fbpx

Preživjeli trebaju podršku, a ne sažaljenje

Zaštitni znak Udruženja žrtava rata “Foča 92-95” jeste leptir, simbol metamorfoze i transformacije. Iz Udruženja ističu da, iako je prošlo više od 20 godina od završetka Agresije, među pojedinim ženama još vladaju stigma i zatvorenost i uopće ne žele razgovarati o patnjama koje su preživjele. “Svakakvih ima primjera i o tome će uvijek biti veoma teško govoriti i vraćati se u prošlost. To uvijek boli”, kaže Halida Uzunović, predsjednica Udruženja žrtava rata “Foča 92-95”

 

 

Piše: Edib KADIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Udruženje žrtava rata “Foča 92-95” osnovano je 20. marta 2018. godine na osnivačkoj skupštini održanoj u Ustikolini. Udruženje nastoji okupljati sve bošnjačke žrtve rata s područja općine Foča. Tu su prvenstveno žene žrtve rata, logoraši, porodice poginulih i porodice prisilno nestalih osoba. Iz Udruženja naglašavaju da su željeli sve ove kategorije obuhvatiti kako bi svi bili pod jednim krovom.

U periodu nakon Agresije na Bosnu i Hercegovinu pa sve do osnivanja Udruženja članovi su bili raštrkani. “Bili smo zauzeti obavezama koje život svakodnevno nalaže. Pogotovo su žene bile potisnute, bila je prisutna velika stigma. Mi, Fočaci, bili smo rasuti po brojnim drugim udruženjima, od udruženja šehidskih porodica, udruženja logoraša itd. Onda smo se zapitali zašto da mi kao žene iz Foče budemo članovi Udruženja logoraša ‘Novo Sarajevo’, navodim samo kao primjer. Šta mene tu veže? Ništa. A, s druge strane, itekako bi nas vezalo da budemo članovi nekog udruženja žrtava rata iz Foče. Hvala dragom Allahu, dž. š., kada nam je dao snagu da osnujemo i svoje udruženje. Bio je to taj period u kojem smo lutali. Žene su bile potištene, odbačene od društva, vladala je velika stigma. Još vlada, nažalost”, navodi Midheta Kaloper-Oruli, sekretar Udruženja žrtava rata “Foča 92-95”.

U prostorije u Sarajevu (Dobrinja, Trg djece Dobrinje) uselili su 1. maja 2019. godine. Iz Udruženja objašnjavaju da se do sada radna terapija pokazala kao najbolji oblik prekida stigme i izlaska žrtve iz psihološkog stanja blokade, pa su već odavno imali u planu napraviti radionicu. “Senada Vehabović, članica našeg Udruženja, u ovom je imala iskustva, bila je članica radionice koju je finansirala neka njemačka organizacija. Onda smo rekli da bi dobro bilo, sada kada imamo Udruženje, da nešto uradimo za sebe. Dale smo se u pravu potragu za prostorom. Svoju ideju iznijele smo Izetu Spahiću, predsjedniku Skupštine opštine Foča. Odmah sam sutradan dobila fotografiju Izeta Spahića kako stoji sa Semirom Efendićem, načelnikom Općine Novi Grad. Ispod fotografije je pisalo: ‘Idemo u realizaciju ideje.’ Efendić je odmah dao zadatak svojim ljudima da nam se pronađe prostorija u kojoj bismo organizirali sve što smo isplanirali. Prvi prostor koji nam je bio ponuđen upravo je ovaj na Trgu djece Dobrinje 11”, priča Kaloper-Oruli.

Prostor je bio zapušten. Uz pomoć Općine Novi Grad, članice Udruženja krenule su u rekonstrukciju prostora. “Sve ovo što sada vidite u ovoj našoj oazi izraz je volje dobrih ljudi, donatora i naših prijateljica u Bochumu u Njemačkoj. Mi ovom radionicom šaljemo poruku da smo hrabre, ponosne, snažne i da nam je očuvanje bošnjačke kulture i tradicije na izuzetno važnom mjestu. Mi ovdje radimo tkanje, šivenje, pletenje, dekupaž, a izrađujemo i nakit”, pojašnjava Kaloper-Oruli.

Sada imaju malih poteškoća kada je riječ o održavanju ovog prostora, odnosno plaćanju troškova grijanja, struje, vode…

Zaštitni znak Udruženja žrtava rata “Foča 92-95” jeste leptir, simbol metamorfoze i transformacije. Iz Udruženja ističu da, iako je prošlo više od 20 godina od završetka Agresije, među pojedinim ženama još vladaju stigma i zatvorenost i uopće ne žele razgovarati o patnjama koje su preživjele. “Svakakvih ima primjera i o tome će uvijek biti veoma teško govoriti i vraćati se u prošlost. To uvijek boli”, objašnjava Halida Uzunović, predsjednica Udruženja žrtava rata “Foča 92-95”.

Na početku Agresije Halida je imala 26 godina. Kaže da je bila sretna žena koja je voljela grad u kojem je rođena, svoju porodicu, prijatelje i sve što je tada imala. “To je bio jedan od najljepših gradova u istočnom dijelu Bosne. I onda se desilo nešto što danas mnogi nazivaju rat, a ja uvijek kažem da u Foči nije bio nikakav rat. Tu je izvršen genocid nad Bošnjacima, koji nažalost nije dokazan. Zatim, bilo je etničko čišćenje, bili su masovni progoni, masovna i sistematska silovanja, paljenja bošnjačke imovine, paljenje džamija. Sve to ne može se nazvati ratom, jer tu nije bilo nikakvih borbi, samo ovo pobrojano”, naglašava Uzunović, te dodaje da je Sportska sala “Partizan” bila jedno od najzloglasnijih mučilišta za Bošnjakinje u Foči.

“Dođu po vas naoružani do zuba, smrde na rakiju… Dođu dvojica-trojica, u sali je muk. Žene su u polusvjesnom stanju, skamenjene, sleđene, zagrlile svoju djecu. A djeca su tu, sve gledaju. Znali su se igrati s nama, pa bi brojali: ‘Jedan, dva, tri, ti, jedan, dva, tri, ti…’, i sve tako. Kao ruski rulet. Opireš li se, dobiješ batine, noga u glavu, kundakom udaraju gdje stignu. To se ne može ispričati. Ne možete ni povjerovati šta sve ljudima može na um pasti. Naš bošnjački merhamet ne može se tih stvari ni dosjetiti šta sve genocidna krv koja teče u njima može sebi dopustiti i šta sve mogu sprovesti u djelo. I danas, nakon ovoliko godina, najviše me boli što se ove stvari brzo zaboravljaju”, ističe Uzunović i napominje da se njoj, kao i brojnim drugim Bošnjakinjama, silovanje desilo upravo zbog činjenice da je u periodu komunizma i Jugoslavije bilo zabranjeno pričati o genocidu nad Bošnjacima od 1942. do 1945. godine.

“Ovdje moram napraviti paralelu. Moja nana rahmetli je to isto doživjela, ali nikada to nisam znala. Nešto sam malo još kao dijete bila načula, pa sam baš skoro nazvala sestru i starije rodice da mi ispričaju šta se to desilo s nanom tokom Drugog svjetskog rata. Isto tako joj je došao čopor četnika. Upali su u kuću tražeći zlato i nakit. Kada je iznijela sve što je imala, otišli su da nalože verige na ognjištu. Tada su bili veliki snjegovi, planinski je to kraj. Allah, dž. š., tako je htio, ona se izvukla kroz prozor, uskočila u snijeg u prtinu, tu se zatrpala i čekala sve dok ovi nisu otišli. I stvarno, sjećam se priča da mi je nana preživjela u prtini, ali tada o tome nisam mnogo razmišljala. Nije se smjelo pričati o tome jer komunistički sistem i država Jugoslavija nisu to dozvoljavali.”

Kada se jedna Fočanka, koja je neko vrijeme provela u dvorani “Partizan”, nakon dvadeset i kusur godina vratila u Foču i ušla u tu sportsku dvoranu, stala je i kazala: “Eh, zidovi, kad biste samo mogli pričati…” Midheta Kaloper-Oruli prisjeća se da se na ove riječi sledila. “To je bila rečenica koja je govorila sve. Sportska sala ‘Partizan’ bio je klasični logor za žene. Tu je bio doveden i dio bošnjačkih muškaraca koji su brzo transportirani na druge lokacije. Zna se ko je tu bio odgovoran. Postoje presude za dvoranu ‘Partizan’. Odatle su žene vođene u Karamanovu kuću, ‘Lepu Brenu’, to je zgrada pored Opštine, na razne lokalitete. To je bio centar gdje je svako mogao doći i izabrati sebi ženu da s njom radi šta hoće. Silovane su bošnjačke djevojčice od 12 godina i žene do 77 godina. Jedna naša članica koja je preselila, sjećam se, ovako mi je pričala, a na početku Agresije imala je šezdesetak godina: ‘Dijete moje, nisu oni mene silovali što sam ja lijepa, nego da ubiju sve u meni, da ubiju u meni moj bošnjački, muslimanski duh, da ubiju moju tradiciju, da me ponize’.”

Udruženje žrtava rata “Foča 92-95” registrirano je u Foči. Kažu da se moraju pridržavati pravila RS-a i u Statutu ne smiju spominjati genocid. “Međutim, imamo slobodu govora, a istina je naše najjače oružje koje nam niko ne može oduzeti. Logično je da mi žene iz Foče, žrtve rata, budemo stigmatizirane. Nauka i iskustvo su to jasno dokazali. I šta smo mi uopće kao žene mogle uraditi? Je li nam bilo preče školovati svoju djecu, osigurati im krov nad glavom, a sve smo same to napravile?! Nijedna od nas članica Udruženja danas nema riješeno stambeno pitanje. Niko nam to iz organa vlasti nije čak ni pokušao riješiti, niti od predstavnika bošnjačke zajednice u Foči ponudio krov nad glavom. U našem slučaju bio je prioritet ići dalje, a kako nam je bilo, to znamo samo mi i dragi Allah, dž. š. Mi smo doslovno bile na ulici, same, ali, dragi Allah da snagu pa se sve poteškoće prebrode”, govori Halida Uzunović, te nastavlja: “Kada sam dobila unuka koji je dobio ime po svom rahmetli dedi Enesu, došla sam u tu fazu da kažem ‘eh, sad je dosta’; sve ono što je bilo u meni, svo ono nezadovoljstvo, sva ona nepravda, sav zulum koji mi je napravljen tokom Agresije na BiH, plus zulum od Bošnjaka iz Foče koji se nikad nisu za sve ovo vrijeme zapitali gdje je Halida, gdje je Midheta, gdje je Zehra, gdje je Senada, treba li im pomoć… Niko nikad ništa. A svi se mi znamo. A i znaju da su nam sve pobili. Ja sam izgubila dva brata u Kazneno-popravnom zavodu u Foči. Ubijeni su i bačeni u Drinu. Muža još nikada nisam pronašla. Bio je jako ugledan čovjek, radio je u bolnici u Foči, vanredno studirao u Sarajevu, bio društveno aktivan u Foči. Vrlo dobro znaju da smo mi žene sav fočanski teret na svojim plećima iznijele.”

Sportska sala “Partizan” bila je prije rata među Fočacima poznata i pod nazivom “šareni mejtef”. Baš na tom mjestu, još za vrijeme Austro-Ugarske, bio je napravljen mejtef u koji su djeca dolazila da uče pred hodžom. Tokom Drugog svjetskog rata mejtef je zapaljen, a onda je za vrijeme komunizma ta zemlja oduzeta i tu napravljena sportska dvorana. Kasnije više nije bilo političke volje da se ova zemlja vrati u posjed Islamske zajednice. Prije nekoliko godina na sjednici Skupštine opštine Foča došao je prijedlog za rekonstrukciju objekta dvorane “Partizan”. Projekt su započeli finansirati UN s Razvojnim programom UN-a (UNDP). U Udruženju žrtava rata “Foča 92-95” bili su ogorčeni kada su čuli da će dvorana “Partizan”, najzloglasnije mjesto za masovno i sistematsko silovanje žena, biti obnovljena a da se pritom niko od predstavnika bošnjačke vlasti nije udostojio da kaže bilo šta po tom pitanju.

“Čekajte malo, šta se tu desilo? Jesu li haške presude prvi put dokazale i priznale da se baš u tom mjestu desio takav i takav zločin? Je li to u redu? Hoćemo li mi pozvati te žene da vidimo šta one kažu? Treba li i njih pitati nešto? Treba li njima nešto rekonstruirati i nešto napraviti? Ne. Niko nas nije kontaktirao i niko nas ništa nije pitao. Protokol je galantno potpisan. Mi smo morale biti kivne i ljute na to sve. Od Srba nam nije bilo čudo što je pokrenuta inicijativa da se ova sala rekonstruira. Čim smo o tome saznali, predsjednica Udruženja i ja imale smo sastanak s načelnikom Opštine Foča Mašićem, predstavnicima iz UNDP-a i Izetom Spahićem. Na tom su nam sastanku odmah predstavnici iz UNDP-a kazali da ih niko iz bošnjačke zajednice nije upozorio šta su tu dešavalo za vrijeme Agresije. To je bilo doslovno dolijevanje ulja na vatru. Nakon ovog prvog sastanka, UNDP je odmah prekinuo sva finansiranja rekonstrukcije i obnove ove sportske dvorane. Moram naglasiti da je sastanak održan na inicijativu Udruženja”, potcrtava Kaloper-Oruli.

Članice Udruženja žrtava rata “Foča 92-95” prvi su put u Foču došle organizirano 19. juna 2018. godine, na Međunarodni dan borbe protiv seksualnog nasilja, i upravo su pred zgradom “Partizana” obilježile ovaj dan. Tu su zatekle veliku tablu na kojoj je pisalo da UN i UNDP, u saradnji, vrše rekonstrukciju sportskog doma “Partizan’.

“Tu smo doživjele ponovno poniženje. Odmah smo reagirale. Poslale smo UN-u i UNDP-u protestno pismo objašnjavajući da smo očajne jer smo vidjele da upravo oni finansiraju obnovu ovog mjesta. Prvi sastanak uslijedio je 7. augusta 2018. godine. Nikad ga neću zaboraviti. Odmah je gospođa Sezen Sinanoglu, predstavnica UNDP-a, rekla da od tog dana više nijedna konvertibilna marka neće otići za ovaj projekt. Ono što smo mi tražili jeste da dobijemo spomen‑sobu i spomen-ploču. Povukli smo zahtjev za spomen-sobom, ali smo insistirali na spomen-ploči. Upozoreni smo bili kolika mora biti spomen-ploča i šta na njoj može stajati. Uradili smo tri prijedloga i proslijedili ih UNDP-u u Bosni i Hercegovini. Oni su nas informirali da su ovo proslijedili glavnoj bazi UN-a, koji je bio saglasan sa sva tri prijedloga. Kada smo dotjerali cara do duvara, tu onda nastaje tajac. UNDP je posjetio Foču, posjetili su i dvoranu ‘Partizan’, kao i načelnika Foče, prošle godine su nam se pridružili na obilježavanju i insistirali da se postavi ova spomen-ploča, ali smo nažalost naišli na zid”, poručuje Uzunović.

Kada su prošle godine članice Udruženja otišle u Foču obilježiti Međunarodni dan borbe protiv seksualnog nasilja u sukobu, dočekao ih je mural Draže Mihajlovića, koji je naslikan na zgradi odmah do Sportske sale “Partizan”, i to svega dva dana prije 19. juna 2019. godine. “To je bilo ciljano, da ga se žene prepadnu. Nakon toga, Opština Foča donijela je rješenje da se ukloni mural Draže Mihajlovića s ove zgrade. U međuvremenu su se građani žalili na ovo rješenje, pa su žalbu uputili Osnovnom sudu Trebinje. Sud u Trebinju poništio je rješenje Opštine Foča i naložio Opštini da namiri troškove sudskih postupaka, kao i dodatne troškove. Ništa se u Foči nije promijenilo”, poručuje Halida Uzunović.

Senada Vehabović ističe da, bez obzira na sva dešavanja, članice Udruženja imaju svoju radionicu, svoju oazu u kojoj pomažu jedna drugoj: “Iako je toliko godina prošlo, žene koje su sve to preživjele ni danas nisu dobro. Sve smo na nekoj vrsti terapije i uzimamo lijekove. Bilo šta da nas boli, kada odemo doktoru, prvo što nam daju jeste tableta za smirenje, pa nas onda pitaju šta nam je. Mi smo ostavljene s razlogom žive i onda nam je zadaća da šaljemo poruku o tome šta se desilo. Ako neće šira javnost da zna ništa o tome, makar možemo to svojoj djeci pričati, neka oni znaju da se to više nikada ne bi ponovilo. Bilo je žena koje nikada nisu izlazile iz kuće. Žene su mi govorile da nemaju razloga da ujutro ustanu iz kreveta. Onda sam nadošla na ideju da imamo radnu terapiju. Jedino nam radna terapija pomaže. U početku smo samo imale školu šivenja, a kasnije smo to sve proširili. Mi jedna drugu najbolje razumijemo. I danas imamo žena koje nikada nisu ispričale ni svojim muževima šta im se desilo i vjerovatno im nikada neće ispričati.”

 

PROČITAJTE I...

Koliko će se naš svijet promijeniti u narednim mjesecima, teško je i zamisliti, ali promjene koje smo doživjeli za nekoliko dana takve su da bi trebala desetljeća da se provedu u normalnim okolnostima. Čitave zemlje postale su socijalni eksperimenti. U svega nekoliko sati donesena je odluka da se kompletan obrazovni sistem preseli na internet. Niko se nije bunio. U normalnim okolnostima za provođenje takve odluke trebale bi godine. Kada bi to u normalnim okolnostima firme dopustile rad od kuće? Prisustvujemo epohalnim promjenama i imamo “privilegiju” da ih promatramo uživo, iz prvog reda

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!