fbpx

Prijeti li nam regres i potonuće u zaostalost: Medijski koronalizam kao novi globalizam

Politički i socioekonomski efekt nekako ostaje po strani u potopu stalnih vijesti o brojevima zaraženih, umrlih, testiranih u gotovo svim državama svijeta. Globalizam u novoj formi – koronalizma. Čitav svijet globaliziran je zarazom virusom korona, stječe se dojam. No jesu li to jedine objavljivanja dostojne novosti? Ispod radara i mimo interesa javnosti prolaze vijesti o drugim događajima u svijetu

Piše: Faris NANIĆ

Ako svakodnevno i intenzivno pratimo medijska izvještavanja posljednjih dvadesetak i nešto dana, mogli bismo zaključiti da je svijet zbog pandemije COVID-19 stao i da se sve odvija oko teških bitaka država sa širenjem bolesti, sve većeg broja oboljelih i umrlih. Ova situacija bez presedana u modernoj povijesti doista je singularna i vijesti koje stalno pristižu, kako god tmurne bile, zaslužile su primat, posebno zbog nasušne potrebe upoznavanja stanovništva s mjerama zaštite kojima se usporava širenje zaraze i pomaže zdravstvenim sistemima da se ne uruše pod teretom.

To, naravno, nije dovoljno. “Stiskanje” famozne krivulje ispod pravca nosivosti zdravstvenog sistema samo je prva, vatrogasna mjera. Kako je virus još uvijek nepoznat, jedini način borbe jeste osposobljavanje zdravstvenih sistema država da se nose sa sve većim brojem oboljelih koje treba klinički i intenzivno liječiti. To znači višekratno veća ulaganja u zdravstvo, skretanje investicija u istraživanja ovog i budućih virusa koji će doći (originalnih ili razvijenih u laboratorijama biološkog ratovanja), cjepiva i lijekova te u industrijske sektore koji mogu odgovoriti na izazove, posebno prenamjenom svojih kapaciteta za proizvodnju potrebnih sredstava zaštite i liječenja, baš kako je to uradio GMC, počevši proizvoditi respiratore koji SAD-u hronično nedostaju.

Ako ništa drugo, pandemija je na površinu izbacila sve slabosti čak i najrazvijenijih država da se suoče s ovakvim izazovima, uprkos fascinantnim podacima o rastu BDP-a, iznosu BDP per capita, industrijskoj proizvodnji ili berzovnim indeksima. Finansijski, dobrano prije izbijanja pandemije, spekulacijama generirana ekonomska kriza koja će ubrzo poprimiti tehničke karakteristike recesije, a nastavi li se ovakvo usporavanje ekonomskih tokova, i prave, odavno zaboravljene depresije, strmoglavila je famozne, nerealne i esencijalno ekonomski nebitne berzovne indekse u bezdan, otpisala desetine hiljada milijardi dolara tržišne kapitalizacije finansijskih, ali i firmi iz realnog sektora. Time je uzrokovala poremećaje u oba sektora, pad potražnje i prihoda čitavog niza kompanija te valove otpuštanja, bez obzira na mjere koje donose pojedine vlade ili međunarodne asocijacije i organizacije.

Pad prihoda privrede nužno dovodi do pada prihoda države, i to može dovesti do kolapsa svih javnih servisa. Kako zasad usvojene mjere ekonomskih poticaja koje se svode na štampanje likvidnosti za pokriće neotplativih dugova, nova zaduživanja i odgode plaćanja pojedinih poreza i doprinosa ubrzo neće davati rezultata, ako kriza s virusom ne počne jenjavati s početkom ljeta, vlade mnogih zemalja bit će suočene s puno težim izazovima od trenutnih, od nemogućnosti otplate odgođenih i novih fiskalnih i obaveza po kreditima, preko hiperinflacije do zakazivanja javnih servisa. Odluke kriznog menadžmenta više neće davati rezultata. Bit će potrebno poduzeti radikalne mjere makroekonomske politike i promijeniti paradigmu. No tada će to biti tek pravi udarac stanovništvu i pitanje je s kakvim socioekonomskim i političkim posljedicama. Naprosto, fiskalni okvir, i uz novo zaduživanje, više neće moći izdržati teret bitno smanjenih prihoda. Ovakva monetarna politika neće pomoći. U spekulacijama visoko izloženim ekonomijama monetarna politika služi za pokriće dugova spekulanata, odnosno za održavanje sistema iznad površine vode. Dinamika rasta monetarnih agregata dostiže dinamiku rasta finansijskih.

Upravo ovaj politički i socioekonomski efekt nekako ostaje po strani u potopu stalnih vijesti o brojevima zaraženih, umrlih, testiranih u gotovo svim državama svijeta. Globalizam u novoj formi – koronalizma. Čitav je svijet globaliziran zarazom virusom korona, stječe se dojam. No jesu li to jedine objavljivanja dostojne novosti? Ispod radara i mimo interesa javnosti prolaze vijesti o drugim događajima u svijetu. Udarne vijesti i krize prije izbijanja pandemije, od migrantskih valova, preko posrednog rata u Jemenu, do unilateralnog izlaska SAD-a iz nuklearnog sporazuma s Iranom, od ozbiljnih eskalacija sukoba u Jugozapadnoj Aziji, preko logora za “deradikalizaciju” muslimana u Kini i katastrofe Rohinja muslimana u Burmi, do neometanog izraelskog aneksiranja palestinske teritorije i totalitarnih tendencija u demokratskim državama, čak i EU, sve do same krize EU koja se tokom pandemije iskazala u svoj raskoši – gotovo su nestale ne samo s naslovnica već i iz skoro svih tekstova i priloga u elektronskim i drugim medijima.

Istovremeno, jednim te istim vijestima saturirani i pandemijom preplašeni građani povukli su se na neodređeno vrijeme u svoje domove, dok im dio izvršne vlasti propisuje sve više ograničavajućih mjera, počesto upitnih ustavno, a to znači s aspekta temeljnih prava i sloboda. Vapaj jednog suca Ustavnog suda Hrvatske, čije su mjere blaže od drugih zemalja u regiji, o neustavnom načinu donošenja odluke o zabrani napuštanja mjesta prebivališta dobro ilustrira ovo mentalno izvanredno stanje u kojem smo se u ciglih dvadesetak dana našli. Politički teoretičari govore o pojmu puzajućeg fašizma, opisujući ga kao niz malih, gotovo neprimjetnih zabrana na koje se čovjek, jer se donose sukcesivno, navikava. Svaka nova restriktivna mjera prikazuje se nužnom za dobro građanina. – It’s for your own safety, Sir rečenica je s kojom se svako s bilo kakvim iskustvom u vodama međunarodnog bankovnog poslovanja susreće već dvadesetak godina stalnih i novih restrikcija raspolaganja vlastitim sredstvima, odnosno sve većeg nadzora nepoznatih institucija nad vlastitim kapitalom.

Sjetimo se uvođenja ponižavajućih mjera kontrole na aerodromima ili uvođenja nadzornih kamera na svakom ćošku zbog terorističkog napada u New Yorku 2001. One su i dan-danas na snazi. Navikli smo se. Polahko, nešto brže od puzajućeg, navikavamo se i na redukciju osnovnih, socijalnih, međuljudskih kontakata, dakle onoga što nas čini ljudima. For our own safety, naravno. Sve to ne bi bilo problematično kada bi te mjere bile pod nadzorom demokratskih institucija, vremenski i opsegom ograničene i kongruentne s naporima istih vlasti da poboljšaju zdravstveni sistem, pojačaju međunarodnu saradnju i napore za nalaženje cjepiva i lijeka, smanje birokratiju, izmijene fiskalnu i monetarnu politiku, pobrinu se za vlastitu proizvodnju strateških proizvoda, od hrane do lijekova, od energije do sredstava za rad i odbranu, doprinesu što pravednijim rješenjima međunarodnih sukoba kao najvažnijeg izvora terorizma i migracija, poboljšaju infrastrukturu…

To privikavanje, te puzajuće restrikcije prava i sloboda ne bi bile moguće bez kolaboracionizma većine medija koji, gotovo po naređenju, mijenjaju svoje fokuse, a udarne vijesti o događajima koji se nisu prestali dešavati pandemijom nestanu. A pandemija, prema medijima, postane uzrok ekonomske krize, jer krize nije bilo na medijskom vidiku prije toga, svom razumu unatoč. Stvarno, događa li se, prema većini medija, išta osim pandemije virusa koja djeluje na svjetske berze? Naravno da se događa, a medijski odgođene posljedice zanemarenih segmenata stvarnosti bit će puno jače. Proći će pandemija, ali će ostati migranti pred grčkim strojnicama i mađarskom bodljikavom žicom, utapajući se u Sredozemnom moru, u bijegu, ne samo od ratova koji dugo traju i razaraju socijalno tkivo mnogih država već i od besperspektivnosti država u kojima nema rata, ali nema niti nade, zaduženih, siromašnih, nesigurnih zemalja. Proći će virus, ali se događa i nastavit će se izraelska aneksija ostataka Palestine, uz svesrdnu arapsku šutnju. Nestat će SARS-CoV-2 virus, ali traje i nastavit će se rat u Siriji, terorizam i etničko nasilje u Afganistanu, progon Rohinja. Minut će epidemija bolesti, ali će ostati i nastaviti se primjena nekih restriktivnih mjera, naročito dragih autoritarnim režimima, od Egipta, do Bjelorusije, od Venezuele do Mađarske, koji će na njima još čvršće stajati i dulje opstajati.

Na koncu, svom će snagom udariti posljedice ekonomske depresije ako mediji i dalje budu prešućivali stvarne uzroke krize, a decision makeri, ta takozvana elita, i dalje nesmetano nastave pokušaje sve vratolomnijim metodama, primjene propalih modela posljednjih desetljeća u nadi da će spasiti sistem neobuzdanih spekulacija i rasta finansijskih i monetarnih agregata, na račun realnog ekonomskog, proizvodnog sektora. Ti, sada se vidi, neodrživi modeli magične ruke tržišta, deregulacije, opće privatizacije i osnovne ekonomske infrastrukture, uključiv i zdravstvo, deindustrijalizacije i socijalne stratifikacije feudalne tipologije (1 posto bogatih posjeduje što i 99 posto ostatka svijeta), ne bude li javne kontrole i medijske pažnje, nametat će se državama i narodima do njihove potpune pauperizacije i socijalnog i ekonomskog, a onda i političkog i civilizacijskog sloma. Propast civilizacije ne znači smak svijeta, ali znači regres i potonuće u zaostalost, primitivizam, dugotrajno i neizlječivo siromaštvo, epidemije i pandemije već savladanih, puno smrtonosnijih bolesti, skraćenje životnog vijeka, neobrazovanost, nesigurnost, nasilje i u najbogatijim državama. Nešto poput onoga što se dogodilo u Evropi nakon pada Zapadnog Rimskog carstva. Carstva koje je palo ne zbog barbarskih provala već zbog vlastite truleži izrabljivačkog ekonomskog sistema širom Carstva koja je uspjeh barbarskih provala učinila mogućim.

 

PROČITAJTE I...

Neki se bave citatima Izetbegovića, a Zoran Milanović izjavljuje da je Bosna i Hercegovina poput juge 45. Hrvati neukusno lažu ovih dana, krenuli su od Željka Komšića i pozicije člana Predsjedništva, a završili na tvrdnjama da nemaju nikakva prava u Bosni i Hercegovini, da nestaju intervencijom Bošnjaka i slične neistine. Bestidnici, pa neka samo nabroje svoje pozicije koje zauzimaju na federalnom i državnom nivou.

Ono što je jasno i što se može slobodno zaključiti jeste da je lista Prve stranke za Skupštinu opštine Srebrenica samo paravan za prodaju mjesta u biračkim odborima. S obzirom na to da Prva stranka nema općinski odbor u Srebrenici, da su na listi tri osobe srpske nacionalnosti (nepoznate osobe, i vrlo je izvjesno da su nastanjene u Srbiji), prodaja mjesta u biračkim odborima planirana je ranije, što samo pokazuje o kakvom diletantu se radi kada je u pitanju predsjednik Prve stranke

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!