bili smo tu dva dana. Onda su nas Slovenci 13. maja, na dan osvajanja Everesta, zovnuli da i tu dođemo. Bio je ramazan, nešto mi se nije išlo, ali opet me Gafa nagovori i mi i gore odemo. Postio sam i otputovao u Sloveniju. Kad smo se sastali, to me se jako dojmilo. Svi smo dobili časopise u kojima smo pisali o Everestu, svoja neka zapažanja. Jedini ja nisam ništa napisao, poslije mi je bilo krivo. A zvali su me da napišem, nisam nešto mogao. Onda se rodila ideja da Muhamed Gafić i ja organiziramo izložbu fotografija u Sarajevu. Planinarski savez BiH pristao i iza toga stao, Bošnjački institut iznajmio prostor, a supruga i rođak Zlatan Kurto pomogli oko organiziranja i montiranja same izložbe fotografija.

Alpinizam, šta je to: Planina je vrlo ozbiljna stvar. Prelijepa je, ali je i majka i maćeha. Zna biti umilna, lijepa, fina, ali zna biti i goropadna da te Bog sačuva i ne daj ti Bože da budeš gore kad se naljuti. Ljudi moraju shvatiti da ne mogu pobijediti prirodu, nego samo iskoristiti lijepo vrijeme i dobre uvjete da prođu, vide i da se s hajrom vrate. Kažu da je alpinizam sport, to je, vidite, vrlo diskutabilno. Sport je nešto što je programirano, što ima svoja pravila, partnere, protivnike, sudiju, igralište, arenu, gledaoce, snimatelje, svlačionicu, zatim početak, poluvrijeme, kraj. U alpinizmu ništa od toga nema. Ako imate partnera, on je tu uz tebe, a protivnika nemate, makar ne u ovom konvencionalnom smislu. A protivnik, ako ćemo ga tako nazvati, to je nevrijeme, priroda i s tim se moraš boriti, a igralište i arena vam je cijeli dunjaluk. To traje koliko traje, i hajde, znate otprilike kad je početak, ali vrlo je teško ocijeniti kada su poluvrijeme i kraj. Eh sad, zašto se svaki put svi ne popnu na vrh, to ljudi često ne mogu da shvate. Ne može to tako. Nekada je suviše teško, nekada te boli stomak, zub, nekad si jednostavno slab, a često vidite da tu ima i sudbine da ti jednostavno nije zapisano da osvojiš neki vrh. Nekad si pun snage i kreneš na vrh, padne magla pola sata, kad se raziđe, vidiš da si promašio put i vrh ostao za leđima. Gotovo, valja se vratiti i ništa od osvajanja vrha. Svašta tu ima. Zatim, možeš ti, ali ne može ti partner, a ne možeš ga ostaviti. Eh sada, da li je poluvrijeme na vrhu kad ga osvojiš? Eh, pa nije, jer ti, dok ideš prema vrhu, imaš strašnu motivaciju koja te tjera i preko tvojih fizičkih mogućnosti. Kad dođeš do vrha, ispuhao si, završio si sve i nemaš onoga da te potjera da se vratiš. Šta ti je dalje motiv, često smo o tome razgovarali između sebe. I onda shvatiš da je samo živu glavu da spasiš. Žena, dijete, roditelji, prijatelji, to je dolje, a ti nemaš snage. Onda moraš da sve to u sebi negdje pronađeš i poredaš da se motiviraš da siđeš. A umorniji si, odmah i nepažljiviji. Tako da je do vrha trećina, a s vrha dolje dvije trećine kuveta, nekada i više. Nekada je odluka vratiti se metar prije vrha bolja nego da ga osvojiš, pa da ostaneš gore i nikad se ne vratiš. A kad zijanite život, gotovo je, nema povratne utakmice. Skoro svi sportovi se igraju između 15 i 35 godina života, i tu je karijera igrača manje-više završena. S alpinizmom si u 35. godini u najboljoj snazi i imaš debelo iskustvo. Onda, kad sudija odsvira kraj, dobio si utakmicu, uzeo pehar i najbolji si na svijetu. S druge strane, izgubio si s jedan ili s deset razlike. Šta ćeš, pokupiš se, odeš u svlačionicu, istuširaš se, malo otplačeš i završeno. A gore, došao si do vrha, k’o fol je kraj utakmice, a nema svlačionice i tuševa, nema da ti neko izmasira noge ili stopala, a noga ti povrijeđena, slomljena, udario te kamen u glavu, rame ti izvaljeno, a sam si, ni vuka ni hajduka. Eh sad, treba stisnuti zube, danima silaziti takav i preživljavati da se spasiš, pa da onda sjedneš negdje na minder u vruću sobu da sve rezimiraš pa kažeš sebi: “Što mi je ovo trebalo?!” A onda se opet za mjesec ili dva spremiš i odeš da osvojiš još teži vrh. Eto, sve je to alpinizam.

PROČITAJTE I...

Kako smo mogli saznati zahvaljujući djelovanju opozicione zastupnice u Skupštini Kantona Sarajevo Samre Ćosović-Hajdarević, takva propaganda kantonalnog režima te cenzura bilo kakve kritike plaća se ni manje ni više nego iz džepa građana ovog kantona!

Na 315 stranica knjige pukovnik Sead Jusić kroz opis vlastitog učešća u ratu, a posebno u danima bitke, zatim kroz izjave velikog broja preživjelih učesnika “Breze '94”, svjedočenja zarobljenih neprijateljskih vojnika, potom kroz zarobljenu pisanu građu, ali i dostupnu poslijeratnu objavljenu i neobjavljenu građu s obje strane fronta, donosi raznovrstan materijal od nemjerljivog značaja za razumijevanje toka i karaktera navedene bitke, te namjera daleko nadmoćnijeg napadača, ali i postignuća daleko hrabrijih i uspješnijih branilaca

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!