fbpx

Preživio glad, smrzavanje, zasjede…

“Bio sam jako slabo obučen. Već na prijelazu preko rijeke Drinjače zalio sam u rudarske čizme, nakon čega su mi noge promrzle i nisam nikako osjećao prste. Iz Liplja smo u koloni krenuli po noći, preko Marčića, Snagova, sve do Križevačkih Njiva, gdje smo naišli na dosta posmrtnih ostataka ubijenih ljudi. Gledam čovjeka koji je u čučećem položaju prislonjen na jedan plast sijena. Misleći da je živ i da spava, priđem mu i pomjerim mu glavu, kad mu se čelo odvoji od ostatka glave. Očigledno je u tom položaju bio mrtav jako dugo. Svuda naokolo bilo je puno kostiju”

 

Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ

U Bosni su od pamtivijeka živjeli ljudi zanimljivih i dramatičnih životnih sudbina. Na povijesnoj vjetrometini društvenih dešavanja bosanski čovjek proživljavao je različita iskustva, koja su s vremenom snažila i čeličila njegov duh.

Protekli rat u Bosni i Hercegovini donio je nove boli, traumatična iskustva kakva u dotadašnjoj poznatoj povijesti ove zemlje nisu zabilježena; Genocid na Bošnjacima, masovne progone, silovanja, ubistva civila i djece. Život u takvim okolnostima donio je hiljade ratnih priča čiji akteri zaslužuju duboko poštovanje. Takva je i priča o Sejfudinu Muškiću, maloljetnom pripadniku Armije Republike BiH, koji se sa 16 godina uključio u odbranu domovine.

PREKINUTO DJETINJSTVO

Sejfudin Muškić rođen je u vlaseničkom naselju Cerska 1976. godine kao jedno od osmero djece oca Adema i majke Mejre. U rodnom mjestu završio je osnovnu školu. Otac Adem radio je u beogradskoj firmi koja je građevinske radove izvodila od Libije do Rusije. Majka i stara nena Fatima, te njih osmero djece boravili su u Cerskoj baveći se poljoprivredom. Srednju školu Sejfudin je upisao u Zvorniku 1991. godine, a potom prešao u Vlasenicu: “Srednju elektrotehničku školu u Karakaju napustio sam zato što je u školi bilo dosta učenika iz susjedne Srbije, a koji su donosili noževe u školu i crtali kokarde po stolovima. Nisam mogao izdržati taj pritisak. Ni situacija u Vlasenici nije se puno razlikovala od one u Zvorniku i taj period također pamtim po međunacionalnim tenzijama među učenicima, tučama s učenicima srpske nacionalnosti. Učenici iz Milića posebno su bili agresivni. Napadali bi nas, tukli, mi se branili…”

Srednju školu Sejfudin je pohađao do aprila 1992. godine, sve dok u vrijeme Ramazanskog bajrama nisu počela ratna dejstva u Vlasenici. “U petak večer, kad sam došao iz škole, nena Fatima i ja smo otišli na konak kod tetke Mejaze u naselje Torine, gdje smo dočekali Bajram. Ujutro smo čekali da tetak stigne iz Vlasenice jer je radio treću smjenu, da zajedno doručkujemo pa da krenemo kući. Međutim, prošlo je 10 sati, a on još nije bio stigao. Počele su dolaziti informacije da je Vlasenica blokirana od vojnika Užičkog i Valjevačkog korpusa JNA. Ubrzo nakon te vijesti mi smo krenuli kući. U tom selu desio se strašan masakr i samo je pet osoba preživjelo, ostale su četnici pobili, a cijelo selo razorili i spalili. Na povratku smo naišli na srpsku patrolu u mjestu Korita. U toj patroli bila su tri vojnika s automatskim puškama. Izdvojili su nas ustranu i oko pola sata ispitivali i maltretirali. Pustili su nas uz prijetnju da tim putem niko više ne svraća. Stigli smo do Grobića, gdje je pred nas izišao rahmetli Idriz Popić i pitao nas ima li gdje četnika. Kad smo mu kazali za patrolu, on je otišao u tom pravcu s namjerom da se s njima obračuna. Ne znam šta se tu dalje dešavalo s Idrizom, ali znam da je kasnije poginuo u borbama na Kula-Gradu u Zvorniku i da su tek nedavno pronađeni njegovi posmrtni ostaci”, prisjeća se Sejfudin.

Nakon srpske blokade Vlasenice, val izbjeglica uputio se prema Cerskoj, koja je bila jedini slobodni teritorij na području Vlasenice. U početku se narod skrivao po šumama, a onda je nastupio zbijeg prema Cerskoj. Sve kuće imale su puno izbjeglica. Po Sejfudinovim riječima, koga su god četnici uhvatili odveli su ga u logor u Sušicu, premlaćivali i ubijali. U Sejfudinovoj kući, pored 11 članova njihove porodice, boravilo je još desetero izbjeglica. Među izbjeglicama su bili Sejfudinova tetka, tetak i jedan sin. Njima su četnici u Šadićima ubili sinove Elvedina (1975) i Sakiba (1976), te tetkinog svekra i svekrvu.

Od početka rata u aprilu 1992. godine pa sve do početka marta 1993. godine Cerska je bila slobodni teritorij Bosne i Hercegovine. “Početkom rata imao sam 16 godina. Rođendan mi je bio 3. aprila, a 10. juna sam stupio u redove Armije RBiH. Sve vrijeme srpska propaganda je pozivala da se preda naoružanje uz obećanje da će nam biti zagarantirani život i sigurnost. Kako je u mnogim okolnim naseljima srpska vojska puškom i kamom već pokazala svoje namjere, naš narod nije nasjeo na njihove pozive. Prije toga je u selu Pijuci kod Vlasenice srpska vojska pozvala Bošnjake da predaju naoružanje, da bi ih odmah nakon toga pohapsili i poubijali. Sličan scenarij desio se i u Zaklopači. Tu je jedan moj rođak preživio jer mu je komšija Srbin dojavio da pokupi ženu i djecu i bježi jer im se sprema masakr. Takav scenarij trebao je biti i u Cerskoj, ali hvala Bogu, to se nije desilo jer je stanovništvo dobro znalo šta se desilo onima koji su predali oružje”, priča Sejfudin Muškić.

U vrijeme formiranja prvih seoskih straža Sejfudin i njegova generacija nosili su borcima hranu. Komanda u kojoj se nalazio bila je smještena u Durićima, ispod kote Grobić: “U početku sam nosio hranu, potom bio kurir u komandi cerskog bataljona. Često sam nosio poruke u komandu u Rovašima. Kako me interesiralo kako je na liniji, a nisu mi dali da idem, ja sam često znao nabrati jabuka i nositi ih borcima na Grobić, gdje se nalazila prva pedesettrojka. Kad su počela jača dejstva, akcije i napadi, a mnogi zbog ranjavanja bili izbačeni iz stroja, tad sam pozvan za popunjavanje linija i dužio sam automatsku pušku.”

ŽIVOT U NEPRIJATELJSKOM OKRUŽENJU

Zbog nestašice hrane, Sejfudin je tri puta sudjelovao u prelasku na neprijateljski teritorij u potrazi za namirnicama: “Znali su borci odlaziti i dovoditi stoku iz neprijateljskog okruženja. Na sve smo bili primorani samo kako bi se preživjelo. Bila je to svakodnevna borba. Tako smo u junu 1992. godine s nekoliko konja išli u Šadiće i kupili ostatke hrane po napuštenim kućama. Mi krećemo, selo Šadići gori, grede otpadaju, plamen se svezao za nebo. Ljudi iz Šadića se vraćaju u Cersku, ne smiju ići. Noć, slabo se vidi, mi gazimo preko rijeke Sklopuše, gdje su četnici nekoliko noći ranije našima napravili zasjedu. U polasku smo od naše straže uzimali puške, a na povratku im vraćali. Kad smo došli tamo i natovarili brašno, umalo nismo zalutali u četničko uporište Cikotsku Rijeku. Druge prilike smo odlazili u Zvornik po sol. Donosili bismo pijesak koji bismo kasnije kuhali u vodi i iz taloga vadili sol. Tad uopće nismo bili svjesni opasnosti odlaska u neprijateljsku dubinu.”

Sve do njenog zauzimanja srpske snage imale su velike ljudske gubitke na Cerskoj. Sejfudin tvrdi da su na tom dijelu ratišta neprijateljske snage izgubile oko 1.200 boraca i nekoliko komandira i komandanata. “Kod nas je važilo pravilo da je popunjavanje municijom na srpskim položajima. Najupečatljivija akcija desila se krajem 1992. godine, kad smo došli pod same srpske rovove. To je bila naša najuspješnija akcija u kojoj smo zarobili dosta oružja. Nakon naših akcija, zarobljeni Bošnjaci iz logora Sušica tjerani su na pregovore s nama. Nudili su nam kamione brašna u zamjenu za njihove poginule komandante, poput Save Bačića iz Šekovića, Milana Lazarevića, koji je ujedno bio i predsjednik SDS-a, zatim za Racu Lakića iz Vlasenice, za kojeg su nudili velike novce. Međutim, u cijelom tom periodu prije pada Cerske nije mi poznato da se obavila i jedna razmjena poginulih boraca”, kaže Sejfudin.

Neprijateljski napadi na Cersku početkom 1993. godine postajali su sve jači. Sejfudin ističe da je neprijatelj htio iscrpiti stanovništvo i branitelje Cerske jer su znali da nemaju puno hrane i oružja. “Na samom početku rata srpske snage bile su krenule s dva transportera s uzvisine Rogosija. Međutim, naši momci koji su došli iz JNA, poput Fikreta Muškića, Sadije Hodžića i Sadije Nukića, koji je kasnije poginuo, otišli su na taj plato i uništili im ta dva transportera. Od tada su oni nas postepeno iscrpljivali. U više navrata pokušavali su probiti liniju, ali mi smo svaki put odbijali njihove napade. U jednom napadu uspjeli su izići na Grobić i s neke uzvisine iz transportera gađati Baltiće, Muškiće, Nukiće i druga sela u Cerskoj. Tad sam s ostatkom naših snaga sudjelovao u kontranapadu i vraćanju prvobitnih položaja.”

Tih 11 mjeseci Cerska je bila povezana sa slobodnim teritorijem Konjević Polja u općini Bratunac i Kamenicom koja je pripadala Zvorniku. Padom kote Grobić, početkom marta 1993. godine uslijedio je pad cijele slobodne zone. Posljednji napad srpske vojske završio je padom Cerske i Konjević Polja 10. marta 1993. godine.

PRELAZAK NA SLOBODNU TERITORIJU

Početkom marta 1993. godine, nakon pada Grobića, s grupom od oko 250 boraca Sejfudin je krenuo prema Kalesiji. U isto je vrijeme druga grupa otišla prema Kladnju. Na tom putu Sejfudin nije imao pušku, već samo jednu bombu i mali vojni ruksak u kojem su bile čarape, košulja i zobena pogača. “Padom Cerske većina stanovništva se povukla prema Srebrenici, u kom pravcu je otišla i moja porodica. S grupom saboraca ja sam odlučio ići u pravcu Tuzle. Bilo je prilično hladno i još je bilo snijega. Bio sam jako slabo obučen. Već na prijelazu preko rijeke Drinjače zalio sam u rudarske čizme, nakon čega su mi noge promrzle i nisam nikako osjećao prste. Dalje smo nastavili kroz naselja Glodi i Ravne, pa se prebacili preko Veljove Glave u Liplje. Iz Liplja smo u koloni krenuli po noći, preko Marčića, Snagova, sve do Križevačkih Njiva, gdje smo naišli na dosta posmrtnih ostataka ubijenih ljudi. Gledam čovjeka koji je u čučećem položaju prislonjen na jedan plast sijena. Misleći da je živ i da spava, priđem mu i pomjerim mu glavu, kad mu se čelo odvoji od ostatka glave.

Očigledno je u tom položaju bio mrtav jako dugo. Svuda naokolo je bilo puno kostiju, skoro da se nije moglo napraviti nekoliko koraka a da se ne stane na neku kost. To je bila čistina na izlazu iz šume, na kojoj su i ranije bile postavljane zasjede i gdje su stradavali svi oni koji su se tim putem pokušavali prebaciti na slobodnu teritoriju. U toku puta u tri navrata sam vadio bombu i ispravljao osigurač. Bio sam donio odluku da, u slučaju da budem ranjen, neću njima živ u ruke, radije ću se ubiti”, priča Sejfudin Muškić i nastavlja: “Ujutro smo stigli u mjesto Pandurice. Upali smo u jedan potok. Bilo je dosta ranjenih koje je trebalo iznijeti. Nastupila je panika. Čuju se povici: ‘Pohvatat će nas žive!’ To je trajalo oko sat. Samo što smo izišli, krenuše rafali. Niko ne zna ko puca. Sve do tad smo prošli bez problema. Tu u Pandurici smo imali prvu i jedinu zasjedu. U sjećanju su mi ostali neki borići, oko metar visine. Ugledao sam rođake Mehmeda i Džemaila i kazao im: ‘Bježimo dolje strmo niz stranu, pa šta bude da bude.’ U to vrijeme počela je padati hladna kiša, koja se odmah ledila. Bog je dao tu kišu i u tome se stišala pucnjava. I tako smo sletjeli dolje i tu su nas dočekali pripadnici Armije RBiH. Nakon raspoznavanja, kazali su nam da smo stigli u prave ruke. To je bilo naselje Baljkovica.”

Sejfudin tvrdi da u toku puta nisu nikako spavali. Za dan i noć prevalili su put dug oko 45 kilometara. “Radost nakon preživljavanja i dolaska na slobodni teritorij teško se da opisati. Dobili smo bijeli kruh da jedemo. U Cerskoj smo u posljednje vrijeme jeli samo zob. Kasnije je među vojnicima iz Cerske nastala pošalica: ‘Koliko sam pojeo zobi, sramota me konju u oči pogledati.’ Kad smo stigli na slobodni teritorij, dobili smo vijesti da je Cerska pala, a i ostala mjesta sve do Konjević-Polja. Danas znam za nekih 12 ljudi koji su sa mnom preživjeli taj marš. Za ostale ne znam.”

POKUŠAJ POVRATKA U SREBRENICU

Nakon što je jednu noć prespavao u mjestu Međeđa, Sejfudin je s ostalima prebačen u kasarnu Husinska buna, a već naredni dan u općinske štabove oružanih snaga. Desetak dana kasnije, Sejfudin se ponovo pokušavao vratiti u Srebrenicu. “Krenuli smo pred mrak ponovo preko Međeđe. Izviđači su išli nekoliko metara ispred nas. Za vratom sam nosio neku kratku pušku, koreanku, a džepove napunio municijom. Taj dan mi nije bilo ni do čega jer sam bio izvadio dva zuba. Kamioni su nas odvezli do Međeđe, gdje smo prenoćili i sutradan krenuli. Izviđači su nam rekli da treba probiti liniju na kojoj stražare 3-4 srpska vojnika. Na pitanje ko će od nas 270 odraditi taj dio zadatak, javilo se nas deset Cerana. Samo što smo krenuli, nekih 100‑200 metara, dočekale su nas tri osamdesetčetvorke. Na istom mjestu kao i ranije, u Pandurici, ponovo su nam napravili zasjedu i nismo uspjeli proći. Srećom, niko nije stradao.”

Po povratku iz neuspjelog proboja Sejfudin se priključio Opštinskom štabu oružanih snaga Vlasenica sa sjedištem u Živinicama. Tu je imao tri bezuspješne operacije nogu. “Četvrti put kad su radili operaciju doktor Bačić u bolnici na Gradini kazao mi je da mi je jedino rješenje da odsijeku prste na nogama. Kad mi je to rekao, obuo sam čizme i otišao. Kasnije sam imao još jednu uspješnu operaciju u sklopu baze UNPROFOR-a.”

Iako je još u februaru 1993. godine formirana Prva muslimanska podrinjska brigada sa sjedištem u Kladnju, zbog problema s nogama Sejfudin je još boravio u štabu u Živinicama. “Tu u štabu sam bio u pripravnosti, stražario… Kad su kasnije ugašeni općinski štabovi, prešao sam u brigadu i počeo ići na liniju. Ubrzo nakon toga, opet mi se pogoršalo stanje s nogama i ponovo su me povukli u magacin MTS-a u Kladnju. U vrijeme dok sam boravio na liniji na kladanjskom ratištu, boravio sam u Stariću, na Križaljki i Ašpiljskim stijenama. Tu smo imali dosta neprijateljskih napada koje smo u većini slučajeva uspijevali zaustaviti. U nekoliko navrata sam kao vojnik išao i na druga ratišta, na Olovo, Vozuću, Teočak, Vareš. Na kraju rata sam išao na Sanski Most. Do kraja rata sam ostao u Prvoj muslimanskoj podrinjskoj brigadi. Period boravka u Kladnju bio je obilježen slabom prehranom i najčešće smo jeli ‘sparenu’ kukuruzu. Nakon posjete Alije Izetbegovića, uvidjevši šta jede vojska, rahmetli Alija je jedan obrok ponio u komandu korpusa u Tuzlu, pokazujući im šta jedemo i insistirajući na boljoj hrani. Odmah poslije toga došao nam je šleper brašna.”

Želju da se prebaci u Srebrenicu Sejfudin je pokušao ostvariti tako da se prebaci helikopterom koji je iz Dubrava vozio humanitarnu pomoć, municiju i gorivo za Srebrenicu, a iz Srebrenice vraćao ranjenike. Kako kaže, sve je utovario u ta dva helikoptera koja su se spremala na put za Srebrenicu. Međutim, njegov odlazak spriječio je komandant štaba Atif Sirćo, koji mu je pred sami polazak predložio da ne ide. “Komandant me pitao zbog čega želim ići, na šta sam mu odgovorio da me ovdje ništa ne veže, a on mi kaže: ‘Upiši, bolan, školu, rat će biti i proći. Ratne zasluge će se zaboraviti, školu ti jedino smrt može oduzeti.’ To je bilo 1993. godine. I taj helikopter kojim sam ja trebao ići srušio se na Konjuhu. Ovaj drugi uspješno je stigao u Srebrenicu, istovario opremu, pokupio ranjenike i vratio se. I onda smo mi išli tražiti taj helikopter po Konjuhu. To mi je bilo jedno od najtežih ratnih iskustava. Kad smo stigli na Konjuh, snijeg je bio do koljena. Helikopter je pao na našoj teritoriji i srećom pa niko nije poginuo, jedino je pilot malo ozlijeđen. Našli smo ga tek nakon 7-8 sati pješačenja. U tom višesatnom pentranju po planini Konjuh popadali smo od umora. Imali smo naredbu da samo pokupimo MTS, granate od haubice 120 mm i ostalu municiju. Toliko su ti sanduci bili teški da ih nisam mogao nositi, a u njima je bila vrlo osjetljiva municija. Onda sam izvlačio opasač i vezao za sanduk i tako ga vukao po snijegu. Sanduci su se prevrtali. U nekim trenucima sam molio Boga da koja granata eksplodira i da mi prekrati muku i umor.”

ŽIVOT U KRAJINI

Oko pola godine nakon prelaska Sejfudin nije ništa znao o svojima u Srebrenici. Kasnije su preko Crvenog križa ostvarili kontakt. U toku rata brat i sestra su mu prešli na slobodni teritorij tuzlanskog kraja, a ostatak porodice tek nakon pada Srebrenice u julu 1995. godine. Kako kaže, susret s porodicom 1995. godine u Kladnju bio je nešto posebno. Potom zagrljaj s ocem, koji je oko mjesec lutao šumama nakon pada Srebrenice i nekako uspio doći na slobodnu teritoriju.

Boravak u Kladnju Sejfudin Muškić iskoristio je za završetak drugog i trećeg razreda srednje škole u Živinicama, a kasnije i četvrti razred mašinske škole. U Tuzli je upisao Fakultet elektrotehnike i mašinstva, odakle se nakon prve godine prebacio na Filozofski fakultet. “U Krajinu sam došao 1998. godine i kao nastavnik Tehničke kulture i Informatike zaposlio se u velikokladušku OŠ ‘Crvarevac’. U narednim godinama sam položio preostala tri ispita i oženio se suprugom Zilhom, s kojom sam dobio troje djece, sinove Džemala i Ahmeda, te kćerku Merjemu. Od 2007. godine radim u osnovnoj školi u Bužimu, gdje sam i napravio porodičnu kuću. Na Filozofskom fakultetu u Tuzli diplomirao sam 2013. godine. Roditelji i tri brata danas žive u Cerskoj, dvije sestre u Americi, a jedan brat u Njemačkoj. U posljednjih nekoliko godina počeo sam se baviti pčelarstvom te uzgojem aronije, a nedavno sam investirao u postrojenje za proizvodnju domaćih sokova te osnovao vlastiti obrt. Svake godine idem na obilježavanje u Srebrenicu, sve od prve dženaze žrtvama genocida koja je u obavljena u Kladnju. I svake godine sve ispočetka preživljavam. Kako starim, sve mi teže pada podsjećanje na ono što sam sa stotinama i hiljadama drugih proživio u toku rata. U dva navrata imao sam priliku otići vani, 1993. u Njemačku, a 1998. u Ameriku, i oba puta sam odbio. Ni danas se ne kajem zbog toga i namjera mi je ostati u Bosni i Hercegovini i ovdje s porodicom graditi budućnost”, svoju priču završava Sejfudin Muškić.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!