Prva brigada Armije Republike Bosne i Hercegovine

Prije 27 godina u naselju Paša Bunar u Tuzli osnovana je prva formacijska brigada Armije Republike Bosne i Hercegovine, Prva tuzlanska brigada, čiji su se hrabri vojnici od 16. maja 1992. godine dobrovoljno prijavljivali da brane svoj grad i svoju domovinu

Piše: Alma ARNAUTOVIĆ

“Formiranjem Prve tuzlanske brigade stekli su se uvjeti da se može organizirano pružiti otpor agresoru koji je nastojao da zauzme ne samo Tuzlu nego cijelu Bosnu i Hercegovinu. Prva tuzlanska brigada dala je podstrek, tako da smo vrlo brzo formirali Drugu i Treću brigadu, a formirane su i druge jedinice širom Bosne i Hercegovine. Prva tuzlanska brigada embrion je Armije Republike Bosne i Hercegovine”, izjavio je prilikom obilježavanja godišnjice Hazim Šadić, komandant Drugog korpusa BiH.

Dan prije formiranja, 15. maja 1992. godine, agresorski pokušaj zauzimanja Tuzle zaustavljen je bitkom na Brčanskoj Malti, a grad je granatiran tokom noći. U jutarnjim satima 16. maja na strelištu u Paša Bunaru okupilo se dvije hiljade muškaraca i, iako je u prvi mah situacija djelovala haotično, brzo su se organizirali, zadužili naoružanje i formirali brigadu u skladu s važećim zakonom Republike Bosne i Hercegovine.

Većina iz komande, navodi Safet Husanović, zamjenik komandanta Prve tuzlanske brigade, bili su rezervni oficiri bivše Jugoslavenske narodne armije. Ekrem Šehović sa zaduženjem okružnog štaba Teritorijalne odbrane Tuzla bio je prvi komandant, a uz njega su bili i rezervni oficiri: rahmetli Mirsad Fidahić, Jusuf Šećerbegović, Safet Husanović, Slavko Peričević, Hajrudin Kunosić, Ivica Topalović i drugi.

“Ljudi su pozivani proglasom putem tadašnjeg Radija Tuzle i formirala se brigada koja je branila cijeli grad i širu okolinu. Momci koji su došli u patikama ne znaju šta je rat, ali srčano se odazivaju kako bi branili svoje porodice. Bio je to haos u kojem smo se vodili adrenalinom i željom da nešto napravimo, jer smo psihički bili spremni i čekali smo samo da ‘pukne’ kako bismo nešto poduzeli. Iz Podrinja nam je već stiglo 20.000 ljudi, mjesec i po krv se lila od Brčkog do Vlasenice, svi su bili okupirani. Zahvaljujući odbrani na Brčanskoj Malti, stekli su se uvjeti za formiranje ove jedinice. Dok smo bili na Paša Bunaru, nadlijetali su nas avioni i nismo znali šta se dešava, da li će s aerodroma krenuti na nas. Kada bi avion naišao, okupljeni ljudi bježali su u šumarak pa ponovo izlazili kada avion ode. Nismo znali ni da li dolaze neprijateljske jedinice iz Bijeljine ili iz Doboja. Možda je neko to znao, ali mi u tim trenucima nismo imali informacije o tome i držala se borbena gotovost. Oko 16 sati popodne došli su kamioni s naoružanjem s Kozlovca, a naoružanje je pripadalo građanima Tuzle, Lukavca i Srebrenika. Radilo se o velikoj količini naoružanja i municije, a to nije bilo vlasništvo bivše armije, nego građana, sve su to zakonski plaćali građani Bosne i Hercegovine”, pojašnjava Safet Husanović, zamjenik komandanta.

Tuzlanska kasarna Husinska buna u to vrijeme još nije bila pregledana, nije bilo utvrđeno je li minirana, a ni aerodrom nije bio iseljen.

“Nakon što je podijeljeno oružje, po jedna grupa odvezla se autobusima na površinski kop u Šićki Brod i u Kolone. Rahmetli Fidahić otišao je s jednom grupom u Šićki Brod, a Šećerbegović i ja otišli smo u Kolone. Oko 22 sata iz rudničkog restorana ‘Kreka’ donijeli su sendviče i bilo je to prvo snabdijevanje, iako ne smijemo zaboraviti ni građane iz naselja Paša Bunar koji su nam tokom dana donosili vodu. Generalno, građani, a naročito žene, tokom cijelog rata prikupljali su hranu i donosili je borcima. Tu smo se večer počeli ustrojavati. Ljudi još dolaze, a sutra, 17. maja, autobusima smo otišli u kasarnu. I narednih dana dolazilo je mnogo ljudi. Nismo ih sve mogli primiti jer nismo imali toliko naoružanja pa smo ih vraćali i rekli smo im da ćemo ih zvati poslije. Neki su to prihvatali, a neki su se ljutili na nas.”

U komandi su se, navodi naš sagovornik, svi zadužili po svojim specijalnostima. Bila je to multinacionalna brigada, koju su činili intelektualci, ali i radnici različitih kvalifikacija. Od svojevrsnog haosa, u roku od tri dana, formiran je Prvi bataljon, koji se sastojao od četiri čete ljudi koji su došli iz Podrinja (Srebrenica, Vlasenica, Bratunac i Zvornik), a uz taj bataljon, formirale su se i samostalne jedinice artiljerije samohodnog oružja, protuzračne odbrane, raketnog naoružanja, logističke jedinice… Drugi bataljon otišao je pod komandom Franje Krešića 17. maja na Križane, prema uporištu Požarnica. Dva mjeseca poslije, formiran je i Treći bataljon, a njegov prvi komandant bio je Hajrudin Kunosić.

Već 19. maja 150 Tuzlaka, predvođenih rahmetli Fidahićem, odlazi na kalesijsko ratište, gdje su dali svoj doprinos, a Kalesija je 23. maja 1992. godine postala prvo oslobođeno mjesto u Bosni i Hercegovini.

Prva borbena akcija napada izvedena je 10. i 11. juna, kada je oslobođen majevički vrh na putu Dokanj – Čelić. Tog su dana agresori onemogućeni da zauzmu Šibošnicu i Drijenču. Akcija “Obod” izvedena je pod komandom Ekrema Šehovića, odnosno Prve tuzlanske brigade i dijela manevarske jedinice tuzlanskog MUP-a. Bilo je ranjenih, ali niko nije poginuo i do kraja rata taj je vrh Majevice sačuvan od neprijatelja.

“Govoreći o formiranju Prve tuzlanske brigade, mi govorimo o 72 sata, koliko je bilo potrebno da se organizira čitav sistem, a oslobađanje Kalesije svima je dalo dodatnu snagu. Kroz ovu brigadu prošlo je više od 6.000 boraca i svi su se oslanjali na po desetak ljudi. Tu mislim na članove uže porodice, supruge i djecu, očeve boraca, njihove majke, braću i sestre koji su vojniku bili snaga. Osim emocija, brige i straha, oni su vojnika koji dolazi s ratišta dočekivali sa suhom i čistom odjećom, namještali su mu krevet i omogućavali su mu da pojede nešto toplo. Familije i preduzeća bili su logistika. Inače, brigada je prošla slavan borbeni put na Majevici, u Brčkom, Gradačcu, Teočaku, Olovu, Kladnju, Sarajevu, Vozući, Ozrenu itd. Brigada nije izgubila ni jedan borbeni položaj, a vojnici su se ponašali u skladu sa standardima međunarodnog humanitarnog i ratnog prava i uživali su ugled kod stanovništva, koje je u njima vidjelo garanciju svoje sigurnosti”, zaključuje Husanović.

Od 6.000 boraca ove brigade, boreći se za slobodu svoje domovine, život je dalo njih 240, dok ih je 1.700 ranjeno.

 

PROČITAJTE I...

“Majke Srebrenice iz Bajramovića, gdje žive same bez ikog svog jer su im dušmani u genocidu ubili sinove i muževe, bile su na hadžu zahvaljujući dobrotvorima. Pozvao ih Milostivi da im ublaži tugu, a akobogda, tuga će minuti susretom sa svojim sinovima i muževima u Džennetu. Idu prema meni, grle me, plaču. Plaču i grle sve one koji im na djecu liče i koji su njihovih godišta”

Knjiga Ja, onaj drugi i drukčiji svijet: uvod u historiju odnosa islama i Zapada autora Ibrahima Kalina istinska je studija izuzetne informativnosti i dubine koja nastoji rasvijetliti dva važna fenomena: odnose islamskog i zapadnog društva u jednom veoma dugom historijskom razdoblju i različite dimenzije slojevite historije tih odnosa. Kalinova studija ni po čemu ne podsjeća na onu vrstu tekstova pisanih s namjerom da čitaoca u nešto uvjere. Ovdje je riječ o knjizi u kojoj autor, inače vrstan mislilac i filozof, nastoji razumjeti susrete islamskog i zapadnog društva, bilo u formi sukoba ili plodonosne saradnje, te ih smjestiti u racionalan okvir. Autor znalački potcrtava kako historija nikada nije nešto što pripada samo prošlosti, već podjednako i našoj sadašnjosti. Samo ono razumijevanje historije koje ne izlazi izvan racionalnih okvira, smatra Kalin, može nam pomoći da gradimo temelje za zdraviju budućnost. Stoga je njegova knjiga ne samo uvod u historiju odnosa islama i Zapada već i svojevrstan uvod u filozofiju historije odnosa dvaju velikih kulturno-civilizacijskih krugova

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!