Pozitivne priče iz Podrinja: Hor ilahija i kasida “Đulistan” iz Bratunca

“Prije osnivanja ovog hora nije bilo nikakvog vida ženskog aktivizma u našem džematu. U Medžlisu jeste, ali u našem džematu nije. Tako da sam svesrdno prigrlila ovu ideju i jako sam zadovoljna. Kada smo zajedno, baš se rasteretimo. Međusobno podijelimo brige i probleme, ali bude tu i mnogo smijeha”

 

Piše: Adem MEHMEDOVIĆ

U Bratunac se nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992–1995) vratilo nekoliko hiljada Bošnjaka. Poslije godina obnove porušenih ognjišta, obnove džamija i vjerskog života, došao je red i na nadogradnju, došlo je vrijeme za druženja i lijepe i pozitivne priče. Hor ilahija i kasida “Đulistan” iz Bratunca, gradića na samoj državnoj granici i rijeci Drini, svakako je pozitivna priča. Hor “Đulistan” osnovan je u februaru prošle godine pri Medžlisu Islamske zajednice Bratunac.

U horu djeluje devet žena povratnica, a cilj i želja im je da na ovaj način čuvaju tradiciju Bošnjaka u Bratuncu. Suada Ibišević, jedna od inicijatorica osnivanja hora, kaže da su članice hora željele svom gradu i narodu dati doprinos, ugrijati srca i dušu. “Sve je to krenulo spontano, od učenja u džamiji došle smo na ideju da formiramo hor. Ja od djetinjstva učim ilahije. Sve to i danas traje. Mi smo uglavnom domaćice i druženje u horu nas ispunjava, srce je puno, duša je puna”, kaže nam Ibišević. U horu je na početku bilo pet žena, a kako ističe Nihada Ramić, sada ih je devet.

“Hor je nastao prije malo više od godinu. Jednom prilikom u džamiji u Glogovoj učile smo ilahije, i tako je to sve krenulo. Planova imamo mnogo, ali prvi plan i želja jeste da snimimo ilahiju Veljaci, koju nam je napisao Mirsad Husejinović. Imamo još tri ilahije, ali treba još vježbanja. Mi smo uglavnom prisutne na našim obilježavanjima. Bile smo i u Srebrenici. Uglavnom same sebe finansiramo. Sve smo mi prijateljice, družimo se pored hora i mnogo toga smo uspjele. Prije svega, uspjele smo da budemo pozitivna priča i da se vidi naš doprinos”, priča Nihada Ramić. Edita Memić-Imamović završila je studij historije u Tuzli, vratila se u Bratunac, gdje je formirala porodicu. “Horu sam se priključila prije svega zbog druženja. Prije osnivanja ovog hora nije bilo nikakvog vida ženskog aktivizma u našem džematu. U Medžlisu jeste, ali u našem džematu nije. Tako da sam svesrdno prigrlila ovu ideju i jako sam zadovoljna. Kada smo zajedno, baš se rasteretimo. Međusobno podijelimo brige i probleme, ali bude tu i mnogo smijeha. Naravno, učimo ilahije”, rekla je Edita Memić‑Imamović.

Ispričala nam je zbog čega su horu dale ime “Đulistan”. “Imale smo dva prijedloga imena za hor. Pored ‘Đulistana’, u opticaju je bilo ime ‘Amanet’. ‘Đulistan’ ima lijepo značenje. Riječ đul je turskog porijekla i znači ruža. Mi u našem horu imamo devet ruža, tako da je ime hora adekvatno”, kaže Edita, ističući da imaju u planu proširiti hor.

“Došle smo na ideju da radimo i s djecom. Pored ilahija koje učimo s djecom, mi s njima radimo recitale, govorimo o historiji, pričamo. Njima je to zanimljivo, a nama rad s djecom. Često organiziramo programe, to traje otprilike pola sata, mi učimo jednu-dvije ilahije, djeca imaju svoje tačke, svoje recitale, i svi budu sretni. Srca su svima ispunjena. To se vidi na licima svih nas. Djeca su sretna što imaju priliku da sudjeluju.” ž

Na području općine Bratunac aktivno je šest džemata, od devet, koliko ih je postojalo prije rata. Od devet džamija, koliko ih je bilo, do sada je obnovljeno šest. Bratunčani imaju namjeru obnoviti i preostale u ratu porušene džamije, a pored toga, unaprijediti duhovni i kulturni život, za što je hor “Đulistan” dobar primjer.

Prethodni članak

Lažno zlato jače sija

Sljedeći članak

EU u BiH stvara geto

PROČITAJTE I...

Karijera mu je bila turbulentna i puna iskušenja, a i do danas nije jasno zašto je u naponu kreativnih snaga napustio projektantsku djelatnost. Zlatno doba njegovog djelovanja veže se za period između 1935. i 1941. godine, kada u Vakufskoj direkciji realizira svoje najpoznatije projekte. U tom kratkom vremenu projektirao je i realizirao pedesetak vakufskih objekata širom Bosne i Hercegovine, što ga svrstava među najplodnije arhitekte u historiji naše zemlje

Kada sam prvi put krenuo na Marš mira od Nezuka do Potočara, htio sam se staviti u poziciju tih ljudi koji su prošli to sve u teškim uvjetima. Sada idem u Vukovar. Na neki način čovjek osjeća obavezu i dužnost da oda poštovanje prema stradanju ljudi. Svi koji su sposobni trebali bi bar jedanput proći od Nezuka do Potočara, otići u Vukovar i druga mjesta gdje su ljudi ni krivi ni dužni ubijeni, poručio je Mehić

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!