fbpx

Pravosuđe zaboravilo srpske zločine u Ljutočkoj dolini

Stav je u posjedu originalnih dokumenata u kojima se iz plana srpske operacije “MIR-92” vidi kako komandant pukovnik Đuro Karailović piše da je odlučio u sadejstvu sa snagama “LIKA” izvršiti blokadu naselja Kulen Vakuf, Orašac i mirnim putem razoružati Zelene beretke, te da će. u slučaju neprihvatanja razoružavanja mirnim putem, “uz artiljerijsku pripremu, preći u energičan napad pravcima: Kulen Vakuf – Lužine i s. Ćukovi – s. Zaglavica, raseći blokiranu prostoriju, pretres i čišćenje naseljenih mjesta poduzimajući nasilno oduzimanje naoružanja”

 

Piše: Fahrudin VOJIĆ

Početkom oktobra 2018. godine Tužilaštvo BiH podiglo je optužnicu protiv Atifa Dudakovića, generala ARBiH i zapovjednika odbrane Bihaća, kojom su on i još 16 pripadnika 5. korpusa ARBiH optuženi za zločin protiv čovječnosti i ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Za mnoge u Bosni i Hercegovini i drugim zemljama iz neposrednog okruženja ova optužnica pokušaj je izjednačavanja žrtve i agresora. S druge strane, srpska politika krivicu generala Dudakovića i 5. korpusa za ratne zločine pokušava dokazati od završetka Agresije na Bosnu i Hercegovinu. Izmijenjena su tri-četiri tužioca i niko do sada nije uspio pronaći konkretne dokaze. Ova posljednja optužnica novi je napad na časni 5. korpus i njegovog komandanta Atifa Dudakovića. ARBiH nije u Bosanskoj krajini imala koncentracione logore, nije izdavala naredbe o strijeljanju. Ali jeste srpska vojska izvršila masovna zarobljavanja bošnjačkog stanovništva u Bosanskoj krajini, sistemski vršila ratne zločine za koje još niko nije odgovarao.

Napad, progoni i zločini

Ljutočka dolina područje je nadomak Bihaća u kojem su smještena naselja Kulen Vakuf, Klisa, Orašac i Ćukovi s većinskim bošnjačkim stanovništvom. Kroz ovo područje većim dijelom protječe Una. Ovdje se nalazi srce Nacionalnog parka “Una” i njegova najatraktivnija lokacija – vodopad Štrbački buk. Ova sela prije srpskih napada bila su pod blokadom, što je rezultiralo nestašicom osnovnih životnih namirnica. Izolacija se ogledala i kroz onemogućavanje prijema signala Radiotelevizije Sarajevo, čime je ovaj kraj potpuno odsječen od ostatka svijeta. Tako se nekoliko hiljada Bošnjaka našlo u okruženju nacionalizmom zapaljenih komšija Srba s minimalnim šansama za preživljavanje.

U maju 1992. godine JNA i kolaboracionističke snage SDS-a počeli su uz Put AVNOJ-a uređivati artiljerijske položaje, razmještati oružje uz svakodnevne pokrete vojnih jedinica kako bi utjerali strah u kosti stanovništvu Ljutočke doline. Napad na bošnjačka sela u ovoj dolini započeo je po unaprijed razrađenom planu srpskih vojnih jedinica potpomognutih Srbima iz okolnih sela. Najprije su 9. i 10. juna 1992. godine uputili ultimatum stanovništvu Ljutočke doline koji je svojom rukom i pod prisilom morao pisati Muhamed Hodžić, a potpisao ga je pukovnik Đuro Karailović.

Stav je u posjedu originalnih dokumenata u kojima se iz plana srpske operacije “MIR-92” vidi kako komandant pukovnik Đuro Karailović piše da je odlučio u sadejstvu sa snagama “LIKA” izvršiti blokadu naselja Kulen Vakuf, Orašac i “mirnim putem” razoružati Zelene beretke te da će, u slučaju neprihvatanja razoružavanja mirnim putem, “uz artiljerijsku pripremu, preći u energičan napad pravcima: Kulen Vakuf – Lužine i s. Ćukovi – s. Zaglavica, raseći blokiranu prostoriju, pretres i čišćenje naseljenih mjesta poduzimajući nasilno oduzimanje naoružanja”.

Ovo je bio svojevrstan uvod u agresiju na Ljutočku dolinu i zločine nad Bošnjacima, koji su živjeli na ovom području. U drugom službenom dokumentu, koji se nalazi u posjedu Stava, iz samog naslova naredbe vidi se namjera srpskih vojnih jedinica da razoružaju bošnjačko stanovništvo i omoguće uspostavu vlasti koja bi područje pripojila tzv. Srpskoj opštini Bihać.

Desetog juna 1992. godine, u 10 sati ujutro, srpske vojne jedinice započele su granatiranje bošnjačkih naselja u Ljutočkoj dolini. Bestrzajni topovi, minobacači i haubice 122 milimetra uzrokovale su prve pogibije i ranjavanja civila u Ljutočkoj dolini. Opći napad počeo je sutradan i nakon više sati granatiranja jedinice 2. krajiškog korpusa VRS-a s oklopnim vozilima ušle su u naselje Orašac. Većina stanovništva bila je već na putu prema Radolju, a samo manji dio ostao je kod svojih kuća. Oni koji su ostali prošli su stravične torture, a neki su ubijeni. Narod koji je bježao prema Radolju ostavljao je svoje kuće u plamenu i Srbe koji su pljačkali i pustošili njihovu imovinu. Po ulasku u Orašac jedinice 2. krajiškog korpusa VRS-a uspostavile su komandu i logor u objektu osnovne škole.

Bošnjačko stanovništvo, koje se preko Radolje uspjelo probiti do mosta na Štrbačkom buku, koji je povezivao bosansku i hrvatsku teritoriju, pokušavalo je stupiti u kontakt s UNPROFOR-om, koji je bio stacioniran na drugoj strani. Jedinice 2. krajiškog korpusa VRS-a od naroda su tražile predaju lovačkog oružja te da se svi muškarci skinu goli do pasa i krenu prema mostu. Tu su vojnici VRS-a maltretirali i vrijeđali Bošnjake, a zatim su odvojili 210 muškaraca, koje su podijelili u nekoliko grupa. Oni koji su prošli most bili su spašeni i prihvaćeni od snaga UN-a, ostali su doživjeli svirepa mučenja, mnogi su pobijeni. O svemu još postoje živi svjedoci, ali bosanskohercegovačko pravosuđe godinama ostaje nijemo na njihova svjedočenja.

Masovne grobnice i logori

Naredbodavci i izvršioci masovnih ubijanja Bošnjaka na području Bihaća, koja se najvećim dijelom vezuju za prostore Ljutočke doline, nastojali su ukloniti i prikriti posmrtne ostatke žrtava kako bi onemogućili njihovo pronalaženje, a s ciljem prikrivanja materijalnih dokaza koji bi bili jedan od elemenata krivičnog progona izvršilaca. Masovne grobnice s bošnjačkim žrtvama pronalažene su širom Krajine dok posmrtni ostaci brojnih žrtava još nisu ni pronađeni.

Najveći zločini na području Bihaća počinjeni su nad Bošnjacima Ljutočke doline koji su uglavnom skončali u masovnim grobnicama. Stradanje Bošnjaka Ljutočke doline predstavlja neku vrstu paradigme stradanja Bošnjaka na prostoru Bihaća, ali i kršenja svih akata međunarodnog humanitarnog prava. Na malom prostoru i za kratko vrijeme planski i kontinuirano vršena su masovna ubijanja, protjerivanja, mučenja, nezakonita zatvaranja, pljačke, devastiranja vjerskih objekata i privatne imovine. Tako su Bošnjaci Ljutočke doline u periodu od sedamdesetak godina dva puta stradavali od svojih komšija Srba. Rezultat agresije i srpskih zločina na ovom području izražen je u postojanju više masovnih i pojedinačnih grobnica: Golubnjača, Handžića grahorište, Bezdana i Tihotina. Srpske snage imale su jasan cilj – uništiti Bošnjake i tragove njihovog postojanja na ovom prostoru.

Za zločine počinjene nad Bošnjacima Ljutočke doline iz septembra 1941. godine vezuje se jama Golubnjača, da bi se stradanje nastavilo 1992. godine s jamama Bezdana i Tihotina. Logičnim se čini pitanje postoji li veza između načina da se prikriju tragovi zločina počinjenih 1941. godine i zločina iz 1992. godine. Izvršioci zločina nad Bošnjacima iz 1992. godine mislili su da istina neće izaći na vidjelo, jer nije ni u slučaju 1941. godine kada su zločine činili njihovi djedovi. Na području općine Bihać do sada su pronađene četiri masovne grobnice te više desetaka zajedničkih i pojedinačnih grobnica s posmrtnim ostacima Bošnjaka i Hrvata. Većina ubijenih bačena je u dvije jame: jednu prirodnu – Bezdana i onu koja je nekad bila rudnička jama – Tihotina.

Logor kao oblik provođenja nasilja također je specifičnost Agresije na Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake. U proljeće 1992. godine na području cijele Bosanske krajine osnovani su logori i drugi zatočenički objekti koji su, uglavnom, bili stacionirani u kasarnama JNA, vojnim kompleksima, fabrikama, školama, sportskim objektima, policijskim stanicama i drugim javnim objektima. Te logore uspostavila je i kontrolirala VRS, civilne vlasti ili srpska policija. Uvjeti u njima bili su vrlo teški. Zatočenici su bili ispitivani i isljeđivani, premlaćivani, podvrgavani nečovječnim i ponižavajućim uvjetima. Žene su silovane, a postepeno su vršena i ubistva zatočenika. Većina zatočenika s područja Bosanske krajine u logorima je boravila nekoliko mjeseci, a manji broj njih proveo je u logoru više od godinu. Logori trajnijeg karaktera imali su više stotina zarobljenika i pažljivo su odabirani i pripremani. Logori su bili otvoreni zbog dolaska lokalnih Srba, pripadnika paravojnih formacija kako bi nesmetano maltretirali, mučili i ubijali zatočenike. Svako je mogao doći u logor i izvoditi koga je htio i “izravnavati stare račune”. Najpoznatiji logori koji su egzistirali na teritoriji Bihaća su logor u naselju Ripač, zatim logor u naselju Račić kod Ripča, koji se nalazio u kasarni JNA. Logor za Orašac i Kulen Vakuf bio je smješten u objektu OŠ “Orašac”. (Navodi Mujo Begić u knjizi U opsadi 1201 dan: Sigurna zona UN-a Bihać.)

Uništavanje vjerskih objekata

Karakteristika posljednjeg rata i agresije na Bošnjake i Krajinu ogleda se i u masovnom uništavanju kulturno-historijskih i vjerskih objekata. Na prostoru Bosanske krajine srpska vojska nastojala je ukloniti sve materijalne dokaze o postojanju drugih naroda osim srpskog. Zbog toga je uništila ili oštetila većinu vjerskih objekata koji nisu pravoslavni.

Sistematski su vršena paljenja, miniranja, rušenja i uklanjanja kulturno-historijskih spomenika Bošnjaka. Vjerski objekti srpskog naroda oštećeni su kao posljedica granatiranja krajiških gradova od strane pripadnika Vojske RS-a. Prema podacima Islamske zajednice u BiH, na području banjalučkog i bihaćkog muftijstva srušeno je 205 džamija. Tako su u Kulen Vakufu, Klisi, Orašcu, Duljcima, Ripču, Golubiću, Sokocu i Jezeru, naseljima koja su bila okupirana od strane srpskih vojnih jedinica, srušene džamije a njihovi ostaci uklonjeni. Većina džamija na području Bihaća pretrpjela je manja ili veća oštećenja.

Teško se oduprijeti utisku da ni poslije ovog rata pravda nije dostižna za Bošnjake i da su zločinci djelimično uspjeli izjednačiti žrtvu i agresora. Tu činjenicu ponajbolje ilustrira slučaj generala Atifa Dudakovića, heroja odbrane Bihaća i Bosanske krajine, oslobodioca teritorija Bosne i Hercegovine koji su bile okupirale jedinice Vojske RS. Kroz slučaj neprocesuiranja srpskih zločina počinjenih u Ljutočkoj dolini vidimo svu nefunkcionalnost sistema na kojem počiva moderna država Bosna i Hercegovina. Pravosuđe, koje je značajnim dijelom pod snažnim utjecajem srpske politike, nije u stanju kvalitetno procesuirati zločine počinjene u periodu 1992-1995. godina. Političari okupljeni oko ideje jedne države za sve Srbe uspješno koriste takvu situaciju i putem montirane optužnice protiv Dudakovića i ostalih branitelja iznova pokušavaju dokazati svoju tezu da su Srbi ugrožen narod u Bosni i Hercegovini i da su nad njima vršeni zločini.

 

PROČITAJTE I...

Nije mali broj onih koji pozivaju na ukidanje ili ublažavanje mjera za suzbijanje pandemije iz krajnje prizemnih razloga. Postoji čitav sloj ljudi koji se boji da će njihov način života biti zauvijek narušen ako ne dođe do brzog povratka normalnosti i čini se da su takvi spremni dati prednost svom standardu i bonluku na koji su navikli umjesto životima sugrađana. Upadljivo je da ovdje nije riječ o siromašnijem sloju stanovništva, onima koji žive od plaće do plaće i koje će kriza najteže pogoditi, već o onoj klasi koja se označava kao nouveau riche, novopečenim gazdama i kapitalistima prve generacije koje žive u užasnom strahu da će njihovo tek stečeno blagostanje i status nestati preko noći te da će opet postati ono što su bili njihovi roditelji

“Ne mora nužno biti da će doći do slabljenja imuniteta uslijed izolacije zbog COVID-19. Opet, zavisi koliko ćemo se sami organizirati. Sada barem imamo vremena da se posvetimo pravilnoj prehrani i vježbanju. Nedostajat će nam boravak u prirodi i sunce, pa bi vitamin D mogao da bude dosta niži. Zbog toga svaki dan otvorite prozore, prozračite kuću i izložite barem ruke i lice direktnom suncu kako bismo koliko-toliko proizvodili vitamin D”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!