Prva knjiga o hadži Mujagi Merhemiću: Sarajevski dobrotvor i mesnevihan

Mesnevihan i dobrotvor: Hadži Mujaga Merhemić, Zajim Kruško, Centar za istraživanje i unapređenje duhovne i kulturne baštine u Bosni i Hercegovini, Stolac, 2019. godine, 220 stranica

 

Piše: Hamza RIDŽAL

 

Punih šezdeset godina ime hadži Mujage Merhemića obilježava živu usmenu predaju u Sarajevu. Poput kakvih legendi, pripovijedaju se hićaje o njegovim dersovima i hajratima, bogatstvu i skromnosti, derviškoj pobožnosti i društvenom angažmanu, njegovoj kući koja je tokom prve polovine 20. stoljeća služila kao kakav narodni univerzitet… Pa ipak, o ovom simbolu islamske duhovnosti do sada nije bila napisana nijedna knjiga. Možda je to tako i moralo biti jer je bila potrebna vremenska distanca kako bi se uvidjelo da su život i djelovanje hadži Mujage po svemu bili nesvakidašnji.

I taman kad je počela nestajati generacija koja je upamtila ovog velikana, mr. Zajim-efendija Kruško odlučio je u jednu knjigu sažeti informacije i saznanja koja imamo o Merhemiću, kako iz pisanih izvora, knjiga i članaka, tako i iz usmene predaje prenošene s koljena na koljeno. Pritom se Kruško nije zadovoljavao tek prepričavanjem usmene predaje, već je za svako kazivanje naveo izvor: novinski članak, knjigu ili razgovor sa živim čovjekom – što je u savremenoj historiografiji legitiman i čak popularna metoda.

Autor je za ovu knjigu konsultirao 39 stručnih knjiga, 58 naučnih radova i članaka iz periodike, te devet neobjavljenih radova i arhivskih dokumenata, ne libeći se da jasno i argumentirano ukaže na greške onih koji su ranije pisali o hadži Mujagi. Sve to svjedoči o ozbiljnosti s kojom se ovaj mladi naučnik posvetio predmetu kojim se bavi, te se bez dvojbe može reći da je obavio izuzetan posao. Teško će se u budućnosti moći bilo šta napisati o hadži Mujagi Merhemiću, ali i o tradiciji mesnevihanstva u 20. stoljeću a da se ne konsultira Kruškina knjiga Mesnevihan i dobrotvor: Hadži Mujaga Merhemić. Ova će knjiga, zbog svoje relevantnosti, naučnosti i ozbiljnosti, zasigurno ostati krunski izvor za rekonstruiranje biografije Merhemića, uprkos tome što su o ovom velikanu mnogi pisali.

“O njemu su pisali književnici i historičari, šejhovi i derviši, novinari i publicisti, oficijelna ulema i orijentalisti. Najopširniji zapis – studiju o hadži Mujagi – ostavio nam je šejh Fejzullah ef. Hadžibajrić podsjećajući na 20. godišnjicu od njegove smrti. Sve su to lijepi i zanimljivi tekstovi do kojih je danas, za mnoge od nas, teško doći, a još teže iz tog obilja informacija uzeti ono autentično i bitno, pa sve to staviti na jedno mjesto, u korice jedne knjige. Eto, to nam je, svojim velikim trudom, ponudio vrijedni hfz. Zajim ef. Kruško. Njegova knjiga o hadži Mujagi prva je kompletna biografija ili životopis ovog velikog i za sve nas važnog čovjeka i ujedno bibliografski pregled svega rečenog i zapisanog o njemu.

Ali, hadži Mujaga je toliko velik i značajan (njegov život i djelovanje) da to ne može obuhvatiti jedna knjiga. Ta velika duša Sarajeva ne prestaje ni 60 godina od njegove smrti privlačiti svaku novu generaciju, a njena svjetlost uvijek se javi kada nam zatreba putokaz dok tražimo rješenje za naše dileme, sumnje i strahove. Sȃmo njegovo ime kao da simboliše sam duh Bosne – njen islam, tradiciju i kulturu našeg naroda. Jer, hadži Mujaga je i Mujo i Mustafa, i Halil i Hrnjica, i aga i hadžija, i hodža i sufija, dert i sevdah; mecena i bonluk Bosne, njena povijest i sudbina”, zapisao je u Predgovoru hadži Šaban Gadžo, pjesnički sažimajući u posljednje dvije rečenice vrline Mujagine i sve asocijacije koje nahrle pred spomenom njegova imena. Cijela bi se knjiga mogla čitati kao faktografska razrada ove dvije rečenice, kao tefsir na Gadžin Predgovor, u kojem Kruško znalački pripovijeda o Mujagi, navodeći sve dostupne, autentične i relevantne pojedinosti o njegovom životu i djelu.

Knjiga je konceptualno uređena u šest većih poglavlja: o porijeklu i trgovini porodice Merhemić; životopisu hadži Mujage; njegovim duhovnim i moralnim vrlinama; ilumskom (naučnom) radu; stavu hadži Mujage o iseljavanju Bošnjaka u Osmansko carstvo i druge države; i o bošnjačkim tradicionalistima i njihovom odnosu prema sunnetu. Tematski spektar poglavlja nagovještava da knjiga Mesnevihan i dobrotvor: Hadži Mujaga Merhemić, pored rekonstruiranja biografije jednog kolosa vjerskog, društvenog, duhovnog i kulturnog života Sarajeva u prvoj polovini 20. stoljeća, ilustrira i društveni i intelektualni kontekst u kojem je djelovao hadži Mujaga. To je posebno izraženo u poglavlju o njegovom ilumskom radu.

Iako je Hadži Mujaga ostavljao dojam veoma skromnog i samozatajnog čovjeka, kako piše Kruško, on je bio veoma obrazovana i višestruko talentirana osoba. O tome ponajbolje svjedoči činjenica da je riječ o poligloti, prevodiocu klasične perzijske književnosti, autoru velikog broja tariha na kojima se potpisivao kao Hajri ili Merhemi. Njegova široka erudicija bila je od koristi svima koji su tražili da se napiju s izvora spoznaje klasične islamske književnosti. “Preko pedeset godina kuća hadži Mujage Merhemića bila je pravi narodni univerzitet”, ističe Kruško.

Baš zbog toga što su u nju svi bili dobrodošli, nekima bi se moglo učiniti da je kuća hadži Mujage bila na margini duhovnog, kulturnog i društvenog života. Ipak, imena onih koji su dolazili na dersove i akademije povodom značajnih datuma iz islamske povijesti svjedoče da se u kući hadži Mujage okupljala sarajevska intelektualna elita tog vremena. Među slušaocima njegovih dersova bili su Halid ef. Hadžimulić, Fejzullah ef. Hadžibajrić, Mehmed Mujezinović, Ćamil ef. Silajdžić, Esad ef. Sabrihafizović, Abdulah ef. Fočak, Hamdija Čemo, šejh Halid Salihagić… Povodom dersova u njegovoj kući okupljali su se i reis Džemaluddin ef. Čaušević, reis Teufik ef. Azabagić, Ahmed ef. Burek, Mehmed ef. Handžić i drugi velikani tog vremena.

Kako navodi Kruško, hadži Mujaga je u muškoj avliji svoje kuće 1935. godine sagradio posebnu prostoriju, dergah, koju su posjetioci nazivali dershanom. U svojoj je kući hadži Mujaga redovito organizirao svečanosti povodom odabranih dana islamskog kalendara na kojima su se čitali klasični spjevovi kao što su Miradžija i Bedrija. Hadži Mujaga je čitao, prevodio i tumačio perzijske klasike: Pendnamu šejha Feriduddina Attara (moralno-didaktički spjev sufijske etike, od jeseni 1933. do 29. maja 1935); Đulistan šejha Sadija Širazija (dersovi su održavani subotom uvečer, a prevođenje i tumačenje završeno je 1938. godine); Divan Hafiza Širazija (Hadži Mujaga je počeo prevoditi i tumačiti Divan 18. decembra 1938, a dersovi su završeni 24. marta 1941. godine. Dersovi su održavani ponedjeljkom uvečer, a na njih su redovno dolazili Fejzullah ef. Hadžibajrić, Hamdija Čemo i Mehmed Mujezinović. Na dersove iz Divana povremeno je dolazio i Mehmed ef. Handžić); Bostan šejha Sadija Širazija (od 31. marta 1941. do 15. juna 1942. godine. Tokom prevođenja i tumačenja Bostana nacistička Njemačka napala je Jugoslaviju i bombardirala kuću hadži Mujage kraj Latinske ćuprije, istu onu u kojoj je reis Džemaluddin efendija Čaušević od 1917. do 1928. držao dersove iz Mesnevije. Hadži Mujaga je nakon bombardiranja pretraživao ruševine tragajući za rukopisima knjiga, ne obazirući se na materijalnu štetu načinjenu samom objektu i drugim materijalnim vrijednostima u njemu) i Mesneviju Mevlane Dželaluddina Rumija.

Dersovi prevođenja i tumačenja Mesnevije u kući hadži Mujage otpočeli su 6. jula 1942. godine, kada je Mehmed ef. Handžić održao uvodno predavanje na arapskom jeziku. Naredne sedmice, u srijedu 13. jula, hadži Mujaga je održao svoje prvo predavanje iz Mesnevije, ne prekidajući to sve do svoje smrti 1959. godine. Komunistička vlast zabranila je 1947. godine veća okupljanja po kućama, pa su od tada dersovi Mesnevije kazivani pred užim krugom, sastavljenim od samo četiri slušaoca: starim hodžom Abdulahom ef. Fočakom, Fejzulahom ef. Hadžibajrićom, hfz. Esadom Sabrihafizovićem i Mehmedom Mujezinovićem.

Kruško navodi detalje i pojedinosti vezane za održavanje dersova u narednom desetljeću, a jedan od tih detalja možda je i najbolji svjedok ljubavi Mujaginoj prema Mesneviji: “Jednu godinu je ders održavan naizmjenično kod Fejzullaha ef. Hadžibajrića, Abdulaha ef. Fočaka i Mehmeda ef. Mujezinovića. Hadži Mujaga je u ruksaku na leđima nosio Mesneviju jer je hodao s dva štapa. Ovo je primjer istinske ljubavi prema ovome djelu”, piše Kruško.

Tumačenje i prevođenje završnog, sedmog toma Mesnevije hadži Mujaga je okončao 13. februara 1958. godine, ali je odmah počeo iznova, od prvog toma, ovog puta koristeći se i turskim komentarom Abidin-paše. Svoj posljednji ders održao je 3. marta 1959. godine, tačno dvadeset dana prije nego je njegova plemenita duša napustila prolaznost i zaputila se u susret svom Gospodaru, da od Mevlane Rumija sluša dersove Mesnevije.

 

PROČITAJTE I...

U operaciji “Ratweek – Nedelja pacova” cilj napada u Sarajevu bila je pretovarna željeznička stanica “Alipašin most”, važno željezničko čvorište, pri čemu je 8. septembra 1944. godine stradao logor s mnogim njegovim žiteljima, najvećim dijelom bošnjačkim izbjeglicama iz istočne Bosne. Broj ukopanih u zajedničkoj grobnici bio je približno 200, dok se za 66 navodi da su izgorjeli, kao i da je jedan broj ljudi raznesen u eksploziji

Sva ta fantastična lutanja pojedinih intelektualaca ne bi bila toliko problematična da ne nanose štetu Bošnjacima, i to prije svega jer se promoviraju s bošnjačkih pozicija, od osoba koje se već decenijama kreću u institucijama tipa Vijeća Kongresa Bošnjačkih intelektualaca ili Bošnjačke zajednice kulture “Preporod”. Svako ima pravo na svoje zablude, ali je krajnje skandalozno kad ih pokušava legitimizirati s pozicije autoriteta koji je tu gdje jeste upravo zato da bi spriječio takve zablude.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!