fbpx

Prva bosanska bolnica

Sagrađena je 1866. novcem iz Gazi Husrev-begovog vakufa, u njoj je 1891. godine doktor Karl Bayer obavio prvu operaciju na mozgu u Bosni i Hercegovini

 

 

Piše: Izet PERVIZ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Hastahana! Ne ona na Marijin-Dvoru, koju onomad u mahali Magribija, formiranoj oko istoimene džamije, sagradi bosanski valija Topal Osman Šerif-paša, koji je u velikoj mjeri utjecao na oblikovanje savremene jezgre ovog grada, i namijeni je za liječenje vojske. Dakle, ne taj park koji narod i dalje zove Hastahana, mada mu je prije nekoliko godina vlast dodijelila ime poznatog bosanskog političara Nijaza Durakovića, već ova hastahana, čije ime nikad nije pisano velikim slovom, izgrađena na Bentbaši, u podnožju Kovača, ponad mjesta gdje Miljacka ulazi u grad i na kojem je nekada stajala Isa-begova tekija, tu, poviše Vijećnice, iznad Mustaj‑pašina mejdana, u vrh Ulice Nadmlini, tačno na raskržju gdje se ovaj sokak sastaje s Ulicom Halilbašića, nazvanoj tako po poznatoj aginskoj porodici. Zagubljenu među bijelim kućama s doksatima koji odišu starinom, zbilja ju je teško pronaći.

I ovu hastahanu sagradio je, nekoliko godina prije vojne hastahane u mahali Magribija, isti onaj Topal-paša iz Ćutahije. Bilo je to u ono doba kada je naredio da se Baščaršija zaokruži jednom, za to vrijeme širokom i otvorenom ulicom koju narod prozva Telali, po trgovcima koji su uzvikivali prodajući svoju robu, i koja se i danas svija oko Vijećnice a da nikad nije ponijela ime svog tvorca. Kažu da je te godine kuga opet udarila na Sarajlije i počela da, gluha i bezbožna, mori po kućama i odnosi bez reda i zakona, ne pitajući ni za starost ni za spol, ni za vjeru, ni za nevjeru. Da bi izolirao okužene i spriječio tu nevidljivu neman da se bez mjere razvija gradom i hrani se njegovim žiteljima, naredi Topal-paša da se tu, u jednom od onih sokaka po kojima ga je Ćamil Sijarić, uvlačeći ga u mašti sklone i nevjerne svoje literarne igrarije, oduševljenog ašik-šaputanjem djevojaka iza mušebaka, vodao od pendžera do pendžera pod kojima su stajali momci zagubljeni u magičnoj igri pustih ljubavnih obećanja, da se tu, baš tu izgradi hastahana, potpuno nesvjestan da se tim činom upisuje u historiju jedne male balkanske zemlje kao čovjek koji je u njoj izgradio prvu bolnicu, koja bolesnicima, dok god ih je primala, neće gledati ni u vjeru ni u narodnost, ni u spol, ni u pomoz’ Bog.

Sve važno što treba reći o hastahani stalo je na ploču Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine uspravljenoj pred samim ulazom. Onaj ko joj se približi saznat će da joj je zvanični naziv ustvari Vakufska bolnica i ostat će neke topline u njemu uslijed tog saznanja, kao kad nakon mnogih godina sasvim slučajno otkrijemo pravo ime poznatog bekrije iz mahale koji je pod nadimkom po kojem smo ga zapamtili ušao u naš život i zauvijek ga obilježio legendom o sebi. I već u prvoj rečenici otkrit će i razlog tom imenu, jer, evo, na ovom službenom dokumentu stoji zapisano da je bolnica sagrađena iz sredstava Gazi Husrev-begovog vakufa, i to 1866. godine. Sljedeća rečenica lične karte ovog nacionalnog spomenika potvrđuje da je riječ o “zgradi prve bolnice na prostoru BiH”. Liječenje je bilo besplatno, a kapacitet joj u početku bio 32 ležaja. “Imala je prijemnu prostoriju, operacionu salu, ljekarnu, ambulantu za vanjske pacijente i laboratorij.” Prava-pravcata bolnica – uz svaku bolesničku sobu izgrađene su i sobice za bolničare.

I postala je još veća. Evo, piše da je godine 1884. reorganizirana i da joj je otad kapacitet bio i do sedamdeset postelja. Radila je još petnaest godina, a onda je ugašena. “Nakon utemeljenja Zemaljske bolnice na Koševu 1894. godine, Vakufska bolnica se pretvara u Zavod za duševne bolesnike do 1909, kada u potpunosti gubi zdravstvenu funkciju.” Te godine pretvorena je u stambeni objekt i narednih jedanaest u njoj će se razmotavati porodični život kao u bilo kojoj drugoj stambenoj zgradi u Sarajevu.

Daljnja sudbina dovela je 1920. godine učeničku graju i školske klupe – pretvorena je u đački konkvit “Gajreta”, a nakon Drugog svjetskog rata, ovdje se useljava škola učenika u privredi, poznati ŠUP, koji je proizvodio kadar za potrebe rasplamsale socijalističke industrijalizacije i tesao novog radnog čovjeka. Naposljetku, iznesene su klupe i školske table zamrljane bjelinom krede i nanovo uneseni lonci, vitrine i kredenci, a sobe su ispunili graja sirotinjske djece, komšijske svađe i psovke pijanih očeva praćene dječijim plačem i pucnjem kaiša od golu zategnutu kožu.

Sada, kada smo se naoružali podacima iz historije ove zgrade, vrijeme je da odškrinemo vrata i uđemo unutra. Ulaz je sa sjevera, iz smjera Kovača. Lijevo i desno prije nego se stupi u veliki i prostrani hol nalaze se četverougaone bašče s česmom i kamenim koritom. Odmah s desne strane hola smještena je prostorija za portira, a iza nje dvije manje ostave. Ovdje je pacijent ostavljao svoju odjeću, a od čuvara preuzimao bolesničku kapu, čarape, gaće, dugu bolesničku halju, košulju, pojas i papuče. Nasuprot čuvarevih vrata, s lijeve strane hodnika, vrata su koja vode u prvu bolesničku sobu – osam kreveta sa slamnjačama od zobene slame, čisti dušeci i bijeli čaršafi i jastučnice i pored svakog čaršafa bakrena čaša s urezanim imenom Vakufske bolnice i kandilj kojim se razbijao teški podtrebevićki mrak.

U produžetku hola desno je kuhinja, a nasuprot nje hodnik, dalje se hol naglo sužava, ostavljajući veću polovinu svog prostora hodnicima s obiju strana – sve je čisto, bijelo, namirisano i skladno složeno kao u svakom muzeju na svijetu. Iz svakog od tih dvaju hodnika ulazi se u tri sobe koje su prozorima otvorene prema rijeci. Odavde se pruža divan pogled na završetak kanjona Miljacke, na Trebević, na Carevu džamiju, na franjevački samostan i na Saraj, po kojem je ovaj grad dobio ime – pravi mehlem za bolešću iznurenu dušu. I zdrav bi ovdje poželio da se razboli pa da u miru može sjediti pred ovim oknima i slušati žuborenje Miljacke dok se prebija preko bentova na Bentbaši, kloparanje mlinskih koleta na Isa-begovima mlinicama, cvrkut ptica, gugutnjavu golubiju, tajanstveno došaptavanje jablanovog lišća i daleko dozivanje telala koji nude svoju robu na Baščaršiji i ostale glasove kojima, kao kakva usnula životinja, romori ovaj grad.

Ali, gdje je apoteka, laboratorij, operaciona sala u kojoj je, kako to kažu povjesničari ovog grada, 1891. godine doktor Karl Bayer obavio prvu operaciju na mozgu, zasijavši tako sjeme bosanske neurohirurgije, gdje je sve ono o čemu nam je maločas pred ulazom pričala ploča Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika? Možda treba naći stepenice pa se popeti na sprat. Ali, stepenica nema. Ničeg nema. Ni ulaza, ni soba, ni bolesničkih halja, ni kandilja, ni kuhinje, ni brvna, ničeg. Širom otvorenih očiju, sada posjetilac prve bosanske bolnice gleda u tlocrt bolničkog prizemlja iscrtanog na ploči Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika i shvata da je u djeliću sekunde, ponesen shematskim prikazom unutrašnjosti bolnice, zamislio da je u propisno uređenoj državi gdje su nacionalni spomenici svetinja i gdje ih njihovi stanovnici obilaze, a institucije vode brigu o njima. I shvata napokon zašto nije mogao naći stepenice. Nije ih mogao naći jer ih nema. Ničeg ovdje više nema.

Umjesto ulaza u bolnicu, ovdje, sa sjeverne strane, iz Ulice Halilbašića, postavljene su tarabe koje su se i same naherile i zasigurno bi se skršile da nisu privezane sivim zmijama strujnih kablova koji ih ipak drže na okupu. Umjesto naziva bolnice, na tarabama je zalijepljen papir s natpisom “Opasnost od obrušavanja”. Čovjek poželi da uđe unutra, ali boji se: razdriješi li one strujne kablove, cijele će tarabe pasti i sve će se srušiti. Iznad taraba, s unutrašnje strane, uzdigla se smrča, kao da svojom zelenom krošnjom hoće nadvisiti munaru u Ulici Nadmlini. Onamo, na desnoj strani, iza limene garaže na kojoj stoji natpis “Privatan posjed, zabranjen pristup”, a ispod telefonski broj, ipak postoji uski prolaz kroz koji, sudeći po tragovima u blatu, prolaze tek psi.

Najbolje je ne ulaziti. Od bolnice skoro da ništa nije ostalo. Pred čovjekom se raskrečio još jedan potpuno razvaljen i srušen nacionalni spomenik bosanskohercegovačkih naroda. U blatu stoje tek tragovi nekadašnjeg zdanja, strče kao ostaci pokvarenih zuba u ustima začuđena starca. Onamo, ispod smrče je ostao dio zida s nekoliko prozora. Podbočen je drvenim kočevima bez kojih bi se i on skrunio. Ćerpičići od blata i slame već su potpuno rastočeni i na mjestima gdje su bili zidovi danas je ostala samo blatnjava brina. Polomljene grede, ostaci krovne konstrukcije, kao kosti rasturenog dinosaurusovog skeleta, leže razbacane u blatu. Ondje gdje se nekad veliki hol sužavao vodeći prema krajnjim južnim sobama ostao je samo jedan stub. Odmah do njega uspravno stoji jugozapadni ćošak kojem je najbolje ne prilaziti jer se svakog časa može skondrljati.

Od soba otvorenih prema Miljackoj i Trebeviću nije ostala ni kvaka s vrata, tek zid od skrunjenih ćerpičića koji više podsjeća na među između dviju njiva. Ispod njega, u nekadašnjoj bašči, psi odgajaju svoju djecu. Štenci, na čijim krznima šušti skorjelo blato, sunčaju se na tankim zračcima februarskog sunca. Najbolje ih je ostaviti na miru odmah, jer keruša nateklih dojki ne voli strance i nahrnut će na vas svom silinom pasijeg bijesa. Pred njenim caklećim zubima, što štekću iza vaših leđa, pobjeći ćete kao nepozvan gost koji je provalio u tuđe dvorište. Bit ćete sretni kada protrčite kroz uski prolaz između limene improvizirane garaže i zida sljedeće kuće. Dubokim uzdasima vraćajući dušu u tijelo, po ko zna koji put sami sebi prebacivat ćete zašto ste morali dolaziti ovamo i zašto baš vi morate obilaziti i voditi brigu o onome od čega je svako digao ruke, i vlast i nevlast, i institucije i narod, i svi.

Na kraju, dok budete vraćali dah, u glavi će vam zasjati jedna slika na koju prije niste obratili dovoljno pažnje. Proći ćete ispred naherenih taraba koje se sada protresaju od silovitog laveža keruše koja s druge strane nervozno korača kao da vam hoće dati do znanja, jednom za svagda, da je ovo njen prostor, njena kuća i njen dom. Opet ćete stati ispred ploče Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika. Preletjet ćete pogledom po tlocrtu prizemlja, niz tekst s historijskim podacima o hastahani i zaustaviti ga na kraju na redovima ispisanim podebljanim crnim slovima. Tu piše: “Oštećenje, uništenje ili prisvajanje spomenika, kao i nedopušteno obavljanje istraživanja i drugih radova na spomeniku predstavlja krivično djelo.”

Aha! Tu smo. Ali, ko je kriv za ovaj i stotine drugih srušenih i uništenih nacionalnih spomenika širom zemlje. Koga prijaviti i kome? Kadije kadijama? Vlast vlasti? Institucije institucijama? Vladu koja je po slovu zakona zadužena da vodi brigu o nacionalnim spomenicima? Prvog čovjeka vlade? Ministra kulture? Komšiju koji je improvizirao garažu od lima? Narod, ovakav, sluđen? Sebe? Ili tu kerušu koja zlokobno laje s druge strane taraba i koja u našem nacionalnom spomeniku odgaja svoja četiri sina, ili kćeri, svejedno je?

PROČITAJTE I...

Nije mali broj onih koji pozivaju na ukidanje ili ublažavanje mjera za suzbijanje pandemije iz krajnje prizemnih razloga. Postoji čitav sloj ljudi koji se boji da će njihov način života biti zauvijek narušen ako ne dođe do brzog povratka normalnosti i čini se da su takvi spremni dati prednost svom standardu i bonluku na koji su navikli umjesto životima sugrađana. Upadljivo je da ovdje nije riječ o siromašnijem sloju stanovništva, onima koji žive od plaće do plaće i koje će kriza najteže pogoditi, već o onoj klasi koja se označava kao nouveau riche, novopečenim gazdama i kapitalistima prve generacije koje žive u užasnom strahu da će njihovo tek stečeno blagostanje i status nestati preko noći te da će opet postati ono što su bili njihovi roditelji

“Ne mora nužno biti da će doći do slabljenja imuniteta uslijed izolacije zbog COVID-19. Opet, zavisi koliko ćemo se sami organizirati. Sada barem imamo vremena da se posvetimo pravilnoj prehrani i vježbanju. Nedostajat će nam boravak u prirodi i sunce, pa bi vitamin D mogao da bude dosta niži. Zbog toga svaki dan otvorite prozore, prozračite kuću i izložite barem ruke i lice direktnom suncu kako bismo koliko-toliko proizvodili vitamin D”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!