fbpx

Progresivni križar Bojić

Nevjerovatno, ali Bojić, uprkos pedeset godina represijom nametanog službenog ateizma, čak i tvrdi da ovdašnji vjernici nisu ugroženi od ateističkih ideologija, već iznutra, tj. od “izopačenih vjerskih i patrijarhalnih tradicija” koje valjda nenaklono gledaju i guše njihove slobode i prava poput homoseksualizma ili apostazije!

 

Kada god fra Drago Bojić pokuša signalizirati svoju progresivnu i liberalnu duhovnost, to se završi ili demonstracijom potpunog boljševizma ili njegove, tako tipične, orijentalističke islamofobije. U pokušaju da problematizira otpor vjerničke populacije održavanju LGBT parade te da fundamentalne moralne vrijednosne norme islama, ali i kršćanstva, predstavi ustvari tek dijelom ovdašnje “patrijarhalne tradicije”, Bojić se u tekstu naslova Lica i naličja vjerske tradicije, objavljenom na portalu tacno.net, uobičajeno zanio pa pokazao kako ima problem s ozbiljnim predrasudama.

Ne samo da Bojić, inače krajnje čudno za nekoga ko je pripadnik franjevačkog reda, propagira ideju da je ustvari čovjek, a ne Bog, mjera svega, on i vjerske postulate i dogme označava kao “religijske tradicije”. Bojić ovim u suštini propagira ideju da se vjerski principi koje vulgarizira kao retrogradne tradicije trebaju i moraju prilagođavati čovjeku i njegovim prohtjevima.

Gore od toga, Bojić, nakon što capinerski tretira kršćanstvo, gotovo da otvoreno žali što je nakon raspada Jugoslavije došlo do procesa “retradicionalizacije” Bošnjaka muslimana i njihovog otpora “modernim i sekularnim idejama i vrednotama” kojima su ih valjda, čvrstom, ali svakako progresivnom rukom oplemenjivali komunisti.

Bojić se tuži i što su ovdašnja društva “snažno obilježena religijom” pa ih i karakterizira i kao “izrazito nazadna, konzervativna i tradicionalistička”, čime pravi sasvim boljševičku poveznicu između nazadnosti i konzervativizma i tradicije. On pronalazi i neke mračne tradicije i vjerske prakse na koja se ovdašnja društva navodno pozivaju, no ne objašnjava o čemu se tačno radi, tek ustvrđuje da su ovdašnja društva, radi svoje nazadnosti dakako, inferiorna zapadnoevropskim, koja, po Bojiću, “najviše vrednuju čovjekovu emancipaciju i autonomiju”.

Bojić tvrdi, opet sasvim u duhu nekadašnje komunističke propagandne generalizacije, da je korijen svih sukoba i ratova u ovdašnjim “primitivnim i neciviliziranim” tradicijama i generalno u ovdašnjoj prošlosti. Izdvaja “nažalost odbačenu”, ali sasvim “zdravu antifašističku tradiciju”, mada zaboravlja da su promotori takve “zdrave tradicije”, između ostalih zločina, zločinački ubijali i pripadnike reda kojem valjda i sam pripada.

Nevjerovatno, ali Bojić, uprkos pedeset godina represijom nametanog službenog ateizma, čak i tvrdi da ovdašnji vjernici nisu ugroženi od ateističkih ideologija, već iznutra, tj. od “izopačenih vjerskih i patrijarhalnih tradicija” koje valjda nenaklono gledaju i guše njihove slobode i prava poput homoseksualizma ili apostazije!

Nakon ovakve demonstracije neke vrste lenjinističke “duhovnosti”, Bojić u drugom tekstu naslova Dehumanizirana sjećanja u kulturi zaborava problematizira ovdašnje kulture sjećanja, tj. činjenicu što ne postoji nekakva zajednička kultura sjećanja, a krivicu za to nalazi u religijama ili, kako ih on naziva, “političkom kršćanstvu” i “političkom islamu”.

Tu Bojić pokazuje i da baš nije posve umočen u crvenu farbu jer postepenu, nenasilnu i dugotrajnu islamizaciju Bosne i Hercegovine pokušava da poredi s brutalnim konkvistadorskim osvajanjem Centralne i Južne Amerike i tadašnjim, dobrim dijelom religiozno inspiriranim genocidom nad domorodcima. U tu se svrhu Bojić koristi ahistorijskim prezentizmom pa osmansko osvajanje Kraljevine Bosne stavlja u kontekst ideologije “političkog islama”.

Pošto je Bojić ranije već pokazao za njega “osvajački i politički islam” i insistiranje na slovu zakona od strane jajačkog imama i nakon što je čak i reisul-ulemu IZBiH okarakterizirao kao nenačitanog primitivca koji bi trebao da se obrazuje čitajući militantne sekulariste, jasno je da Bojić spram ovdašnjih muslimana, a pogotovo ovdašnjih muslimanskih “tradicija”, gaji vrstu prezira koja je tipična za boljševizirani katolički kler, gdje se militantni sekularizam kalemi na postojeće kršćanske supremacističke zablude, strahove i predrasude.

Bojićevi tekstovi jednostavno odišu tom nekom specifičnom uranilovkom kulture sjećanja i apelima na neku višu vlast, na neki vanjski autoritet koji će “izuzimati” sjećanja iz kolektivnog vlasništva i svoditi ih na individualno i koji će tjerati na “odustajanje od herojskih narativa i ideologije nedužnosti”.

Zanimljivo je da takva ideja vještačke nivelacije onoga što se dešavalo tokom ratova Bojiću, koji je istovremeno Hrvat, svećenik, ali i militantni ljevičar, odgovaraju po sva tri osnova. Problem je što to ne odgovara istini. /M. Drnišlić/

 

PROČITAJTE I...

Presretanje i inspekcija broda nije isto što i zaustavljanje autobusa ili kamiona te je prilično precizno regulirano međunarodnim zakonima, konkretno Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravu mora (UNCLOS iz 1994. godine) i Konvencijom o suzbijanju nezakonitih djela nasilja protiv sigurnosti pomorske plovidbe (SUA konvencija). Član 110. UNCLOS-a navodi pod kojim je uvjetima dozvoljeno ukrcavanje na brod u međunarodnim vodama, a SUA konvencija s promjenama usvojenim 2005. godine dalje precizira te uvjete. Svi ti zakoni prekršeni su prilikom zaustavljanja i pretresa turskog trgovačkog broda “Roseline-A”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!