Presuda koja otvara važne procese

Otvaranje pravnog i političkog procesa preispitivanja postojanja administrativne tvorevine zasnovane na genocidu i zločinu protiv čovječnosti, za koju je njen osnivač konačno i pravomoćno osuđen, logično je i prirodno – nameće se samo po sebi

Konačna presuda Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu da je Radovan Karadžić, prvi predsjednik Republike Srpske, kriv za genocid u jednoj i zločin protiv čovječnosti u još šest bosanskohercegovačkih općina događaj je od historijske važnosti za Bosnu i Hercegovinu, ali i za sve druge države koje su činile Jugoslaviju. Odlukom suda da zločinac bude osuđen na doživotnu zatvorsku kaznu djelimično je zadovoljena pravda, a svima onima koji su na bilo koji način bili žrtve Karadžićeve, i općenito velikosrpske ideje, a ovu presudu živi dočekali, vraćena je nada da je pravdu ipak moguće barem donekle ispuniti. Preživjele žrtve genocida i masovnih zločina u Bosni i Hercegovini svjedoče da zločin nije ostao nekažnjen, i to je u današnjem svijetu nepravde i nasilja ipak velika pobjeda istine nad laži. Doduše, svjedoci vremena u kojem su nad Bosnom i Hercegovinom i njenim nesrpskim stanovništvom vršeni zločini genocidnih razmjera znali su šta je planirano i šta je ostvareno od zločinačkog plana i bez presude, od samog početka znali su ko je za to kriv. Ali doživotni zatvor za najviše pozicioniranog srpskog političara u Bosni i Hercegovini i “osnivača” RS-a kazna je koja na svojevrstan način može zadovoljiti princip pravde i dati žrtvama nadu.

Međutim, u isto vrijeme dok zatvara jedan sudski proces presuda otvara i nekoliko krucijalnih političkih, socioloških, ali i pravnih pitanja. Prvo bi trebalo odgovoriti na pitanje šta je danas ostalo od zločinačke ideje ubistava, progona, protjerivanja i svih vrsta zlostavljanja nesrpskog stanovništva, koju su Karadžić i njegovi brojni saradnici i sljedbenici provodili u Bosni i Hercegovini, ali i drugdje. Sudeći prema izjavama srpskih političara, kao i stavovima koji se mogu čuti u anketama i televizijskim prilozima napravljenim prije i poslije presude, može se zaključiti da zločinačka ideja i dalje živi. Najveći broj Srba u RS-u, političara i anketiranih građana, a koji su javno govorili o presudi, otvoreno se stavlja na stranu presuđenog ratnog zločinca, opravdavajući sve što je činio protiv nesrpskog stanovništva Bosne i Hercegovine. Nijedan srpski zvaničnik u Bosni i Hercegovini i Srbiji, ne računajući rijetke političare i umjetnike koji nemaju gotovo nikakav utjecaj na političke procese, o presudi nije rekao ništa pozitivno. Prema svemu sudeći, očekivanja da će nakon toliko mnogo donesenih presuda za zločine doći do katarze ostat će utopistička.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nekoliko dana nije se oglašavao, a onda je, iako ga to novinar direktno nije pitao, kazao kako ovakav sudski epilog ne može imati nikakve posljedice po Republiku Srpsku, čime je, ustvari, pokazao da se pribojava upravo takve mogućnosti. A otvaranje pravnog i političkog procesa preispitivanja postojanja administrativne tvorevine zasnovane na genocidu i zločinu protiv čovječnosti, za koju je njen osnivač konačno i pravomoćno osuđen, logično je i prirodno – nameće se samo po sebi.

S druge strane, srbijansko rukovodstvo o presudi nerado govori iz prostog razloga što nisu do kraja sigurni da li im ona, ovako kako je formulirana, odgovara ili ne, odnosno hoće li presuda u izvjesnom smislu od zločina amnestirati samu Srbiju, ili će je, što je sasvim moguće, dodatno inkriminirati. Naravno, dokaza da je rat protiv Bosne dirigiran iz Beograda ima napretek, a svakome ko imalo poznaje prilike na Balkanu, posebno one iz devedesetih, potpuno je jasno da su Karadžićevi mentori bili brojni srbijanski zvaničnici, iz različitih stranaka, a svi predvođeni Slobodanom Miloševićem. Ustvari, Radovan Karadžić bio je samo izvršilac velikosrpske zločinačke ideje, dok su kreatori rata protiv Bosne sjedili u najvišim političkim, sigurnosnim, vojnim i obavještajnim krugovima u Beogradu, prijestolnici tadašnje Jugoslavije.

A Srbija nije samo odgovorna za zločine nad Bošnjacima i Hrvatima u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Pored toga što je već dokazano da je Srbija izvršila otvorenu oružanu agresiju na međunarodno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu, slala u nju svoje legalne vojne jedinice, dobrovoljce i paravojne formacije, da je finansirala i pomagala Karadžićeve snage, postoje brojni dokumenti koji dokazuju da je srbijansko vojno i političko rukovodstvo osmišljavalo i sistemski provodilo zločine i nad Bošnjacima u samoj Srbiji u prvoj polovini devedesetih godina prošlog stoljeća.

Sve ukazuje na to da je srbijanska politika imala namjeru etnički očistiti pogranični pojas prema Bosni i Hercegovini, područja na kojima stotinama godina žive Bošnjaci. Najveći broj zločina počinjen je na prostoru Priboja, koji graniči s bosanskim općinama Rudo i Čajniče. Bošnjaci Priboja svakodnevno su zastrašivani, premlaćivani i ubijani. Dobijali su otkaze s posla, pljačkana im je imovina. O njihovim stradanjima postoje stotine stranica dokaza, dokumenata i svjedočenja, već obznanjenih, ali i onih koji će se u javnosti naći u narednim mjesecima. Samo ilustracije radi, ovdje će biti navedeno nekoliko ključnih događaja.

Politički pritisci na uglednije Bošnjake počeli su mnogo prije, a već u januaru 1992. godine nekoliko Bošnjaka ovog sandžačkog grada dobilo je otkaz s posla jer su odbili ići u rat protiv Hrvatske. Tri mjeseca poslije, s početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu, na desnoj obali Lima ukopana su artiljerijska oruđa s cijevima uperenim u sela Kalafati, Čitluk, Crnuzi i druga bošnjačka naselja.

Pripadnici Užičkog korpusa Vojske Jugoslavije u kontinuitetu su maltretirali Bošnjake, ponižavali ih. U selima Rijeka i Kukurovići tokom juna 1992. godine silovali su dvije starice, od kojih je jedna ubrzo nakon zločina preminula. Dvojica Bošnjaka, državljana Bosne i Hercegovine, kidnapirana su iz Doma zdravlja u Priboju i likvidirani. Nakon tog događaja, jedanaest ljekara specijalista i dvadeset i četiri zdravstvena radnika bošnjačke nacionalnosti napustili su Priboj. Pored toga što su svakodnevno trpjeli provokacije od svojih kolega i rukovodilaca, ključni razlog za takvu njihovu odluku bila je predaja i likvidacija pacijenata Sabahudina Čelje i Jusufa Šalaja.

Tokom svih ratnih godina, zajedno s pripadnicima Vojske Jugoslavije, Vojna policija iz Rudog hapsila je i zlostavljala državljane Jugoslavije. Pripadnici Užičkog korpusa svakodnevno su hapsili i premlaćivali Bošnjake, od kojih su neki podlegli od zadobijenih povreda.

U oktobru 1992. godine u Sjeverinu je kidnapirano, a nakon toga u Višegradu ubijeno šesnaest Bošnjaka, građana Srbije. Kidnapirani su istog dana odvedeni u motel “Vilina vlas” kod Višegrada, gdje su mučeni, a potom odvedeni na obalu Drine. Ondje su ubijeni, iskasapljeni noževima, a potom bačeni u rijeku. Pored ubistva osamnaest lica kidnapiranih iz voza u Štrpcima u februaru 1993. godine, ovo je zasigurno najteži zločin počinjen nad Bošnjacima građanima tadašnje SR Jugoslavije.

Iako su za zločine poslije optuženi pripadnici tzv. paravojnih formacija, svi dokazi upućuju na to da su za ubistva znale, jer su ih prikrivale, legalne srbijanske vlasti. Nakon otmice u Sjeverinu, Bošnjacima zaposlenim u Općinskoj upravi Priboj nije bilo dopušteno učestvovanje na važnijim sastancima općinskih struktura. A 30. oktobra 1992. godine objavljen je izvještaj Tadeuša Mazovjetskog, specijalnog izvjestioca Generalne skupštine UN o ljudskim pravima u bivšoj Jugoslaviji, u kojem je istaknuto da se u oblasti Sandžaka, koji se graniči s Bosnom i Hercegovinom, primjenjuju klasični oblici etničkog čišćenja.

Da su u prikrivanju i zataškavanju zločina aktivno učestvovali i srbijanski mediji, najbolje govori primjer od 19. novembra, kad beogradski list Borba objavljuje lažnu informaciju da su kidnapirani Bošnjaci iz Sjeverina živi i zdravi. Tokom januara naredne godine, preko pribojskih javnih medija, srpsko stanovništvo pozivano je da kao dobrovoljci učestvuju u agresiji na Bosnu i Hercegovinu.

Užički korpus Vojske Jugoslavije granatama i automatskim oružjem napao je 18. februara 1993. godine selo Kukurovići. Tom prilikom ubijeni su Mušan Husović, Uzeir Bulut i Fatima Sarač, a ostali mještani uspjeli su se spasiti bijegom u šumu. Selo je u potpunosti spaljeno.

Osim u ovom selu, zločini su počinjeni u Međurječju, Krajčinovićima, Valovlju, Sastavcima, Zabrđu, Zabrnjica, Dragovići, Zaostro, Rajčevići i drugim mjestima na teritoriji tadašnje i današnje Srbije. Prema zvaničnom izvještaju Fonda za humanitarno pravo, samo do kraja 1992. godine iz pograničnih pibojskih sela već je bilo prognano približno 1.500 Bošnjaka, državljana Srbije, odnosno SR Jugoslavije.

Jedina politička snaga unutar Srbije koja je digla glas protiv takvog odnosa prema Bošnjacima bila je SDA Sandžaka. Između ostalog, pribojski ogranak ove stranke uputio je otvoreno pismo predsjedniku SR Jugoslavije Zoranu Liliću, u kojem ga izvještava da je nasilje i represija nad Bošnjacima u Priboju nepodnošljiva jer pripadnici bošnjačkog naroda nisu slobodni ni u svojim domovima, jer ih i tu hapse i progone jer i tu doživljavaju poniženja, te da se ubistva Bošnjaka, paljevine, otmice i maltretiranja više ne mogu izdržati. Novinarka Nadira Vlasi je, nakon boravka u Priboju, 19. jula 1994. godine napisala da priča o građanskom ratu u Bosni i Hercegovini pada u vodu kada se vidi šta se sve događalo prognanim Bošnjacima iz pribojskih sela, a da bi se to prikrilo, s ovog područja protjerana je i misija KEBS-a.

U julu 1995. godine, nakon genocida u Srebrenici, veliki broj Bošnjaka u borbi za goli život preplivao je Drinu i spas potražio prelaskom u Srbiju. Mnogi od njih pohvatani su i odvedeni u logore. Neki od njih zalutali su po selima oko Priboja, a lokalni Srbi su ih prijavljivali vojsci i policiji, nakon čega im se gubio svaki trag. Bošnjaci koji su imali prilike pomoći ovim nesretnim ljudima privođeni su u pribojsku policiju na informativne razgovore. Zbog pomaganja četverici Srebreničana, Bahro Salkanović osuđen je i upućen u užički zatvor na izdržavanje kazne.

Mnoga bošnjačka sela pribojskog kraja, kao što su Kukurovići, Strmac, Slavotići, Sjeverin, Voskovina, Sočice, Radaje, Dragovići, Rajčevići, Lisičine, Jelovik, Međurječje, Crnugovići, Zaostro, Zabrđe i druga potpuno su ili djelimično etnički očišćena, a sve kuće iz kojih su protjerani njihovi vlasnici opljačkane su ili spaljene. Ovi podaci jasno govore da je tokom tri godine oružane agresije na RBiH Srbija, baš kao i srpsko rukovodstvo u Bosni i Hercegovini, prema svojim građanima Bošnjacima kontinuirano i sistemski provodila politiku zločina i etničkog čišćenja. Srbija kao država do sada za to nije odgovarala, a želi li se svijetu predstaviti kao demokratsko društvo, današnja bi se Srbija morala suočiti s vlastitom prošlošću i nedvosmisleno osuditi politiku beogradskog režima devedesetih godina. Kako sada stvari stoje, teško da tako nešto možemo očekivati u skorijoj budućnosti. I nama i cijelom civiliziranom svijetu ostaje nada da će nekad, kako reče Alija Izetbegović u svom poznatom obraćanju u Skupštini RBiH, “srpski narod doći do svoje demokratske tradicije”, što podrazumijeva priznavanje istine i privatanje odgovornosti, a nikako negiranje zločina, izjednačavanje dželata i žrtve i osporavanje međunarodnih presuda za ratne zločine.

Da bi pravda u potpunosti bila zadovoljena, istina mora biti do kraja kazana. Dokaza je mnogo, a katarze još nema.

PROČITAJTE I...

U operaciji “Ratweek – Nedelja pacova” cilj napada u Sarajevu bila je pretovarna željeznička stanica “Alipašin most”, važno željezničko čvorište, pri čemu je 8. septembra 1944. godine stradao logor s mnogim njegovim žiteljima, najvećim dijelom bošnjačkim izbjeglicama iz istočne Bosne. Broj ukopanih u zajedničkoj grobnici bio je približno 200, dok se za 66 navodi da su izgorjeli, kao i da je jedan broj ljudi raznesen u eksploziji

Sva ta fantastična lutanja pojedinih intelektualaca ne bi bila toliko problematična da ne nanose štetu Bošnjacima, i to prije svega jer se promoviraju s bošnjačkih pozicija, od osoba koje se već decenijama kreću u institucijama tipa Vijeća Kongresa Bošnjačkih intelektualaca ili Bošnjačke zajednice kulture “Preporod”. Svako ima pravo na svoje zablude, ali je krajnje skandalozno kad ih pokušava legitimizirati s pozicije autoriteta koji je tu gdje jeste upravo zato da bi spriječio takve zablude.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!