fbpx

Predsjednik ogranka Naše stranke u Tuzli prijeti konačnim obračunom: “MI” protiv “VAS” i po cijenu života!

Čitajući Alića i njegove radikalizirane drugare, stječe se utisak da ovi zapravo salonski revolucionari žive u nekoj vrsti diktature u kojoj ne postoje demokratski izbori ili bilo kakvi mehanizmi da se smijeni ta navodno “kriminalna i korumpirana vlast”.

piše: Mustafa Drnišlić

Čini se kako je usporeno, ali neumitno odumiranje SDP-a kao relevantne političke organizacije koja artikulira ljevičarsku ideologiju u Bosni i Hercegovini, bolje rečeno na njenim dijelovima s bošnjačkom većinom, proizvelo svojevrsni vakuum zbog kojeg se uspaljeni revolucionari i vječni adolescenti sve više okreću Našoj stranci. Iako se na prvi pogled može činiti da je ovakva pluralizacija i fragmentacija ljevice pozitivan trend, ne treba zaboraviti da je nekadašnji SDP, budući da je nasljednik SKJ, bio neka vrsta partijske škole za dresuru kadrova u kojoj se mnogi haustorski čegevara naučio manje-više primjerenoj političkoj artikulaciji te svoje oktobarske fantazije o diktaturi proletarijata stesao u kontekste bosanskohercegovačke stvarnosti. No s odlaskom stare garde iskusnih krotitelja, te posvemašnjim bankrotom deintelektualiziranog SDP-a, ovdašnja ljevičarska fauna vratila se u svoje primordijalno anarhično stanje pa smo čak i u samom SDP-u mogli posmatrati čudnovate i ponešto komične boljševičke zvjerke poput raznih Nikšića, Nišića ili Beriša. Ipak, izgleda da se oni istinski ljevičarski radikali i proleterski jastrebovi danas nalaze u Našoj stranci.

Nema boljeg dokaza za to od nedavnog krvoločnog statusa Jasmina Alića, predsjednika Odbora Naše stranke u Tuzli. Komentirajući pokušaj državnog udara i politički motivirano hapšenje premijera Federacije BiH Fadila Novalića, što on, naravno, podržava svim srcem, Alić militantno klikće sa svog profila na Facebooku kako je on lično davno predskazao “da će nažalost zadnji sukob u ovoj zemlji biti MI protiv VAS pa makar se išlo i po cijenu života”. A na koga tačno Alić misli, pojasnio je u komentarima u kojima izražava svoju sumnju u promjenu vlasti demokratskim putem te prijeteći klikće: “Kada se iskra upali, povratka nema!”

Naravno, kao i kod svih naših ljevičara, Alićeva ambicija da vlada snažnija je od njegovog radikalizma, pa ono što nije spreman napisati indirektno izražava lajkovima na komentare svojih pratilaca i istomišljenika, poput jednog koji tvrdi da se “demokratskim putem ne može rušiti diktatorski režim”, ili drugog koji viče kako su “sve demokratske metode iscrpljene”, te da “nema evolucije bez revolucije”. Alić, ipak, ima ponešto političkog nerva, pa iako ih ne uklanja, ipak ne lajka komentare svojih još radikalnijih prijatelja koji smatraju da se “jedino brutalnim nasiljem nad korumpiranom stokom” može ići u bolju budućnost i priželjkuju “revoluciju kao u Rumuniji”, ili, pak, poručuju “svima plemenitima i pobožnima” da je “nasilje i brutalno mučenje korumpirane stoke jedino dobro rješenje”.

Čitajući Alića i njegove radikalizirane drugare, stječe se utisak da ovi zapravo salonski revolucionari žive u nekoj vrsti diktature u kojoj ne postoje demokratski izbori ili bilo kakvi mehanizmi da se smijeni ta navodno “kriminalna i korumpirana vlast”. Da li Alić i njegova vesela družina potencijalnih šumskih banditen zaista žive u takvim deluzijama ili je u pitanju nešto sasvim drugo? Čitajući ovakve komentare, vrlo brzo se primjećuje da je povod pozivanja na nasilje, na mučenje, na revoluciju te na negiranje legitimnosti demokratskih izbora vrlo prizeman i jednostavan. Alić, njegovi istomišljenici i Naša stranka za koju glasaju ne mogu “demokratskim putem” ili “demokratskim metodama” privući dovoljan broj glasača, i to upravo zbog onoga što oni istinski jesu: ekstremi i čudaci s margina čijih se ideja i ideologije gnuša pošten i normalan svijet. I to je glavni razlog za ove patnje mladih Valtera koji smatraju da narodu koji neće da glasa onako kako to zamišlja balava avangarda (to jest oni) treba po svaku cijenu uličnom revolucijom, ili nekim sličnim nasiljem, nametnuti progresivnu vlast Alića i njegovih alića. Njima je demokratija tek sredstvo, a ne svjetonazor ili vrijednost, tek privremeno pomagalo koje se može i treba odbaciti ako ne služi svrsi njihovog dolaska na vlast.

U tom smislu Alić vjerovatno i ima pravo, postoji i postojat će sukob u ovoj zemlji između NJIH, identitarne i političke manjine i margine koja bi da sukobima i nasiljem dolazi na vlast i “brutalno muči” političke neistomišljenike, te NAS, tj. bošnjačke demokratske većine koja neće dopustiti da joj za vrat opet zajaše – ili pritišće koljenom tako da se ne može disati – totalitarna manjina kojekakvih čudaka i odroda.

PROČITAJTE I...

Presuđeni ratni zločinac Dario Kordić diplomirao je u Zagrebu na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. „Čestitamo našem Dariju koji je danas obranio svoj diplomski rad i postao magistar teologije!“, napisali su na Facebook stranici „Hrvatska zvona“. Prije nego je postao magistar teologije Dario Kordić je, među ostalim, po zanimanju bio ratni zločinac. Naime, zbog političke odgovornosti koju je imao u vrijeme pokolja u Ahmićima i bošnjačko-hrvatskog sukoba u dolini Lašve, Kordić je osuđen na 25 godina zatvora za sljedeća kaznena djela: 1) Protupravni napad na civile; protupravni napad na civilne objekte; bezobzirno razaranje koje nije opravdano vojnom nuždom; pljačkanje javne ili privatne imovine; uništavanje ili hotimično oštećivanje vjerskih ili obrazovnih ustanova (kršenja zakona ili običaja ratovanja), 2) Hotimično lišavanje života; nečovječno postupanje; protupravno zatvaranje civila (teška kršenja Ženevskih konvencija) 3) Progoni na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi; ubojstvo; nehumana djela; zatvaranje (zločin protiv čovječnosti). Nakon što je odslužio dvije trećine svoje kazne, Dario Kordić je pušten iz zatvora 2014. godine.

Sigurnosne strane inicijative za mali Schengen naročito su važne, posebno za one zemlje koje Srbija obuhvata svojim velikodržavnim imperijalnim ambicijama. Ima osnova za sumnju da će Srbija zloupotrijebiti poboljšanje saradnje po sadržajima malog Schengena za jačanje svojih subverzivnih oslonaca u funkciji udovoljavanja velikodržavnim ambicijama, jer su im takvi oslonci u posljednjim decenijama oslabljeni, iako su još uvijek vrlo aktivni na štetu mira, posebno na Kosovu, Crnoj Gori i BiH, zbog čega su upravo te zemlje osnovano, a ne paranoično, oprezne prema malom Schengenu. U svakom slučaju, i s malim Schengenom i bez njega sigurnosni sistemi srbijanskih susjeda imaju razloga za pojačano angažiranje na otkrivanju i suzbijanju subverzivnih planova, akcija i njihovih nosilaca

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!