Propao sporazum koji niko nije vidio

Ono što je očigledno jeste da SAD i Sjeverna Koreja “denuklearizaciju” vide različito. Dok se ta nejasnoća ne razjasni, mogu se Donald i Kim sastajati nebrojeno puta da ne potpišu ništa. Za Pyongyang se denuklearizacija odnosi na cijeli Korejski poluotok (i šire – Japan), dok je za Washington denuklearizacija (samo)lišavanje Pyongyanga atomskog naoružanja

Piše: Bojan BUDIMAC

 

Svjetska javnost, po svemu sudeći, bit će pošteđena cirkusa dodjeljivanja Nobelove nagrade za mir Donaldu Trumpu. Za sada. To je jedina “pozitivna” posljedica propasti samita Trump – Kim Jong-un u Hanoyu. Doduše, nagrada Trumpu, htjeli to priznati ili ne, imala bi nešto čvršće temelje nego nagrada dodijeljena “na avans” Baracku Obami. Vijest o nominaciji lansirao je upravo Trump prošlog mjeseca tvrdnjom da je premijer Japana Šinzo Abe napisao (na pet stranica) “najljepše pismo preporuke” zbog otvaranja pregovora sa Sjevernom Korejom. Japansko ministarstvo odbilo je to potvrditi i/ili negirati, a dnevnik Asahi objavio je kako je to Abe uradio na zahtjev Washingtona. Kako bilo, zainteresirani za ovu epizodu imat će prilike uvjeriti se u “najljepšost” Abeove nominacije Trumpa za pedeset godina, koliko traje embargo Nobelove fondacije na informacije o neuspjelim nominacijama.

Pregovaranje s liderom zemlje kojoj je Trump koliko septembra 2017. godine pod krovom Ujedinjenih nacija prijetio totalnim uništenjem, a tog lidera posprdno nazivao “rocket man”, nesumnjivo jeste nešto pozitivno. Koliko je dijalog (bio) smislen i da li će se i u kojem obliku nastaviti, još se ne zna. Obje strane tvrde da hoće. Pozitivno jeste jer, kako primjećuje Mohamed Elbaradei, bivši čelnik Međunarodne agenciju za atomsku energiju (IAEA), u svojoj knjizi Doba obmane (The Age of Deception, Nuclear Diplomacy in Treacherous Times, 2011), “kada je Pyongyang bio uključen u smisleni dijalog, situacija se u načelu popravljala. Kada je dijalog prestao, kada su se bacale uvrede i kada je ponovo uvedena politika izolacije, situacija je pogoršavana. To je tako luđački jednostavno.” Iako objavljeno prije osam godina, što je čitava vječnost u politici, to zapažanje najbolje opisuje suštinu turbulentnih američko-sjevernokorejskih odnosa (i ne samo njih).

ISKRENI I NEISKRENI PREGOVARAČI

Sjeverna Koreja bila je potpisnica Sporazuma o neširenju atomskog naoružanja (NPT). Potpisala ga je 1985. godine, ali joj je trebalo sedam godina da provede obavezni sporazum o zaštiti i omogući IAEA inspekcije. Problemi, odnosno sumnje u transparentnost njenog nuklearnog programa počeli su praktično odmah 1992. godine, kada sjevernokorejski zvaničnici nisu mogli objasniti porijeklo trideset grama plutonija, dio od ukupno devedeset grama, koliko su bili prijavili agenciji. Objašnjenje da je svih devedeset grama rezultat procesa u prijavljenim nuklearnim postrojenjima – Yongbyon kompleksa, stotinjak kilometara udaljenog od Pyongyanga – nije držalo vodu jer su uzorci bili različiti. A ta je različitost, pak, ukazivala na postojanje neprijavljenih postrojenja.

Ulazak SAD-a u direktne pregovore sa Sjevernom Korejom 1994. godine o bilateralnom aranžmanu, kojem je (deklarativni) cilj bio zaustavljanje sjevernokorejskih (vojnih) nuklearnih ambicija, napravio je više štete nego koristi. Ideja da se Sjeverna Koreja, odnosno zamrzavanje svih tadašnjih nuklearnih postrojenja, kupi u zamjenu za “proliferacijski siguran” nuklearni reaktor (koji ne proizvodi plutonij), a u međuvremenu snabdijevanjem naftom u količinama koje zadovoljavaju sjevernokorejske potrebe, možda bi i mogla funkcionirati da se SAD držala, kao što nije, dogovorenog. Međutim, SAD nisu bile iskreni pregovarač. Prema Robertu Gallucciju, jednom od američkih pregovarača, Washington se nadao da će se sjevernokorejski režim urušiti prije nego što se dogovor realizira.

U međuvremenu, Sjeverna Koreja potpuno se povukla iz NPT-a i IAEA, izbacila njene inspekcije i testirala 2006. godine svoju prvu atomsku bombu. Nagomilane sankcije Vijeća sigurnosti nisu spriječile da na američke provokacije, poput redovnih proljetnih vojnih vježbi u Južnoj Koreji (s učešćem bombardera sposobnih da isporuče nuklearne bombe) odgovori vlastitim provokacijama – bilo u vidu nuklearnog testa ili testiranjem balističkih raketa.

Nešto kraće od dvije godine sjevernokorejskog uzdržavanja od takvih provokacija i Trumpove “koncesije” u obliku obećanja da će provokativni manevri prestati (jer su skupi), nakon njihovog prvog sastanka u Singapuru juna prošle godine, došlo je do propalih pregovora u Hanoyu. Prenapuhana očekivanja smežurala su se prošlog četvrtka, kada do potpisivanja sporazuma (koji niko nije vidio) nije došlo. Činjenica da se ne zna šta na tom papiru piše daje mogućnost da obje strane daju vlastite interpretacije. Trump tvrdi da je Kim Jong-un u zamjenu za “denuklearizaciju” Sjeverne Koreje tražio podizanje “svih” sankcija, dok sjevernokorejski ministar inostranih poslova Ri Yong-ho kaže da je Pyongyang tražio djelimično popuštanje najoštrijih sankcija u zamjenu za “trajno i kompletno demontiranje svih nuklearnih postrojenja u Yongbyonu”.

Ono što je očigledno jeste da “denuklearizaciju” SAD i Sjeverna Koreja vide različito. Dok se ta nejasnoća ne razjasni, mogu se Donald i Kim sastajati nebrojeno puta da ne potpišu ništa. Za Pyongyang se denuklearizacija odnosi na cijeli Korejski poluotok (i šire – Japan), dok je za Washington denuklearizacija (samo)lišavanje Pyongyanga atomskog naoružanja. Kada se uzmu u obzir vrlo negativni signali, kao što su “preventivna” agresija na Irak i/ili “kinetička vojna akcija” (zvaničan “naziv”) u Libiji, bilo koji režim bio si sumasišavši da se dobrovoljno razoruža. Učiniti to zarad Trumpovog obećanja da će biti darežljiv bilo bi još luđe. Tim prije što ne treba zaboraviti da je Washington (zajedno sa Seoulom) i dalje tehnički u ratu s Pyongyangom.

LICEMJERJE KAO KONSTANTA

Međutim, teško je posmatrati teatar u Hanoyu a ne pomisliti o licemjerju SAD (i šire) kada je u pitanju neširenje atomskog naoružanja. Trump, koji sjedi s liderom zemlje koja bez dvojbe ima bombu (pa i način da je isporuči, odnosno posjeduje balističke rakete) isti je onaj Trump koji je pocijepao Zajednički sveobuhvatni plan akcije (JCPOA) – nakaradno ime za (međunarodni) nuklearni sporazum s Iranom, zemljom koja nema bombu i nema vojni nuklearni program, koja je potpisnik i poštovalac NPT-a i izložena je najrigoroznijim inspekcijama IAEA. To je isti onaj Trump koji entuzijastički prodaje nuklearnu tehnologiju Saudijskoj Arabiji dok cijepa Sporazum o nuklearnim projektilima srednjeg i kratkog dometa s Rusijom.

Podsjećanja radi, NPT priznaje pet nuklearnih sila: SAD, Veliku Britaniju, Rusiju, Francusku i Kinu (istovremeno su svih pet stalne članice Vijeća sigurnosti UN). Te zemlje, prema sporazumu, imaju privilegije što se tiče inspekcija svojih nuklearnih programa. Same ove zemlje imaju pravo da svoje vojne nuklearne programe drže daleko od pogleda bilo kakvih inspekcija, dok mogu pristati na to da njihovi civilni programi budu objekti inspekcija i monitoringa AEIA. Isto tako, većina zemalja s bilo kakvim nuklearnim programom (makar bila riječ samo o proizvodnji izotopa koji se koriste u medicinske svrhe) potpisnici su Sporazuma o mjerama zaštite s IAEA, koji su krojeni specifično za svaku od njih.

Licemjerje je nemoguće ignorirati ni kada su preostale tri nepotpisnice NPT-a, a vlasnice nuklearnog arsenala u pitanju (Pakistan, Indija i Izrael). Silazna putanja odnosa s Pakistanom, kojem SAD uskraćuju nuklearnu tehnologiju, nadoknađuje se uzlaznom putanjom s Indijom. Indija je decenijama – od prvog testiranja atomske bombe 1974. godine – bila predmetom embarga na američko naoružanje i nuklearnu tehnologiju, što je Bush 2 prekinuo, de facto joj priznajući status nuklearne sile a da nije potpisala NPT. Izrael je van svih mogućih kategorija. Njemu je sve dopušteno i svaki transfer tehnologije dozvoljen (ako ima šta da nije, izraelski špijuni poput Jonathana Pollarda to će ukrasti).

Sjeverna Koreja dala je izlaskom iz NPT-a i izbacivanjem inspekcija IAEA sebi “prostor” da napravi nuklearni arsenal. Time se potvrđuje da je taj arsenal nemoguće napraviti u okviru NPT-a, te da je to u suštini efikasan sporazum. Dok s jedne strane takvo što skupo košta Sjevernu Koreju, jer je pod sankcijama koje itekako bole, s druge je strane upravo taj arsenal poluga koju Kim Jong-un (jedino) ima, a čiji je efekt i to da Trump mora s njim sjesti i pregovarati.

Svi ovi primjeri čitavog dijapazona odnosa prema prekršiteljima normi o nuklearnoj proliferaciji – od kažnjavanja (Sjeverna Koreja), toleriranja (Pakistan) preko nagrađivanja (Indija) do privilegija (Izrael) – pokazuju opće nuklearno licemjerje. No, možda ga ništa bolje ne ilustrira od priče o Iranu, koja je dokaz da poštovanje (međunarodnih) zakona i NPT-a nije garancija da zemlja neće biti mrcvarena u pogledu svog mirnodopskog nuklearnog programa. Zbirno, ti primjeri govore da geopolitika i zakoni nisu najkompatibilniji.

PROČITAJTE I...

Izetbegovića napadaju kao čovjeka koji je bio na čelu države kada je ona stekla nezavisnost s namjerom da se preko njega osporava i osakati sama država, kao čovjeka koji je upravljao procesima kada su Bošnjaci vratili svoje ime i kada su započeli s finalnim zaokruživanjem vlastitog identiteta, i to s razlogom da se ospori sam identitet Bošnjaka u širokom rasponu od jezika i književnosti pa do samobitnosti i postojanja kao autentični evropski narod. Napadaju ga kao čovjeka koji je bio na čelu odbrane od agresije i na čelu Armije RBiH s namjerom da se ospori pravedna borba bošnjačkog naroda, i na kraju kao čovjeka koji je bio na čelu SDA ne bi li se osporila ta stranka u današnje vrijeme. Ako nije moguće ostvariti ove ciljeve, tada se pristupa također jednoj vrlo perfidnoj strategiji – izjednačavanju dviju vrlo agresivnih nacionalnih politika s onom bošnjačkom.

Promjene koje je izvršio u vrlo represivnoj zemlji jednako su impresivne. Polovina njegova kabineta je ženskog pola, ukinute su zabrane opozicijskih stranaka, hiljade političkih zatvorenika oslobođeno je, a visoki dužnosnici uhapšeni su zbog korupcije i kršenja ljudskih prava. To je još iznenađujuće s obzirom na to da ga je imenovao autokratski narodni Revolucionarni demokratski front.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!