Pričanje jezikom srca u vremenu izgubljenih značenja

Riječi izgovorene srcem mogu se čuti jedino ako dolaze iz drugog srca. To znači da srca moramo učiti kako da razgovaraju s drugim srcima. Rumi je vjerovao da sva ljudska bića imaju kapacitet da govore tim jezikom. Srce nije samo stanište osjećanja i emocija. Ono je i stanište misli, ideja i značenja. Jedna od skupljih grešaka moderne filozofije jeste svođenje srca, sjedišta blagoslovenog i realiziranog znanja, na čisto sentimentalnu i psihološku sposobnost

Različiti izvori potvrđuju postojanje više od 7.000 živih jezika. Nekima od njih govore milioni ljudi, a nekima mnogo manje zajednice. S 23 jezika služi se više od pola svjetske populacije. Svi oni imaju isti cilj i funkciju: komuniciranje misli, značenja i osjećanja između ljudi. U izuzetno raznolikom svijetu jezika mi izražavamo ideje i osjećanja, govorimo nešto i sebi samima i drugima. Riječima i rečenicama izražavamo značenje naših djela. Idealno, putem racionalne komunikacije mi izražavamo naše različitosti. Ali može li nam govorenje istog jezika uvijek omogućiti da izrazimo naše ideje?

Postoje prilike kada nam isti jezik ne pomaže da prevladamo sukobe i konflikte. Tu nam je potrebno više od lingvističke sposobnosti da bismo dosegli umove i srca drugih ljudi. Kako je rekao Mevlana Dželaludin Rumi: “Bolje je govoriti istim srčanim jezikom nego istim jezikom.” Znakovite misli, izražene putem jezika, dobijaju značenje kada dopiru i do srca, a ne samo uma sagovornika. One imaju efekt na naše duše kada ih iskomuniciramo jezikom srca.

Riječi izgovorene srcem mogu se čuti jedino ako dolaze iz drugog srca. To znači da moramo srca učiti kako da razgovaraju s drugim srcima. Rumi je vjerovao da sva ljudska bića imaju kapacitet da govore tim jezikom. Činjenica je da islamska intelektualna tradicija drži da je srce epistemički organ od iste važnosti kao što su um i intelekt. Srce nije samo stanište osjećanja i emocija. Ono je i stanište misli, ideja i značenja. Jedna od skupljih grešaka moderne filozofije jeste svođenje srca, sjedišta blagoslovenog i realiziranog znanja, na čisto sentimentalnu i psihološku sposobnost.

Um i srce nisu neprijatelji. Naprotiv, oni tvore i upotpunjavaju čovjeka. Bez jednog od njih čovjek postaje nedovršen i grub. Um, ili razum, sam ne može prenijeti sve naše misli i osjećanja jer mi smo ipak više od “mašina za razmišljanje”. Mi smo također ljudska bića koja osjećaju, mole se, plaču, uživaju u lijepim stvarima, razmišljaju o značenju našeg postojanja u ovom prolaznom svijetu.

Srce samo po sebi nije dovoljno da izrazi naše misli i ideje na jasan i logičan način. Srce i um nam daju integrirano Ja – Ja koje svijet vidi ujedno i očima racionalnih principa i transcendentnih vrijednosti. Umom i jezikom stvaramo značenje. Ali, značenje tražimo i u nasljednoj prirodi stvari. Mi stvarima prilazimo uz mentalni okvir da bismo izvukli neko značenje. Ali je tačno i to da nam se stvari predstavljaju kao strukture sa značenjem i važnošću.

Mi stvaramo onoliko koliko značenja otkrijemo. Tu um i srce hrane jedno drugo i daju nam holističko razumijevanje stvarnosti.

Vratimo se Rumiju. Zašto on preferira jezik srca radije nego govorenje zajedničkim jezikom? Razlog je jednostavan, ali i dubok. Ljudi iz istog lingvističkog svijeta mogu imati različite ideje, ali srce jezika nadilazi sitne različitosti i podiže ljude na viši nivo percepcije. To je kao penjanje na planinu odakle vidimo cijelu dolinu, a ne samo njen dio. Što se više popnemo, dublje razumijevamo. To duboko razumijevanje, a ne hrpa neprovarenih informacija, dovodi do intelektualne zrelosti, vjere, vrline i suosjećanja. Te vrijednosti i principi izvlače najbolje iz ljudi.

To objašnjava i Rumijevu univerzalnu privlačnost iako je on većinu svoje vanvremenske poezije napisao na određenom jeziku i na određenom mjestu. Kao i svi mudraci, on traži univerzalno i trajno značenje izvan određenih izražaja. Traži značenje radije nego formu, bez njenog zanemarivanja. Napokon, on je pjesnik sposoban izraziti najdublja značenja kroz lijepu poeziju i priče koje privlače pažnju. On ih zasniva na značenju jer zna da je značenje ono što traje i što nas oslobađa.

PROČITAJTE I...

Na ovaj i ovakav tekst, u biti knjiški, potakao me je nedavni razgovor s izvjesnom djevojčicom iz komšiluka, učenicom generacije u osnovnoj školi koju sam i ja pohađao, a koja, premda ima peticu iz historije, o historiji svog rodnog grada nije znala skoro ništa. Na moje upite o ovom ili onom, gledala me je nijemo i blijedo

Onda ponorna fotografija: Zagrlio sam bol i ona je zagrlila mene. Sklupčani u noći, sa strahom smo pomišljali na san. Neki pisci neprestano prepričavaju priče drugih pisaca. Nije rijetkost da su uspješniji i poznatiji od pisaca čije ideje koriste. To zaista nema nikakve veze sa zaključkom ruskih formalista da se “u književnosti ne nasljeđuje od bogatih očeva, nego od siromašnih stričeva”. Riječ je zapravo o današnjem obliku epigonstva i njegovom položaju u društvu. O njegovoj nepodnošljivoj utemeljenosti. Zato su epigoni, tj. sinovi po vlastitom opredjeljenju, sudbina novog vremena i savršene oceubice. Svijest o tom pokazuje nadmoćni smiješak jednog od njih (ne znam samo kako se zadesio u kutiji)

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!