“Prikaze”, “krvavo jezero” i kraljice koje se bacaju s tornja

Kada je jedan stariji čovjek otišao da mu se “zapiše” kravama, našao je hodžu ljutog i nehornog. Dok mu je opričao svoju muku, hodža je motrio muhu kako skakuće po prozoru, a koja ga je očito dodatno nervirala. U neka doba, mašio se on nekakve krpe, lanuo sveca i zviznuo muhu, a čovjeka ostavio u čudu neviđenom. Ipak, epilog je bio taj da je krava “spustila”, hanuma bez problema pomuzla vime, pa se o hodžinoj psovci nije ni pričalo

Piše: Safet POZDER

 

Ima u našem kraju svakojakih čudesa. Neka su manje, a neka više poznata. O nekima je štošta i zapisano, a neka se tek po rijetkim sijelima pripovijedaju, pa ko hoće – nek’ vjeruje, a i ko neće – na volju mu.

Ima jedna stijena, onako, dosta šiljasta i vitka. Kad se gleda izdaleka, dođe k’o kakav kolac. Kolac je, kažu, nekad i bila. Na taj kolac su se, u svoj vakat, nabacivale karike i Nuhove lađe, ono kad je vascijeli dunjaluk bio pod vodom. Ako Nuhova i nije, onda zasigurno mnoge druge jesu, jer sami Bog zna koliko je sve to trajalo i koliko su se dugo valovi odbijali od visoka brda. A tu, baš gdje je ta stijena, tu je toliko visoko da su se taman brodovi i lađe serbez mogli pripinjati. Tako se, barem, priča.

Ima, onda, odmah iza najgornjih kuća jedan potok. Nekad je to, ustvari, bio potok. Sad je to tek provalija, obrasla šumom i rastinjem. E, tu negdje, u tom rastinju, vele, ima neki kameni nišan. A, oklen on tu? Priča se da je u neki vakat bila neka čestita, a plaha djevojka. Mnogi su se otimali za njenu ruku i žudili da osvoje njeno tanahno srce. Ali, ona ni mukajet. Ne haje. Čeka nekoga.

Naiđoše tuda nakve kabadahije, svatovi ili harambaše – ko će ga znati. Spaziše djevojku i dadoše se za njom. Kako oni za njom, tako ona pred njima. U neka doba joj otfikare glavu, ali, gle čuda, djevojka je i dalje bježala sve dok se njeno tijelo nije svalilo tu negdje u tom potoku. Glava joj, kažu, nikad nije nađena. Ili su je harambaše odnijele sa sobom, ili je posrijedi neka viša sila!? Gdje je tijelo palo, dignut je nišan. Tu se, kasnije, svijet skupljao, tražio lijeka i bolesnu stoku dovodio.

Ima nad starim gradom i kula. Zidana je od kamena i dobro se pohabala, pa je pitanje vremena kada će se, sama od sebe, skrhati. Tu su nekada bile utvrda i puškarnica s koje se čuvao grad. Svakakvih se priča isprelo oko kula. Jedna čak kaže da je u kuli stolovala i bosanska kraljica. Ona se, vele, uslijed naleta stranih vojski i iz straha da ne padne u šake tuđinu, s te kule bacila i sama sebi dohakala. Međutim, ima u ovoj lijepoj zemlji mnogo takvih kula i, zanimljivo, gotovo u svakoj je ista ta kraljica stolovala i sa svake se bacala u ponor. Ipak, ja opričah kako čuh.

Gore, nešto dalje, duboko u šumi prema polju, ima omanja vodena površina, u samom srcu šume. Zove se “krvavo jezero”. Da se razumijemo, daleko je to od pravog jezera. Prije je nekakva močvara. Tu su nekada pobijeni svatovi i tako je sve to nastalo. Kažu, i dan-danas, ako bi se ko smočio u tom jezeru ili ga barem rukom dotakao, na njemu bi ostalo tragova krvi. Da li to stvarno postoji, ne smijem sa sigurnošću tvrditi.

Istina, jednom sam tuda prolazio. Pričali su mi i prstom pokazivali na šumu u kojoj je jezero. Bilo je pred akšam pa nismo u nju zalazili. Da je bilo i ranije, ja, vala, ne bih zalazio.

Ima, onda, jedno selo, poveliko i lijepo, s nekoliko mezarja. Neka su stara, možda iz grčkog vakta, neka su turska, a neka svatovska. Ima i onih običnih, kao i svugdje. Helem, gdje god se u tom selu zakopa, naiđe se na kosti. Probali i ovdje i ondje, i gore i dolje, ali svugdje kosti. Vidjevši da nema smisla mejite nositi i kopati u drugo selo, riješeno je da se kosti koje se nađu pokupe i vrate u ćošak iskopanog kabura, u koji će se potom pokopati i novi umrli.

Kako je riješeno tada, tako je i danas – kosti se nalaze i mejiti se uz njih ukopavaju. Naravno, u seoskom mezarju.

U jednom selu, opet, ima mezar. Ustvari, nije baš u selu, a ni pod selom, nego ‘nako, na jednoj zaravni. Ograđen je daskama i parmacima i strši iznad puta koji vodi ka školi. Tu, vele, leži neki “dobri”. Na taj bi mezar išao i insan i hajvan lijeka radi. Insan bi tu molio i razne dove učio, a hajvan bi bio doveden ako bi, od silna rada, sustao ili zatvor dobio. Mnogi su se volovi i konji tu, da izvinite na izrazu, propišali. Bilo je dovoljno provodati ih dva-tri kruga oko “dobrog” i eto rahatluka, i napaćenom hajvanu, i napaćenom težaku.

Došao jednom u to selo neki hodža koji je, čim je saznao za mezar i njegove učinke, počeo odvraćati ljude od toga. Pričao je kako tu ne leži nikakav “dobri” nego vjerovatno neki, gluho bilo, loš insan koji trpi žestok kaburski azab. Od tog azaba se i hudi hajvan prepadne i od muke i zora propiša. Nije to hodža dugo kazivao. Našli su drugog koji nije dirao u tu temu, a njega su se brže‑bolje otarasili.

Danas na taj mezar, koliko je meni poznato, ne dolazi ni insan ni hajvan. Hajvana skoro da i nema, a insani su se zabavili drugim brigama. Tek poneki ispričat će o mezaru i njegovoj prošlosti.

Nekada čuveni Kopčići selo su potopljeno prije pola stoljeća. U taj vakat imali su štošta što ni razvijenije varoši nemaju ni danas. Džamija, dućani, kaldrma, kule, odžaci, zanatlijske radnje… Ispod sela izvire Buk, jako i bučno vrelo koje je krasilo pejzaž i u slapovima uskakivalo u rijeku Ramu. Oko Buka je, opet, bilo dosta sitnijih izvorčića. O njima, i o samom Buku, ispredalo se mnogo svakojakih priča.

Pričalo se, recimo, da su Kopčićani na tim izvorima često viđali “dobrog” kako redovito dolazi i abdest uzima. Tu bi i klanjao, a zbog toga su i žene iz Kopčića dolazile o Đurđevdanu i Ajvatovici i tu namaz klanjale i teferičile.

Nije se tu viđao samo taj “dobri”. Često bi na Buk i izvorčiće oko njega svraćale i vile, tu igrale kolo, pjevale i veselile se. Nerijetko bi zbijale šalu sa slučajnim prolaznicima ili onima koji bi vilama bili po volji, a o tome su najbolje kazivali vodeničari. Jednom su – pričao je neki stariji vodeničar – vile uhvatile starog Kalajdžića i poigrale se s njim. Vila koja je imala najbujnije kose iščupala je svoje kike i njima svezala starca te ga takvog podigla iznad samog vrela. Hud, klatio se iznad vodene bujice sve dok je to vilama bilo po volji. Na kraju su ga, uz smijeh i kikot, pustile i razišle se. On je bahnuo kući, ni živ ni mrtav, a iza njega je ostala ova priča koja i onima koji mu nisu vjerovali nije dala da bez velike muke idu do Buka.

Bilo je, pričaju, i hodža koji su ljudima “zapisivali” i tako od njih muku odgonili. Bilo ih je više, ali se dvojica ili trojica i danas pamte. Svijet priča da su znali biti na svoju ruku, pomalo muhanati, a ponekad bi i njih nešto “nosalo” pa bi čas bili na jednom, a čas na drugom mjestu. Uglavnom, svijet bi im dolazio radi čeljadi koju bi iza sebe ostavljali polumahnitom i, dok bi se vratili kući, sve bi bilo kako Bog zapovijeda. Kada je jedan stariji čovjek otišao da mu se “zapiše” kravama, našao je hodžu ljutog i nehornog. Dok mu je opričao svoju muku, hodža je motrio muhu kako skakuće po prozoru, a koja ga je očito dodatno nervirala. U neka doba, mašio se on nekakve krpe, lanuo sveca i zviznuo muhu, a čovjeka ostavio u čudu neviđenom. Ipak, epilog je bio taj da je krava “spustila”, hanuma bez problema pomuzla vime, pa se o hodžinoj psovci nije ni pričalo.

Ima i jedna krivina – iako ovdje ima krivina na izvoz – koja je provikana kao nesretna. Malo bi ko, ko bi se u prvi akšam ili u gluho doba noći sam vraćao kući, tuda prošao a da mu se nešto ne desi. Ili bi u šumi nešto šuškalo i vilo, ili bi kraj puta nešto stajalo, ili bi na samoj cesti nešto bilo. Jedan mi je pričao da se davno, još dok je bio momak, kasno vraćao sa sijela – i to baš tom cestom. Spazio je nešto bijelo, valjda neku prikazu, kako stoji pored puta, nekih stotinjak metara ispred sebe. Zaledio se od straha. Ukopao se na mjestu i počeo učiti i što je znao i što nije. Otvorio je oči i, srećom, prikaza je nestala. Koračao je drhtavim korakom i molio Boga da što prije dođe kući. Međutim, vrag ne da mira pa se okrenuo i imao šta vidjeti – ista ona bijela prikaza stajala je iza njega, nasred puta. Poletio je koliko ga noge nose i bez duše utrčao u kuću. Tek je ujutro bio u stanju da objasni šta mu se desilo.

Drugi je, opet, zaglavio na istom mjestu. Vraćao se kasno kući vozeći svog tamića. Na istom tom mjestu na putu je bilo nešto krupno i crno. Pokušao je zaobići, ali bez uspjeha. Kako god bi mu se primakao, ono bi naraslo. Vidjevši da je vrag odnio šalu, on se dobro zaleti i zauči Jallahi bismillah. Kako to reče, onog crnog nestade i on, sav u goloj vodi, prođe i stiže kući.

Krivina je i danas na svom mjestu. Svijet se na nju ne žali. Vele, danas se nikome ništa ne “prikazuje”, jer, k’o biva, insan je i vraga preskočio pa mu se nema ko ni prikazati. Ko zna!

 

PROČITAJTE I...

“Sevdalinka je, nesumnjivo, nastala pod utjecajem kur'anskih mekama, koje su na tlo Bosne i Hercegovine donijele Osmanlije. Ti su mekami u Bosni i Hercegovini doživjeli određene transformacije, pa ih vidimo suženijim i od turskih, a naročito od arapskih. Zato možemo i reći da danas postoji autentičan bosanski mekam na kojem se bazira kako sevdalinka, kao svjetovna forma, tako i islamska sakralna muzika, uključujući i ezan”

Hadž se ponekad poklapa s vrelim ljetnim mjesecima, što bi u budućnosti moglo biti opasno za hodočasnike koji većinu vremena na hodočašću provode napolju, navodi se u istraživanju objavljenom u Geophysical Review Lettersu.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!