fbpx

PREKO MEJTAŠA ĆEMO JEDAN ZA DRUGIM

U nedjelju uvečer, uoči prvog dana škole, majka je zagrijala kazan vode. Postavila je škip nasred kuhinje i počela nas redom kupati, jednogodišnjeg Esada, trogodišnju Nađu, najposlije mene, već sam promašio sedmu godinu. Sutradan, za prvi dan nastave, trebam biti u dvorištu zahumske Prve narodne osnovne škole na Pijesku, izgrađenu na velikom haremu zaravnjenih mezara i porušenih bašluka i dijelom u ogradne zidove ugrađenih

 

 

Piše: Ibrahim KAJAN

Klanjali smo za imamom dženaza-namaz našem ocu Ahmetu, položenom na kamenu pred sofom Šarića džamije. Na istom mejtašu pred kojim je dženaze klanjao i Šejh Jujo, a vjerovatno je i njemu samom na istom mjestu dženaza klanjana. Prijatelji i rodbina, potom, na ramenima su nosili njegov sanduk do polovice harema, gdje je rahmetliju, malo uzgor, prema zidu pod zaobilaznicom, čekao iskopan kabur.

OPRAŠTANJE

Sinoć sam u pretponoćnom satu promatrao svog oca u posljednjim trenucima boravka na ovom svijetu. Sjedio je u krevetu, leđima prislonjen na jastuke uza zid podignute. Mustafa Pajo, sin tetke moje Džulbe, dao mu je injekciju da poništi bolove budu li se javili… Mijenjamo se uz njegovu postelju. Udovoljavamo mu svakoj mogućoj želji. Pružio je ruku metalnoj duhanskoj kutiji na natkasni. Kapak joj ukrašen staklom crvenim poput krvi, s velikom bijelom zvijezdom u polumjesecu. Izvadio je cigaret-papir i u njega stavio s tri prsta i odmjerenu količinu brižljivo rezana duhana, savio cigaretu – i pružio mi je. Prihvatio sam je, a on mi je kimnuo sa smiješkom na licu. Zatim je zavio drugu, za sebe. Njegovim fajerzajkom sam nam obojici pripalio. S uživanjem je uvukao dim… i bez riječi se opraštao. Gledao me. U ruci mu je duhanska kutija; dodao mi ju je. Spustio je goruću cigaretu u pepeljaru. Sklopio oči i zaspao.

Ušla je majka, šapatom pitajući: “Kako je sada? Spava li?” “Mislim da spava…” Majka je primakla svoje lice njegovom. Potražila je ogledalce i približila ga očevim nosnicama i usnama. “Sine, mislim da više ne diše…” Noć je bila topla, pa je prozor ostao otvoren.

Iz dnevne sobe ušle su moje sestre Nađa, Amira i Mersija. Stiskamo se jedno uz drugo; učimo što znademo. Brat Esad, njegova Munevera.

Prije nego što smo u kasni sat izašli iz očeve sobe, majka je spustila na natkasnu bokal vode, na bokal je stavila Musaf, a na Musaf – nož. “Zašto?” – pitao sam majku. “Da duša, dok još boravi u svojoj odaji, ne bude žedna i da bude zaštićena…” Majka je očito nosila u sjećanju naslijeđene pučke običaje koji su mene podsjećali na priče o dervišima koji i nakon prijelaza u onostrano, po narodnom vjerovanju, “posjećuju svoje tekije”.

IZ KUĆE U BLAGAJU

Moj je otac rođen u Blagaju. Otac mu se zvao Ibrahim. Blagajski su Kajani živjeli na svojoj zemlji i od zemlje su živjeli. Zbog nekog nepoznatog razloga, djed Ibrahim, izgleda, demonstrativno se odvojio od svoje blagajske porodice između 1915. i 1920. godine. Nastanili su se u starom mostarskom kvartu Brankovcu, u blizini džamije uz koju je pokopan muftija Karabeg. Sa suprugom Mevom djed je izrodio sinove Mustafu, Šerifa i Ahmeta, te kćeri Izetu i Džulbu.

Ahmet se, živa i neobuzdana duha, zagledao u 15-godišnju djevojku Hatidžu, kćerku Ibrahima Bajramovića i njegove supruge Kade, rođene Kapetanović, moju buduću majku. Pričala nam je dok smo bili djeca da se otac volio šaliti i režirati neke horor-situacije. Tako se znao, momačkim obijesom, ušuljati u njihovu avliju za mrzle noći, kucati na njihove prozore, zaogrnut sleđenim čaršafima i plašiti i nju i njezine polusestre. Slično su mi pričale i hale, očeve sestre, Izeta i Džulba. Kazivale bi mi da bi se znao kasno vraćati doma iz noćnih momačkih izlazaka, nerijetko uoči same zore, kad bi jedna od njih dvije palila prvu vatru da majci i babi ispeku i zaliju kahvu. “Prvo bi, alčak, provirio kroz džam u kuhinju da vidi je li babo ustao, pa ako bi vidio da Džulba ili ja pušemo u drva da razgorimo vatru u fijakeru, popeo bi se na krov naše niske kuće – i sjeo na dimnjak. A sestra i ja bi puši, puši, ali džaba – od vatre ni mukajet. Šejtan, dabili šejtan!” – govorila bi Izeta, kasnije udata za Kazazića.

MAJKA TIDŽA

Ahmet je zaprosio moju majku 1931. godine, u njezinoj 16. godini. Ubrzo su se vjenčali jer je već sljedeće, 1932. godine, rodila sina Remziju.

Kao djevojčica je ostala bez svoje majke Kade. Nakon što je nena Kada rodila još jedno dijete, Salku, teško se razboljela. U kući bi se povremeno našla mlađa Kadina sestra Nazifa. Briga o dječaku i o majci, uprkos nervoznoj tetkinoj prisutnosti, pala je težinom olova na ruke djevojčice koja o životu još ništa nije znala. A onda je djed Ibrahim zaprosio Nazifu, vjerujući da će ona, kao sestra njegove žene, najbolje paziti na djecu koja su jetimi ostala. Nazifa je pristala. Ubrzo je Nazifa zatrudnjela i za nekoliko godina izrodila prvo dvoje djece s trećim na putu. Jednom sam rekao svojoj majci: “…Nazifu nisi nikad zovnula majkom, nego uvijek – tetkom.” Obgrlila mi je glavu licem i rukama šapućući “kako ona nikada nije bila njezina majka, ni njezina ni mlađeg joj brata Salke. Bila je prava maćeha…”

NEĆEŠ GOL I BOS U ŠKOLU

Kada me majka upisala u prvi razred, čuo sam, ušavši u kuhinju, kako se roditelji došaptavaju… Negdje krajem augusta 1952. godine jednog mi dana reče majka da se umijem, operem uši i ruke, da snažno istrljam sapunom koljena, da se počešljam i odjenem… – da ću s njom u ZEMU (tako smo u Mostaru zvali Zemaljski magazin), a da će nas ondje na ulazu čekati otac. Otac je zbog nekog posla krenuo ranije. Lijepo se obukao. Izlazeći iz kuće na bakamlučki sokak, izvadio je iz džepića mali okrugli sahat koji se lancem i posebnom kopčom učvršćivao za remenski ušivak na pantalonama. Sahat je pažljivo zaklopio i spremio u džepić.

Pitao sam majku zašto otac ide prije nas, a ona reče da treba svratiti do svog šefa. “Prodat će mu svoj džepni sat. Moramo ti kupiti odijelo i cipele. Ne možemo te golog i bosog poslati u školu.” Remza i Mirza su na zanatima, prvi na električarskom, a drugi na preciznoj mehanici. Amira uči za brijačicu, a Mersija pohađa domaćinsku školu. Iza nedjelje sam učenik 1. razreda.

U dućanima prehrane fasung se kupovao na tačkice, ali tekstil i obuća mislim da nisu potpadali pod te stroge restrikcije i ograničenja u nabavi. Za njih je otac morao imati novac.

Otac nas je čekao na ulazu, izbrijan, nasmijan, lijep. Prihvatio me za ruku. Uđosmo u ZEMU, punu kupaca. Probijali smo se kroz dugački hodnik s odjelima s obje strane. Na dječijem odjelu zabavismo se dok roditelji u novo ne odjenuše i ne “odmjeriše” novog dječaka: u kariranom odjelcu, s novom košuljom ispod sakoa, u smeđim kožnim cipelicama.

“Koliko je?” – upita otac prodavača s visokim zaliscima.

“2.850 dinara, druže!”

Majka je gledala kako otac vadi novce iz unutrašnjeg džepa sakoa. Šapće joj: “Gotovo sve što sam dobio za sahat. Evo, možemo kupiti i školski torbak…”

Svratili smo u knjižaru preko puta “Bristola”. Majka je zatražila od prodavačice školski torbak. Dodala joj je jedan od impregniranog kartona, u crni lak lakiran. Majka i otac su ga razgledali, otvarali, pitali za cijenu. “Nije čemu, drugarice, slab materijal. Pošto su ovi kožni”, pitao je otac ženu iza pulta. Kožni su bili vrlo skupi. Od ostatka novca od prodanog džepnog sata mogli su kupiti samo kartonski torbak.

OTAC NIJE DAO DA SE POSTIDIM

U nedjelju uvečer, uoči prvog dana škole, majka je zagrijala kazan vode. Postavila je škip nasred kuhinje i počela nas redom kupati, jednogodišnjeg Esada, trogodišnju Nađu, najposlije mene, već sam promašio sedmu godinu. Sutradan, za prvi dan nastave, trebam biti u dvorištu zahumske Prve narodne osnovne škole na Pijesku, izgrađenu na velikom haremu zaravnjenih mezara i porušenih bašluka i dijelom u ogradne zidove ugrađenih. Majka nas je posušila i ušuškala u dušecima poredanim po podu u gornjoj odaji.

Prvi sam se probudio i strčao basamacima u kuhinju. U skuhanu divku udrobio sam hljeb i užurbano pojeo, da ne zakasnim. Majka mi je pridržavala novu košulju, dodala kaiš za nove pantalone, podizala ih i namještala oko pasa. Potom ugurah noge u nove cipele, te počeh, uz majčinu pomoć, namještati na ramena remenje crnog kartonskog torbaka.

“Sad možeš ići! Eto te k’o princ!” Išao sam prema školi i osluškivao neobičan šum, čudno škripanje novih cipela. Na leđima mi je blistao crni lakirani torbak na mostarskom jutarnjem suncu. Bio sam nekako poseban, ponosan na oca koji mi je sve ovo kupio da se ne postidim prvog dana škole.

Tek što smo se počeli upoznavati s učiteljicom, vidjeh da je sunce uklonjeno s prozora, da su oblaci naumili malo pokvariti dan u kojem sam prvi put odjenuo duge pantalone i prvi put u školsku torbu, ma kakva da je, stavio bukvar i pernicu, teku za pisanje i teku za računanje. Učiteljica nam je rekla svoje ime: zvala se Emina Sefić. I mi smo drugarici učiteljici rekli svoja imena, svih nas četrdeset dvoje učenica i učenika. Neke je učenike pitala gdje stanuju. Mene je pitala jesam li iz Blagaja. “Nisam, ja sam Mostarac, ali moj je babo…. moj je otac (brzo sam se ispravio) – otac je iz Blagaja, zove se Ahmet.” “A gdje stanuješ”, pitala je uporno. “U Bakamluku. Preprtljali smo iz Cernice.”

KIŠA PLJUŠTI IZ NEBA, IZ ZEMLJE

Ljudi se razilaze s harema, a moja najbliža porodica i ja ostajemo na očevu mezaru. Ne znam šta ko sad misli, ali ja “vidim” sebe kako se vraćam iz škole, onog prvog dana, u novoj košulji, pantalonama, cipelicama, s impregniranom kartonskom torbom… Kiša pljušti iz neba iz zemlje! Kad sam ušao u kuću, majka me poče grditi što se negdje nisam sklonio, nego pokisnuo k’o miš, da su se remenčići otkačili s kartonske torbe, da je voda prodrla u karton i da se torba pretvara u nabubrelu kutiju koja više neće valjati ni pišljiva boba.

Gledao sam u mezar svog oca. Mislio na njega i na dan kad sam pošao u školu sagrađenu na haremima, na Pijesku.

 

PROČITAJTE I...

I, zaista, javi se D. iz dalekog Montreala. Slušam kako predlaže da dođemo, ali šutim, ne prekidam ga. Veli, poslat će nam novac za put, pismo garancije i formulare koje trebamo popuniti i poslati poštom u Beč, u Ambasadu Kanade ili konzulat, ne sjećam se tačno. Pa, nastavlja, valja sačekati na njihov odgovor, pa, ako bude sve u redu, otići u Beč na intervju, pa ponovo sačekati njihov odgovor, pa... Puče veza. Nije se ponovo javio. Odoše i D., i Beč, i Montreal

Tu su i očeva pisma. Pita me šta da radi s mojim stvarima koje su ostale u Sarajevu, sa starim oštećenim skulpturama i kako ih popraviti. Tu je i izvještaj o njegovoj operaciji. Poslao je gomilu slika iz njegove mladosti, iz FIS-a, s rukometnih i košarkaških utakmica, duela Prve i Druge gimnazije, ribolova na Ramskom jezeru, linkove za gomilu videomaterijala snimljenog za vrijeme rata u Fočanskoj ulici

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!