fbpx

Preminuo prof. dr. Mehmed Meša Gribajčević: ODLAZAK RENESANSNE FIGURE BOŠNJAČKE KULTURE

Napustio nas je vrhunski liječnik specijalista, univerzitetski profesor i znanstvenik, ali i sazlija koji je, prateći na tom starom instrumentu Eminu Zečaj, snimio neke od iznimno vrijednih interpretacija sevdalinki

 

Piše: Ognjen TVRTKOVIĆ

Svijet sevdalinke gubi svoje istaknute prvake, one koji su znali i mogli toj tanahnoj umjetničkoj formi dati iskrenu, nepatvorenu dušu. Oni koji su znali i željeli udahnuti joj dignitet vrhunske umjetničke forme. Netom nakon što nas je najveća od najvećih interpretatorki sevdalinki hadži Emina Zečaj zauvijek napustila, tj. preselila na ahiret, još jedna tužna vijest u subotu, 12. septembra 2020, obišla je sve društvene medije: njenog vjernog suradnika Mehmeda Meše Gribajčevića nema više s nama. S Eminom Zečaj taj je velikan bošnjačke i bosanske kulture od ovog rata, kada su se konačno našli i krenuli surađivati, snimio veliki broj starijih i novijih sevdalinki, često skoro nepoznatih. Mehmed Gribajčević kucao je suptilno u svoje sazove (imao ih je više), a Emina Zečaj pjevala svilenim glasom pjesme o nesretnim ljubavima, razočarenjima, o ljepotama zemlje bosanske.

Bili su idealan par; on doktor medicine, specijalista gastroenterologije, sarajevski diplomant Medicinskog fakulteta i doktorand na Zagrebačkom sveučilištu, profesor, pročelnik odjeljenja za gastroenterologiju na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu, autor brojnih znanstvenih studija, i Emina Zečaj, hanuma iz mahala, činili su duet koji je naprosto isijavao ljepotu bosanske sevdalinke žarom koji je bio vreliji od vulkanske lave. Mada je tu bilo riječ o komornoj formi, tek jedan kordofoni instrument – saz –nastavljao je u rukama Mehmeda Gribajčevića kucati makam koji bi započela Emina Zečaj, i obratno, razumijevanje i empatija između tih dvaju nježnih, rafiniranih glasova dopunjavali su se i tvorili umjetničku cjelinu koja po svemu predstavlja neke od vrhunaca kulture na ovim prostorima.

Mehmed Meša Gribajčević pripada onoj plemenitoj intelektualnoj bošnjačkoj eliti koja je odrastala uz dobru knjigu, muziku i znanost. Njegova medicinska biografija nam govori da je na tom polju dosegao same vrhunce; paralelno liječnik specijalista, potom univerzitetski profesor, sposobni rukovodilac, te na koncu i znanstveni radnik s gomilom objavljenih radova i napisanih knjiga. Čitamo iz pouzdanih izvora i nabrajamo: 1969. godine završen Medicinski fakultet, potom specijalizacija iz interne medicine 1977. godine, dvije godine poslijediplomskog studija (1978–1980) na Zagrebačkom sveučilištu, kada se definitivno opredjeljuje za gastroenteropatologiju, prvo magisterij pa potom i doktorat.

Usporedo je biran za profesora na Medicinskom fakultetu u Sarajevu, bio pročelnikom odjeljenja za gastroenteropatologiju Kliničkog centra u Sarajevu, dvije godine i ministar zdravstva u Vladi Kantona Sarajevo. Uz sve to, znanstveni rad, brojni objavljeni radovi, svakodnevni rad na klinici, pisanje udžbenika i knjiga. Ukratko, karijera vrhunskog liječnika specijaliste.

Mehmed Gribajčević pripadao je onom plemenitom sloju bosanskih intelektualaca koji se time nisu u potpunosti zadovoljavali. U mladosti je učio svirati violinu i klavir, slikao je i u jednom se trenu njegova ljubav spram sevdalinke premetnula u strast prema još jednom kordofonom instrumentu – sazu, koji je savladavao ili slušajući velike uzore ili tako što je sam vladao odlično teorijom muzike i sviranjem na violini. Saz i njegov bosanski makam, tj. njegovo kucanje u saz spojili su se u jednom trenutku s plemenitim pjevanjem Emina-hanume Zečaj. Kako je do toga došlo, ne znam, desilo se to negdje u ratu ili pred sami rat. Taj sam dio povijesti preskočio jer sam negdje na početku i sam nastradavši došao u ruke vrhunskog liječnika koji se zvao Mehmed Gribajčević. Poduzeli su sve da mi spase život i poslali me dalje u Ljubljanu na liječenje, a upravo se tada naš vrhunski medicinar spaja s Eminom Zečaj i nastaje nešto što, kada se sve nabroji, čini onaj najljepši segment povijesti sevdalinke.

Mala digresija. Naš junak koji nas je ovih dana napustio tek je jedan od liječnika specijalista koji su se s uspjehom okušali u interpretaciji sevdalinke; tu su naravno i Himzo Polovina i Hašim Muharemović, ali i recentniji primjer prof. dr. patolog Semir Vranić, koji se marno bavi prikupljanjem građe o sevdalinku i njegov portal www.sevdalinke.com jedan je od najpotpunijih izvora građe o sevdalinki.

I kad su se sastavili, krenuli su snimati i napravili su veliki broj odličnih interpretacija starih sevdalinki, od kojih tek neke možemo naći na nosačima zvuka. Podijelit ćemo ih u tri grupe: prvo, oni nastali za rata u teškim uvjetima u studijima RTV BiH, sve odreda bolji od boljeg, potom poratne sesije u studiju Omega Instituta sevdaha rahmetli Omera Pobrića u Visokom i na koncu snimci koje su Mehmed Gribajčević i Emina Zečaj radili za diskografsku etiketu Gramofon u vlasništvu Sarajevo Jazz Festivala. Možda ponajbolji od njih, oni s radija, nikad nisu ugledali svjetlo dana, ostavši zapreteni u arhivama RTV BiH, snimci iz sela Mulići kod Visokog u produkciji Omera Pobrića izdani su na dvostrukom CD-u, dok je Gramofon ovaj duet snimio i objavio na CD-u koji je nosio naziv Traditional Bosnian Songs 2003. godine, publicirajući tek dio snimaka koji su nastali u studijima.

Jedan od snimaka iz studija Omera Pobrića, izvedba sevdalinke Knjigu piše Tahir-beže, našao se na kompilaciji Bentbaša – Sevdalinka. Bosanska ljubavna pjesma, koju je za berlinsku etiketu Piranha Records GmbH. producirao i sastavio Turčin Tayfun Kezgin 2006. godine, a uz pomoć sarajevskog Goethe-Instituta. Ta je kompilacija dobila sjajne kritike u specijaliziranom tisku diljem svijeta. Pomenimo još neke bisere iz kolaboracije između našeg doktora Mehmeda i hanume Emine: Teško meni jadnoj u Saraj’vu gradu, Kad Kauri Livno porobiše, Banja Luka i ravnine tvoje, Majka Muju mladog oženila, Il’ je vedro ili oblačno ( koju će semplati genijalni Adi Lukovac za film Remake Dine Mustafića), Djevojka se suncu zamjerila i mnoge, mnoge druge. Prijedlog nekoj od bošnjačkih zajednica jeste da se svi ovi snimci kritički obrade i objave u nekom setu.

I opet privatna sjećanja autora ovih redaka. Dakle, naš nas je dobri Mehmed Gribajčević liječio od ratnih povreda, a onda smo se našli skupa i u ljubavi prema sevdalinci. I to je prijateljstvo trajalo, svaki trenutak proveden s njim, bilo privatno, bilo kad je u rukama držao saz i kucao u njega na sceni s Eminom Zečaj, bio je trenutak istinske radosti. Bio je blag, plemenit, pristupačan, bez imalo oholosti i samozaljubljenosti. I na koncu, još jedna mala digresija. Nakon što me je liječio koncem 1992. godine u Sarajevu, otišao sam na nastavak hospitalizacije u Ljubljanu i ondje proveo desetak godina.

U jednom periodu u Ambasadu Bosne i Hercegovine došao je Ferhat Šeta, koji će jedno vrijeme u interregnumu između biranja dvojice reisul-ulema obnašati funkciju naibu-reisa. Ne znajući da Mehmeda Gribajčevića dobro poznajem, pripovijedao mi je Šeta kako je međunarodne delegacije u ratu, kad ih je dočekivao, vodio u stan našeg liječnika, koji je bio tik uz njegovu i Svrzinu kuću. Stranci, koji su nas gledali kao neka plemena divlja i spremna da i jedan drugom režu vratove handžarima, ostajali su zaprepašteni; stan pun bosanskog namještaja, klavir, ogromna knjižnica, slike koje je sam slikao Mehmed Gribajčević (još jedan od njegovih umjetničkih talenata), violina, sazovi – dom vrhunskog intelektualca.

A na nama je da ga ne zaboravimo. Takvi se rađaju jednom u stotinu godina i treba načiniti napor da njegova zaostavština, i ona znanstvena i ona umjetnička, ne ode u zaborav.

PROČITAJTE I...

“Kada sam upisivao Akademiju, zaista mi je domet bio Hollywood i svjetska scena. Znao sam govoriti 'kad jednog dana dobijem Oskara' i zbog toga su mi se moje kolege na simpatičan način smijale, a i ja sam to uvijek kroz šalu lijepo umotavao, pa je to tako ostalo kao uzrečica – 'kad jednog dana dobijem Oskara'. A šta je Hollywood nego sami vrh filmske industrije i glumac koji drži do sebe treba da teži ka samom vrhu?! Pa šta će mi onda biti krajnji cilj nego ondje gdje to rade najbolje na svijetu, gdje mogu napredovati i biti bolji, ja se ne mogu zadovoljiti ni s čim manjim”

Nakon saobraćajnih nesreća popraćenih velikim brojem poginulih i povrijeđenih, obično se preko medija konstatira da je glavni uzročnik bahata i brza vožnja ili alkohol, a mještani na takve vijesti s medija vrte sumnjičavo glavom, čuvajući tajnu i uvjerenje o pravom uzročniku ovih tragičnih događanja. Ljudi iz okolnih sela čuli su od starih da su se tu nekad nalazila “turska groblja”, pa sad uzimaju danak Srbima što su im poremetili vječni spokoj

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!