“Pričat ću dok sam živ”

“Kostu sam vidio slučajno u prolazu. Da mi moj mlađi brat nije rekao ko je upravo prošao pored mene, ne bih ga ni primijetio. Sretao sam ja neke od policijskih službenika koji su me saslušavali u 'Luki'. Nisam ništa osjećao, kao da i nisu egzistirali. Jednostavno praznina, nemam apsolutno nikakva osjećanja”

Razgovarao: Jakub SALKIĆ

Sve što je preživio, zločine kojima je svjedočio u logoru “Luka” u Brčkom, Isak Gaši opisao je u knjizi koju je napisao zajedno sa Shaunom Koosom. Knjiga Očevidac – Moj put u Hag promovirana je prije nekoliko dana u Sarajevu i Brčkom. Isak, koji je bio svjedok optužbe tokom suđenja u Hagu brojnim zločincima, od Miloševića, preko Karadžića do Mladića i drugih, često je na promociji u trenucima kada su čitani odlomci iz knjige okretao glavu i brisao suzne oči. Potresno je, kako kaže, vraćati se stalno na te teške trenutke, ali čovjek ih ne može zaboraviti čak i kada bi to htio.

Gaši je prije rata bio uspješan sportist, reprezentativac Jugoslavije u kajaku. Nakon izlaska iz logora “Luka”, otišao je kod prijatelja iz kajakaške reprezentacije u Beograd, gdje mu je bila i porodica. Tada je počelo njegovo putovanje koje, evo, i danas traje. Stranim medijima i Ambasadi SAD-a u Beogradu otkrio je informacije o postojanju logora u Brčkom i Bijeljini, informacije o masovnim zločinima. Kada su ga beogradske vlasti počele progoniti, otišao je u Makedoniju, pa onda i u Dansku, gdje su se za njegovu priču počeli zanimati danski mediji. Istražitelji iz Haga zamolili su ga da svjedoči. I on to radi već godinama, svaki se put odaziva sudovima da svjedoči, i to će, kaže u intervjuu za Stav, raditi dok je živ.

STAV: Čitajući Vašu knjigu, ne može se primijetiti u Vašim riječima ni mržnja, ni ogorčenje prema zločincima. Kakav je Vaš odnos s ove vremenske distance prema zločincima, prema onome što ste preživjeli? Šta osjećate?

GAŠI: Nemam ja osjećaj mržnje prema zločincima iz reda srpskog naroda. Zločinci treba da budu zakonski kažnjeni za svoja zlodjela. Postoji jedna duboka praznina u dubini moje duše i veliko razočarenje, kratko rečeno, nikad više neću imati povjerenje prema ljudima iz drugih nacija. Razlog je taj što sam proživio ovo zatvaranje samo zato što sam bio drugačiji.

STAV: Spomenuli ste u knjizi da ste jednom prilikom sreli Kostu (Konstantin Simonović, osuđen na osam godina zatvora za ratni zločin u logoru “Luka”, op. a.). Jeste li kasnije imali priliku sresti nekoga od Srba koji su Vas zatočili u logor, koji su bili dio tog sistema koji je ciljano istrebljivao Bošnjake iz Brčkog? Ako jeste, kakav je to osjećaj, šta Vam je u takvim trenucima u mislima?

GAŠI: Kostu sam vidio slučajno u prolazu. Da mi moj mlađi brat nije rekao ko je upravo prošao pored mene, ne bih ga ni primijetio. Sretao sam ja neke od policijskih službenika koji su me saslušavali u “Luki”. Nisam ništa osjećao, kao da i nisu egzistirali. Jednostavno praznina, nemam apsolutno nikakva osjećanja.

STAV: Dio zločinaca već je u zatvoru zbog zločina počinjenih u Brčkom, no, stječe se dojam da je to samo vrh ledenog brijega. Ko je, po Vašem mišljenju, najodgovorniji za zločine, a nije ga još stigla ruka pravde?

GAŠI: Upravo se sada vodi postupak protiv Đorđa Ristanića. On je jedan od glavnih odgovornih za ratna dešavanja u Brčkom 1992. godine. Također, komandant kasarne u Brčkom potpukovnik Pavle Milinković, major Milosav Milutinović, član ratnog predsjedništva, a također i mnogi drugi iz policijske stanice u Brčkom koji su tu radili 1992. godine.

STAV: Vaše iskustvo koje ste opisali u knjizi pokazuje da su Vas u nekoliko slučajeva spašavali Srbi, sunarodnjaci onih koju su Vas planirali ubiti, šta to znači za Vas?

GAŠI: Ja sam imao veliku sreću da ostanem živ zahvaljujući pojedinim Srbima iz Brčkog i Srbima iz Beograda. Ovo je ono što se kaže da ima dobrih ljudi na svim stranama. Ne treba gubiti nadu u ljudsku dobrotu.

STAV: Svake godine dolazite u Brčko. Kakve osjećaje u Vama izazivaju te posjete?

GAŠI: Lijepo je doći u svoju čaršiju, kako to pjeva Al Dino. To su ti osjećaji o kojima on pjeva u svojoj pjesmi. Kad god slušam tu pjesmu, zaplačem kao da sam malo dijete.

STAV: U Beogradu ste riskirali živote sebe i porodice insistirajući da se otkrije istina o logorima i grobnicama u Bosni i Hercegovini. Šta Vas je “tjeralo” na to, zbog čega Vam je to bilo toliko važno?

GAŠI: Kada čovjek doživi ponovo slobodu, to vam je osjećaj kao da ste dobili krila, čini vam se da možete poletjeti što dalje od mjesta stradanja, a onda malo poslije počnete se sjećati svih onih insana što ostadoše za vama u džehenemu, onih koji nisu nikome ništa krivi, onih što su zatvoreni ubijani samo zato što su drugi i drugačiji. Onda se u meni probudi bol u srcu za tim svijetom, eto, onda donesem odluku da kontaktiram strane medije, a onda i ambasadu. U to vrijeme po novinama u Beogradu i na TV-u vijesti govore da nema logora po Bosni, da “Luka” nikada nije postojala, e, onda nisam više mogao izdržati da ne počnem pričati o svemu što se dešavalo u Brčkom.

STAV: Jeste li ikad saznali koji je bio stvarni razlog zašto ste stavljeni na crnu listu u logoru? Šta je bio Vaš “najveći grijeh”?

GAŠI: Najveći grijeh bio je taj što sam bio dijete iz miješanog braka, babo kosovski Albanac, majka Bošnjakinja, muslimanka, što sam javno glasao za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, što sam bio član osnivačkog odbora SDA. Vjerujem da je Srbima sve ovo bilo dovoljno da me stave na tu crnu listu.

STAV: Svjedočili ste tokom brojnih suđenja za ratne zločine. Kakav je osjećaj biti oči u oči s najvećim krvnicima na Balkanu, onima koji su u smrt poslali hiljade ljudi?

GAŠI: Praznina u početku, dok svjedočenje ne počne, a onda i osjećanje da moraš ispričati svoj dio priče. Sve je to teško, moraš ponovo proživljavati one sve užasne momente i događaje koje si vidio.

STAV: Iz Brčkog preko Beograda, Tetova, Danske do SAD-a. Kakav je Vaš život danas u Americi?

GAŠI: Dobar je život gdje se može raditi i živjeti od svog rada. Bilo gdje da živiš na ovoj našoj planeti Zemlji život je dobar kada je čovjek slobodan da živi svoj život na način kako ga sam želi živjeti, poštujući druge i drugačije od sebe.

STAV: Smatrate li da Vam je sve ono što ste proživjeli nametnulo misiju da o tome govorite i svjedočite? Smatrate li tu misiju završenom?

GAŠI: Dokle god sam živ i živim, pričat ću o onom što se meni i ljudima koji su bili sa mnom u Brčkom dogodilo 1992. godine.

PROČITAJTE I...

“Sevdalinka je, nesumnjivo, nastala pod utjecajem kur'anskih mekama, koje su na tlo Bosne i Hercegovine donijele Osmanlije. Ti su mekami u Bosni i Hercegovini doživjeli određene transformacije, pa ih vidimo suženijim i od turskih, a naročito od arapskih. Zato možemo i reći da danas postoji autentičan bosanski mekam na kojem se bazira kako sevdalinka, kao svjetovna forma, tako i islamska sakralna muzika, uključujući i ezan”

Hadž se ponekad poklapa s vrelim ljetnim mjesecima, što bi u budućnosti moglo biti opasno za hodočasnike koji većinu vremena na hodočašću provode napolju, navodi se u istraživanju objavljenom u Geophysical Review Lettersu.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!