fbpx

Predsjednica Hrvatske međunarodno je nebitna

Kako politika može biti međunarodno vjerodostojna ako najavljen prioritet nije u stanju poštivati i ako su u fokusu pripadnici samo jednog naroda u BiH? Na fonu tako sukreirane vanjske politike, za potrebe dijela domaće javnosti, Grabar Kitarović progovara Amerikancima dragim jezikom sigurnosnih prijetnji, iznoseći dvije opasne tvrdnje

Piše: Faris NANIĆ

 

Predsjednik Hrvatske pošteđen je svakodnevnih propitkivanja djelovanja i, u pravilu, uživa visok stepen povjerenja građana i popularnosti. Bivši predsjednici Stjepan Mesić i Ivo Josipović gotovo su cijelog mandata bili uvjerljivo najpopularniji političari u zemlji, s do 80 posto podrške u anketama. Aktualna predsjednica ne uživa ni izdaleka takvu podršku, a s obzirom na ograničena ovlaštenja, gotovo je neprimjetna javnosti. Zbog toga je, poput svoja dva prethodnika, prisiljena nešto činiti kako bi povećala popularnost i osigurala reizbor. U tim je vodama najbolje plivao Stjepan Mesić, dok se Kolinda Grabar‑Kitarović ne snalazi.

Status quo ante

Predsjednik je sukreator vanjske politike i vrhovni komandant oružanih snaga. Najlogičniji prostor za političku afirmaciju i stjecanje popularnosti jeste vanjska, posebno regionalna i sigurnosna politika. Grabar‑Kitarović je prisustvovala skup posvećenom sigurnosti u Halifaxu, gdje je pohodila norvalske Hrvate (nametnuli su Šuškovu ekipu Tuđmanu). Potom je dala intervju američkom Defense Newsu, u kojem je prozborila i o BiH. U nedostatku održivih vanjskopolitičkih i regionalnih inicijativa iz Hrvatske i zbog činjenice da je predsjednica bila jedna od pomoćnica glavnog tajnika NATO-a, i to za propagandu, nije neočekivano da se njezina regionalna vizura i pogled na BiH formira gotovo isključivo kroz tu prizmu, a da intervju daje časopisu koji se bavi vojno-sigurnosnim pitanjima.

Plenkovićeva Vlada BiH proglasila je prioritetom vanjske politike, posebno ovdašnje Hrvate, tj. njihov navodno neravnopravan položaj. Dio analitičara u Hrvatskoj upozorio je da je neozbiljno proglasiti takav prioritet zato što Hrvatska nije u poziciji utjecati na razvoj situacije u BiH, jer su Daytonski mirovni sporazum i njegove izmjene suštinski američka stvar, a od propasti Aprilskog paketa reformi i stvar sve nestabilnije EU. Kako politika može biti međunarodno vjerodostojna ako najavljen prioritet nije u stanju poštivati i ako su u fokusu pripadnici samo jednog naroda u BiH? Na fonu tako sukreirane vanjske politike, za potrebe dijela domaće javnosti, Grabar‑Kitarović progovara Amerikancima dragim jezikom sigurnosnih prijetnji, iznoseći dvije opasne tvrdnje. Prva je da je Bosna i Hercegovina neemancipirana zemlja, što bi se moglo odnositi na svaku zemlju u regiji i šire jer stvarnog monetarnog i finansijskog suvereniteta teško da danas ima bilo koja država. Zbog teze o emancipaciji koju nije elaborirala već je argumentima prozvana iz Bosne, posebno podsjećanjima da je Hrvatska za vrijeme prve vladavine njezine stranke aktivno podupirala deemancipaciju Bosne, na što liči njezina podrška projektima sestrinske stranke u BiH, posebno formiranju paradržavnih tijela.

Druga, mnogo opasnija, a američkom uhu prijemčiva, jeste teza o “radikalizaciji islama u BiH”, koju je potkrijepila osobnim stavom da se “islam koji smo poznavali u BiH mijenja, postaje radikalniji, posebno u seoskim područjima, mijenja se način života, čak i izgled ljudi u smislu odijevanja i ponašanja i mnogo rigidnije interpretacije vrijednosti islama”. Ovakvo nepoznavanje činjenica i negiranje stvarnosti može si priuštiti anonimni provokator, trol, na društvenim mrežama. Takav trol može iz tako konstruirane “stvarnosti” izvlačiti zaključke o sigurnosnim ugrozama Republike Hrvatske, ali predsjednica i sukreatorica vanjske politike ne smije, čak i ako ne zna i ne poznaje stanje u susjednoj zemlji, prioritetu. No, možda ovo postaje jasnijim ako se vidi kamo stvarno naginje njezina politička retorika. Ona prvenstveno naglašava mogući referendum o samostalnosti RS i posebno rusku podršku manjem entitetu kao najvažniju prijetnju stabilnosti Bosne, pa time i sigurnosti Hrvatske, a onda, ravnoteže radi, spominje, ali ne imenuje druge države koje se upliću. Uplitanje svoje zemlje posjetama najviših funkcionera Stocu, bez najave i razgovora s vrhom BiH, nije spomenula. Poput Milanovića, po savjetima iz svoje sestrinske stranke i njezinih paradržavnih kreacija u BiH, ne osporava neustavno pravo na referendum, što bi kao predstavnica potpisnice Daytonskog sporazuma morala, već ga podrazumijeva, i to nakon što je Ustavni sud BiH poništio referendum o Danu RS‑a.

Uplitanje u vjersku autonomiju

Podrška iz Zagreba ovakvim “neprincipijelnim koalicijama” podsjeća na politiku tadašnjeg jedinog kreatora vanjske politike, posebno prema Bosni, između 1991. i 1995. godine, njezina prethodnika Franje Tuđmana. Ta je politika, koja svoj iskrivljen odraz nalazi danas u sukreiranim inicijativama o federalizaciji Federacije BiH, priječila emancipaciju. Zajedno sa sličnom iz Srbije koja je u doba Tuđmanova prijatelja Miloševića stvarala RS na krvi i zločinu genocida, a danas traži čak status quo ante za RS, nametnula je dugovječnu potrebu za vanjskim faktorom.

Posebno je problematična izjava kojom je izdvojila Islamsku zajednicu u Hrvatskoj, “koja daje sve od sebe kako bi upravljala procesima u regiji i izolirala radikale, fundamentaliste”. Lahko je povjerovati da predsjednica ne zna kako je ustrojena Islamska zajednica BiH i kako je njezin autonoman i integralan dio Islamska zajednica u Hrvatskoj. Opterećivati Islamsku zajednicu u Hrvatskoj odgovornošću za izolaciju radikala i fundamentalista te time, implicite, optuživati Islamsku zajednicu BiH da to ne čini doista je opasno i tendenciozno, posebno ako se naglašava nekakva vodeća uloga upravljanja procesima (kojim?) u regiji. To bi značilo da čak i u vjerskim poslovima Zagreb upravlja procesima, a ne Sarajevo. Ovo nadmašuje i Tuđmanove pretenzije.

Grabar‑Kitarović nebitna je na međunarodnom planu. Ovakve izjave trebaju poduprijeti inicijative za Daytonom 2 i federalizacijom, što su već SAD zatrle u početku. Sve je manje podrške za takve vizije, a hrvatska se politika nada da SAD pod Trumpom neće imati previše posla s Balkanom, dok će Njemačka, nakon Brexita, kao prijateljica Hrvatske više utjecati na razvoj situacije i promjene Daytona bliske hrvatskim zahtjevima u pregovorima o pristupanju EU.

PROČITAJTE I...

Presuđeni ratni zločinac Dario Kordić diplomirao je u Zagrebu na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. „Čestitamo našem Dariju koji je danas obranio svoj diplomski rad i postao magistar teologije!“, napisali su na Facebook stranici „Hrvatska zvona“. Prije nego je postao magistar teologije Dario Kordić je, među ostalim, po zanimanju bio ratni zločinac. Naime, zbog političke odgovornosti koju je imao u vrijeme pokolja u Ahmićima i bošnjačko-hrvatskog sukoba u dolini Lašve, Kordić je osuđen na 25 godina zatvora za sljedeća kaznena djela: 1) Protupravni napad na civile; protupravni napad na civilne objekte; bezobzirno razaranje koje nije opravdano vojnom nuždom; pljačkanje javne ili privatne imovine; uništavanje ili hotimično oštećivanje vjerskih ili obrazovnih ustanova (kršenja zakona ili običaja ratovanja), 2) Hotimično lišavanje života; nečovječno postupanje; protupravno zatvaranje civila (teška kršenja Ženevskih konvencija) 3) Progoni na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi; ubojstvo; nehumana djela; zatvaranje (zločin protiv čovječnosti). Nakon što je odslužio dvije trećine svoje kazne, Dario Kordić je pušten iz zatvora 2014. godine.

Sigurnosne strane inicijative za mali Schengen naročito su važne, posebno za one zemlje koje Srbija obuhvata svojim velikodržavnim imperijalnim ambicijama. Ima osnova za sumnju da će Srbija zloupotrijebiti poboljšanje saradnje po sadržajima malog Schengena za jačanje svojih subverzivnih oslonaca u funkciji udovoljavanja velikodržavnim ambicijama, jer su im takvi oslonci u posljednjim decenijama oslabljeni, iako su još uvijek vrlo aktivni na štetu mira, posebno na Kosovu, Crnoj Gori i BiH, zbog čega su upravo te zemlje osnovano, a ne paranoično, oprezne prema malom Schengenu. U svakom slučaju, i s malim Schengenom i bez njega sigurnosni sistemi srbijanskih susjeda imaju razloga za pojačano angažiranje na otkrivanju i suzbijanju subverzivnih planova, akcija i njihovih nosilaca

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!