Prilog borbi protiv zaborava

Hafiz Seid-efendija Zenunović poznavao je arapski, turski i perzijski jezik i napisao je znatan broj radova iz oblasti islamistike. Pouzdani izvori tvrde da je preveo i Kur'an-i-Kerim. Isti izvori tvrde da je ovaj prijevod u rukopisu, pisan arapskim pismom, a na našem jeziku, nestao tokom Drugog svjetskog rata

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Da vam kažem meni ime kako je,

Hafiz Sejjid Zenunović ‘vako je.

I u srezu gradu Brčko tamo je,

Koraj selo rodno mjesto moje je.

Zanimanje moje glavno ovo je:

Kao imam služim Stare džamije.

Moju starost da vam kažem nek se zna,

Sad je meni pedeseta godina.

 

Ovaj jezgroviti poetsko-autobiografski zapis ostavio je hafiz Seid-efendija Zenunović, pjesnik, prevodilac, autor značajnih radova iz oblasti islamistike (primjerice, alhamijado tekst o Hidžri, tekst pod naslovom Mevludska hikaja, prijevod pravnog djela Multeka el-Ebhur itd.), rodom iz Koraja i porijeklom iz tradicionalno ulemanske porodice Zenunovića.

Rodio se 1875. godine u Koraju, u kojem završava medresu i postaje imam korajske Atik džamije. Uzgred, svi njegovi preci bili su imami i hatibi Atik džamije, te muderisi korajske medrese.

Hafiz Seid-efendija Zenunović poznavao je arapski, turski i perzijski jezik i, kako je već navedeno, napisao znatan broj radova iz oblasti islamistike. Između ostalog, pouzdani izvori tvrde da je preveo i Kur’an-i-Kerim. Isti izvori tvrde da je ovaj prijevod u rukopisu, pisan arapskim pismom, a na našem jeziku, nestao tokom Drugog svjetskog rata.

Na svu sreću, za razliku od brojnih iznimno značajnih, a na margine kolektivnog sjećanja potisnutih ličnosti, život i djelo hafiza Zenunovića nije zaboravljeno, naprotiv, zaokuplja interes struke, pa je njegovom djelu 1996. godine posvećen simpozij u organizaciji BZK “Preporod” iz Zenice i Fakulteta islamskih nauka iz Sarajeva.

Prof. dr. Omer Nakičević, profesor Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, o njegovom djelu će, pored ostalog, zapisati:

“Metod koji je prakticirao S. Zenunović kod prijevoda Kur’ana primijenit će i kod prijevoda hadisa. Ovo znači da tekst hadisa i njegov prijevod piše linearno, da tekst podvlači jednom linijom i da kod prijevoda koristi pismo arebicu. Osnovni tekst je vokaliziran, pismo sulus, a mastilo crne boje.

Preokupacija njegova interesovanja kod prijevoda hadisa koji su nam dostupni, između ostalog, odnose se i na prsten i pečat Vjerovjesnika. Mi sada ne znamo šta je razlog tome, ali je značajno da se Seid Zenunović, autor tako značajnih originalnih radova ili prijevoda, upustio u tri najosnovnije naučne discipline islamistike: prijevod Kur’ana, prijevod glavnog pravnog djela hanefijske pravne škole (mezheba) Multeka al-Ebhur, i evo sada i hadisom i to djelom Šemail, koje govori isključivo o Vjerovjesniku, a sunnet ili hadis svodi se u krajnjoj liniji na način života Vjerovjesnika (s. a. v. s).”

Hafiz Seid Zenunović šire je poznat i po svom Mevludu, koji je spjevao i štampao 1929. godine, arapskim pismom i na našem jeziku, a spjevao je i dva vefata: Smrt hazreti Muhameda, s. a. v. s., i Smrt hazreti Fatime, r. a., ali ih nije odmah objavio, nego u rukopisu “pustio u narod”, da ih pojedinci prepisuju i šire.

Zenunovićevi vefati prepisivani su u Koraju i okolnim mjestima, a pretpostavlja se da ih je spjevao oko 1925. godine. Tako su, “puštena u narod”, oba njegova vefata, u nečijem prijepisu, došla i do čuvenog muderisa Alije Sadikovića iz Janje (reis Čaušević zvao ga je “hodža sveznalo”) koji je uočio da u vefatima ima dosta grešaka koje su prepisivači napravili, pa je kao prijatelj Seid-efendijin ispravio uočene greške, te na kraju vefata izrekao:

 

(…) Vefate je Zenunović pravio,

Sadiković dod’o i popravio.

Ti si vefat baš fino napravio,

Ali svijet pošlje ga iskrivio.

Nešto ispustili, nešto dodali,

I po sebi neki prekrojavali.

 

Hafiz Seid-efendija Zenunović preselio je u Koraju 1932. godine i ukopan u haremu Atik džamije, a ovaj skromni osvrt na njegov život, djelo, pisanu ostavštinu, nastojanje je autora ovog teksta da hafiza Zenunovića i njemu slične, a, Bogu hvala, ima ih mnogo, otrgne od zaborava i učini neodvojivim dijelom kolektivne kulture sjećanja, one kulture koja nam, kao narodu, usudio bih se reći, tako bolno nedostaje.

Prethodni članak

ŠTA JE PISAC HTIO DA KAŽE

Sljedeći članak

Militarizam kao sudbina

PROČITAJTE I...

Na ovaj i ovakav tekst, u biti knjiški, potakao me je nedavni razgovor s izvjesnom djevojčicom iz komšiluka, učenicom generacije u osnovnoj školi koju sam i ja pohađao, a koja, premda ima peticu iz historije, o historiji svog rodnog grada nije znala skoro ništa. Na moje upite o ovom ili onom, gledala me je nijemo i blijedo

Onda ponorna fotografija: Zagrlio sam bol i ona je zagrlila mene. Sklupčani u noći, sa strahom smo pomišljali na san. Neki pisci neprestano prepričavaju priče drugih pisaca. Nije rijetkost da su uspješniji i poznatiji od pisaca čije ideje koriste. To zaista nema nikakve veze sa zaključkom ruskih formalista da se “u književnosti ne nasljeđuje od bogatih očeva, nego od siromašnih stričeva”. Riječ je zapravo o današnjem obliku epigonstva i njegovom položaju u društvu. O njegovoj nepodnošljivoj utemeljenosti. Zato su epigoni, tj. sinovi po vlastitom opredjeljenju, sudbina novog vremena i savršene oceubice. Svijest o tom pokazuje nadmoćni smiješak jednog od njih (ne znam samo kako se zadesio u kutiji)

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!