fbpx

Presuđeni koljač Dačo

U Repovcu i Glogovi pored Bratunca 9. maja 1992. godine ubio Nezira Salkića, Omera Salkića, Husu Salkića i Muju Šaćirovića, te silovao jednu ženu

Piše: Izet Perviz

Dalibor Maksimović, poznat kao Dačo, osuđen je na 15 godina zatvora. Ta vijest jedva da se prevalila preko Drine. Maksimović je osuđen pred Višim sudom u Beogradu, i to prvostepenom presudom, dakle, ne i konačnom. Izrečena je 23. septembra 2019. godine, kako stoji na internetskoj stranici Fonda za humanitarno pravo. Isto stoji i na službenoj stranici Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije, na kojoj je, doduše, ime presuđenika sakriveno iza šifre “B. B”, kako se to inače radi od proljeća, kada je na snagu stupio Pravilnik o anomizaciji.

Daliboru Maksimoviću suđeno je na osnovu optužnice koju je 14. aprila 2016. godine podiglo Tužiteljstvo BiH. Proglašen je krivim za četverostruko ubistvo i silovanje na području općine Bratunac. Sudsko vijeće našlo je za olakšavajuće okolnosti da je 1992. imao 20 godina, te da danas ima porodicu, a kao otežavajuću okolnost svirepo ubistvo jedne od žrtava.

Optužnica koju je Tužilaštvo za ratne zločine RS-a preuzelo od Tužiteljstva BiH teretila je Maksimovića da je kao pripadnik VRS-a 9. maja 1992. u mjestima Repovac i Glogova, zajedno s nepoznatim pripadnicima VRS-a, ubio Nezira Salkića, Omera Salkića, Husu Salkića i Muju Šaćirovića, civile bošnjačke nacionalnosti, a tereti ga se i da je dvije žene držao u ropstvu, od kojih je jednu više puta silovao. Svjedokinja Zumra Salkić posvjedočila je na suđenju da je jedan vojnik izdvojio četvericu muškaraca iz grupe koja je bila dovedena na autobusku stanicu, gdje su čekali da ih prebace na teritorij pod kontrolom ARBiH, odveo ih do kamiona-hladnjače i ispalio u njih rafal iz puške. Pošto je Huso Salkić još davao znake života, prišao mu je i preklao ga nožem.

Istog dana, oko 14:00, u mjestu Glogova, skupa s još jednim neidentificiranim vojnikom VRS-a, vozio se u automobilu iza autobusa preduzeća “Vihor” iz Bratunca, kojim je upravljao Jefto Mlađenović. Kada je vozač zaustavio autobus radi preuzimanja svjedokinje VS3, njeno troje djece i supruga Muje Šaćirovića, Maksimović je izašao iz automobila i ispalio rafal u Muju Šaćirovića dok je koračao prema ulaznim vratima autobusa.

Nakon toga, istog dana, skupa s jednim neidentificiranim pripadnikom VRS-a, natjerao svjedokinje VS1 i VS2 da uđu u auto, odvezao ih u šumu iznad Milića i silovao VS1. Maksimović je svjedokinju VS1 zatvorio u sobu na spratu svoje kuće, ulazio navečer i silovao je. Sutradan, 10. maja 1992. godine, oko 9:00, pustio ju je da ide u pravcu autobuske stanice.

Protiv Dalibora Maksimovića Tužiteljstvo BiH je podiglo još jednu optužnicu. Ta optužnica, od Suda BiH potvrđena 14. marta 2018. godine, tereti ga da je kao pripadnik jedinice TO Milići u objektu “Standard” u Karakaju, gdje je na spratu bila smještena srpska Stanica javne bezbjednosti Zvornik, a u prizemlju Milićka četa, pucajući iz automatske puške, ubio četiri civila bošnjačke nacionalnosti. Tijela ubijenih pronađena su 2003. godine u masovnoj grobnici Kazanbašča pored Zvornika.

Prije ove presude, za zločine na području općine Bratunac izrečene su još tri. Sve tri izrekao je Sud BiH. Prva je postala pravosnažna 23. januara 2009. godine. Mirko Todorović je tada osuđen na 13, a Miloš Radić na 12 godina. Osuđeni su jer su kao pripadnici VRS-a 20. maja 1992. godine učestvovali u hapšenju grupe od 14 civila bošnjačke nacionalnosti koja se krila u napuštenom kamenolomu u blizini svog sela Berkovac. Mirko Todorović bio je u grupi koja ih je uhapsila i sprovela do kuće Ibrahima Sulejmanovića. Dok su išli, jedan od vojnika pucao je i ubio Mahu Avdića na začelju kolone. Miloš Radić već je bio pred kućom Ibrahima Sulejmanovića. On i Mirko Todorović stajali su sa strane s uperenim puškama, dok su ostali tukli i pretresali uhapšene civile, oduzimajući im novac i dragocjenosti. Nakon pljačke, poveli su ih prema obližnjem potoku. Naredili su im da se okrenu prema vodi. Tada su zapucali na njih. Ubijeni su: Hamid Alić, Halima Alić, Munib Sulejmanović, Fadil Sulejmanović, Hajrudin Hasanović, Hamed Velić i Hamedina Ramić.

Mirko Todorović i Miloš Radić uhapšeni su u maju 2007. godine u Bratuncu. Vrijeme suđenja proveli su u pritvoru. Nakon prvostepene presude, Sud BiH bio je prisiljen da im ukine pritvor jer Apelaciono vijeće nije uspjelo donijeti odluku po žalbama na presudu u roku od devet mjeseci, koliko su, po tadašnjim odredbama Zakona o krivičnom postupku, optuženi mogli boraviti u pritvoru nakon izricanja prvostepene presude. Pušteni su na slobodu 30. januara 2009. godine bez ikakvih mjera zabrane. Mirko Todorović je tada pobjegao. Krije se u Srbiji, gdje su ga 2011. godine pronašli bosanski novinari i razgovarali s njim.

Najdan Mlađenović osuđen je pred sudom BiH na tri godine i šest mjeseci. U presudi, koja je postala pravosnažna 21. oktobra 2014. godine, navodi se da je kao pripadnik srpske TO Bratunac 3. maja 1992. godine učestvovao u napadu na nesrpsko civilno stanovništvo sela Hranča: grupi nepoznatih vojnika pokazivao koje kuće treba paliti, pa su zapaljene kuće Seada i Saliha Jahića, Muje konobara, Šećana Salkića i Idrizova, zeta Šećanova, a lično je zapalio kuću Kemala Huseinovića.

Saša Cvetković je prvostepenom presudom Suda BiH od 22. marta 2019. osuđen na 12 godina. Kao pripadnik VRS-a, u maju 1992. godine u Bratuncu je silovao dvije ženske osobe bošnjačke nacionalnosti dovedene iz prostorija rudnika “Sase” (E. K. i R. D.). Jedna od silovanih bila je maloljetna, imala je 16 godina. Sud je odredio i da jednoj od oštećenih (E. K.) isplati 15.000 KM na ime odštete, a drugu je uputio na parnicu jer se nije izjasnila o visini odštetnog zahtjeva. U 12 godina zatvora uračunata je i kazna za ubistvo u mjestu Kolonija kod Srebrenice. Tamo je ubio Mejru i Alagu Halilovića, civile romske nacionalnosti, a njihovog sina Zorana je tukao. Cvetković se nije pojavio na izricanju presude zbog bolesti.

Za ratne zločine počinjene u općini Bratunac podignute su još tri optužnice. Jovan Novaković optužen je, optužnicom potvrđenom od Suda BiH 15. aprila 2015. godine, da je kao komandir čete Moštanice TO Bratunac u maju 1992. godine komandirao u napadu na selo Suha, odakle su oko 300 mještana sproveli na stadion u Bratuncu. Muškarci su zatvoreni u OŠ “Vuk Karadžić”, a žene i djeca deportirani u Kakanj. Ovu optužnicu preuzelo je Tužilaštvo za ratne zločine Srbije, koje je na svojoj internetskoj stranici objavilo da je pripremno ročište u ovom slučaju zakazano za 27. septembar na Višem sudu u Beogradu.

Tužilaštvo za ratne zločine RS najvjerovatnije će preuzeti i dvije optužnice protiv Novaka Stjepanovića, kako je to prošle godine najavljeno iz Tužiteljstva BiH. Jedna ga tereti za silovanje mlađe osobe bošnjačke nacionalnosti zatočene u Sasama, a druga za učešće u hapšenju grupe od 14 civila bošnjačke nacionalnosti, njihovom zlostavljanju i strijeljanju sedam osoba iz te grupe 20. maja 1992. godine u selu Berkovac.

Milan Trišić već je u zatvoru. On je uhapšen u SAD-u, gdje je dugo godina živio u Sjevernoj Karolini kao vozač kamiona. Mediji su pisali da je tamo priznao učešće u “premlaćivanju, zarobljavanju i transportu muslimanskih zarobljenika” tokom etničkog čišćenja općine Bratunac 1992. Američki sud ga je osudio na 18 mjeseci zbog toga što pri davanju podataka za “zelenu kartu” nije naveo da je bio pripadnik Bratunačke brigade VRS-a, koja je učestvovala u genocidu. Nakon odsluženja kazne u SAD-u, bit će deportiran u BiH.

U Bratuncu su nedavno, tačnije, 10. septembra 2019, pripadnici SIPA-e uhapsili Tadiju Mitrovića. Tužiteljstvo BiH ga sumnjiči da je kao pripadnik VRS-a za vrijeme širokog i sistematskog napada na civilno stanovništvo bošnjačke nacionalnosti na području općine Bratunac počinio zločin protiv čovječnosti, i to u Glogovi 18. maja 1992. godine.

 

 

PROČITAJTE I...

Dobrano smo se mi distancirali i od učenja mevluda. Sve više ga, po džamijama, učimo jednom godišnje, dok naše kuće ostaju željne mevludskih savjeta: A ko hoće da ga vatra ne prži, nek u srcu salavate zadrži. Zašto je to tako? Pred čim smo ustuknuli? Pred drugima? Pred sobom? Pred onim što nismo ili pred onim čemu težimo, a nismo u stanju biti? Pred tvrdnjama da učenje mevluda nije u islamskoj tradiciji? Da je novotarija (bidat)? Da ne pripada muslimanskom biću? Oh, Bože

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!