Povratak Kur’anu i iftaru u kući

Ostao sam šokiran pojedinim iftarskim “ponudama”, tačnije cijenama. Ruku na srce, to nema nikakve veze s duhom ramazana i onim što bi iftar vjerniku trebao značiti. Platiti 50, pa i više konvertibilnih maraka za jedan iftar pretjerivanje je koje se ničim ne može opravdati niti bilo kako dovesti u vezu s duhom ramazana. Kada sam jednom prijatelju, onako i sam začuđen, pokazao sličnu cijenu jednog iftara, odmahujući rukama, rekao je: “Vala, da je s onog svijeta – što je previše, previše je”

Piše:  Safet POZDER

Na početku ću se usuditi da kažem, prateći ramazanske aktivnosti po našim džematima i lično učestvujući u njima, da ramazansko vrijeme ni izbliza ne koristimo kako bismo ga mogli i morali koristiti. To se, možda, ponajbolje ogleda na primjerima Kur’ana i iftara.

Već sedamnaestu godinu zaredom u svojoj džamiji učim mukabelu. Poseban je to osjećaj ili, bolje reći, ugođaj. Učenje Kur’ana bilo kada, a posebno uz ramazan, slast je s kojom se malo šta može mjeriti. Ipak, sve vrijeme imam neodoljiv osjećaj da to nije to. Tačnije, nije dovoljno samo učiti Kur’an, iako je to za same slušaoce, samo po sebi, ibadet.

Jasno je da većina onih koji slušaju i prate mukabelu ne znaju arapski jezik i ne razumiju učenje Kur’ana. Konkretno, u mom slučaju, na prste jedne ruke mogu nabrojati one koji razumiju arapski tekst učenja. Ovaj, uvjetno rečeno, problem detektirao sam još davno te pokušavam, nakon proučenog džuza, kazati nekoliko riječi o proučenim ajetima i surama kako bi, barem donekle, slušaocima približio Allahove riječi. Naravno, nisam jedini koji tako radi. Ova praksa raširena je po našim džematima, a i na internetu se mogu već odavno pronaći kratki komentari za svaki kur’anski džuz.

No, koliko se god vremena odvojilo za tefsir / tumačenje časnog Kur’ana – to, jednostavno rečeno, nije dovoljno. Samo učenje džuza uzme bezmalo čitav sahat vremena, pa je i svaka dodatna minuta, koja se uzme za tumačenje, zapravo minuta dragocjenog postačkog vremena koja je, opet, za mnoge i minuta radnog vremena, pa, kako god da se okrene, dojam nije potpun.

A Kur’ana nam fali. Živog, praktičnog i, rekao bih, životnog Kur’ana. Nije li časni Poslanik, a. s., opisivan od njegovih najbližih kao “Kur’an koji hoda”? Dakle, ne Kur’an koji je ukras u policama regala, niti Kur’an koji se mehanički recitira i sluša, nego Kur’an koji se živi. Da bi se živio, mora se razumijevati. Poznati su i slučajevi časnih ashaba koji bi memorirali nove ajete tek kada bi ih, već memorirane, pretočili u svoju životnu praksu.

Nije ovo zamjerka imamima, posebno ne hafizima, siguran sam da ulažu maksimalan napor po ovom pitanju. Ovo je, prije svega, poziv svakom vjerniku da više vremena, barem uz ramazan, provede uz Kur’an. Najjednostavnije je da nakon svakog namaza proučimo četiri stranice, ili barem pročitamo i protabirimo njihov prijevod, i eto prilike da u toku mubarek mjeseca proučimo / pročitamo čitav Kur’an – “a ko drage volje dadne više, za njega je bolje”.

Ni u iftarsko-sehurskim programima TV stanica, barem koliko mogu upratiti, nije mnogo drugačije. Uči se Kur’an, redaju se ašereta, milozvučni glasovi i vrhunski učači – što je, naravno, lijepo, posebno zbog činjenice da su sve rjeđi mediji koji se uopće udostoje ponuditi ovakvu vrstu programa. Nema nikakvog spora o tome da milozvučno učenje Kur’ana razgali dušu i otopli srce, te se nadam da će i idućih ramazana biti prilike da na ovaj način uživamo u Allahovim porukama. Međutim, nadam se, i na to imam svako pravo, da će, pored milozvučnog učenja, biti nešto više prostora da se slušaocima, uz prijevod, ponudi i kraći komentar onoga što se uči.

Ponavljam, Kur’ana nam fali i siguran sam da se, na domišljat način, može i u TV programe unijeti određena doza njegovog tumačenja, barem onih osnovnih vjerskih propisa. Koliko se god ne slagali s tim, stvarnost je da često posežemo za raspravama o “krupnim pitanjima”, dok nam u isto vrijeme nerijetko nisu do kraja jasni ni osnovni propisi, poput uzimanja abdesta, kupanja od džunupluka, skraćivanja namaza, obaveze zekata, hadža i sl. Mnogim imamima dogodi se da deset ili dvadeset maraka zekata donesu džematlije koji jedva sastavljaju kraj s krajem. Ovo je samo jedan od primjera koji zorno svjedoče kako vapimo za tumačenjem Kur’ana.

Dalje, siguran sam da ste barem ponekad bili u prilici da vas pozovu na iftar u neki otmjeniji restoran ili ugostiteljski objekt koji nudi tu vrstu usluge. Vjerujem da ste pokazali dobru volju i odazvali se. Usput ste mogli svjedočiti beskonačnom rastezanju iftara na način da vam najprije serviraju salatu. Nenaviknuti da sa salatom krenete bilo koji obrok, znatiželjno mjerkate one oko sebe i, da ne biste ispali nepristojni, uzimate viljušku i ganjate salatu po posudi, prinoseći ponešto od nje ustima. U neka doba stigne i supa. Srče se halapljivo i kroz nekoliko trenutaka ruke su opet besposlene. Valjda sad ide glavno jelo!? Ide, ali ga još nema. Neobavezno se ćaska s ljudima, ali je glad još neutoljena. Malo se čačka po mobitelu, baci se još koji ispitivački pogled koji znači: “Ide li to glavno jelo?”, a onda opet viljušku u ruke pa nazad na salatu. Oni koji duhane, rahat ispuše koju cigaretu, suočeni s prijekornim pogledima protivnika ove ružne navike. Na kraju, strpljenje se ipak isplati. Dođe i to glavno jelo. Ono, jest da je vrijeme iftara nastupilo prije debelih pola sahata, pa i više, ali jelo je tu.

Bit će i nekog deserta. Doći će na red i kahva. Proučit će se i jemek-dova, a nerijetko će se poneko od organizatora i obratiti. Nije isključeno da ćete ovakav iftar jesti u objektu u kojem se toči i alkohol, pa i tokom ramazana, u šta vas mogu uvjeriti i elegantno poredane vinske boce po zidovima. Uglavnom, pozvani ste – odazvali ste se, trajalo je – završilo je.

Suma sumarum: uljudno se zahvaljujete na pozivu, selamite se s ostalima, izlazite iz objekta i, čim prekoračite prag, neki unutrašnji glas – možda i vaš vlastiti – već vam šapuće: “Lijepa kuća! Jedi šta hoćeš i koliko hoćeš, otiđi u halu kad ti je volja i uživaj k’o čovjek!”

Jasno, ne mora i nije uvijek ovako u restoranima. Ima tu i vrlo ažurne usluge, a nerijetko i stvarne potrebe da se iftar organizira baš ondje. Isto je i s iftarima na otvorenom koji znaju okupiti stotine, pa i hiljade postača. Fini su to momenti koje treba podržati i zaživljavati. Uostalom, i sam tako radim.

Ono što je diskutabilno jeste sama komercijalizacija iftara, posebno od određenih ugostitelja koji, naravno, u svemu vide priliku za dobru zaradu. Ostao sam šokiran pojedinim iftarskim “ponudama”, tačnije cijenama. Ruku na srce, to nema nikakve veze s duhom ramazana i onim što bi iftar vjerniku trebao značiti. Platiti 50, pa i više konvertibilnih maraka za jedan iftar pretjerivanje je koje se ničim ne može opravdati niti bilo kako dovesti u vezu s duhom ramazana. Kada sam jednom prijatelju, onako i sam začuđen, pokazao sličnu cijenu jednog iftara, odmahujući rukama, rekao je: “Vala, da je s onog svijeta – što je previše, previše je!”

Da se razumijemo, nemam ništa protiv iftara u restoranu ili na otvorenom, ali ako se sve svede u skromnije i pristojnije okvire. Protiv sam razmišljanja koje se sve češće može čuti, a koje glasi: “Kad sračunam sve troškove, to mi ga dođe tu negdje, s tim što mi ovamo ljudi sve serviraju, a ako ga budem pravio kući, hem je tijesno, hem ostane kamara suđa koju poslije valja prati i nered sređivati!”

Mislimo li ikad šta je s bereketom koji iftar donosi u kuću!? Ne treba biti posebno pronicljiv da se spozna kako nam u svemu, a posebno u kućama u kojima živimo, nedostaje upravo bereket. Što su sobe komfornije, što je namještaj moderniji i što je tehnologija dostupnija, sve nam je tješnje. Kuća u kojoj se selam ne naziva, namaz ne klanja i Kur’an ne uči teško da može zamirisati bereketom. I baš kada se, kroz ramazan, pokaže prilika da to nadomjesti iftar – nosi ga u restoran!

Ne znam, možda je ovo samo pametovanje. Kako god. Uz Božiju pomoć, ja ću svojim džematlijama i cijenjenim čitaocima “pametovati” i dalje.

Kuća je živa – u to čvrsto vjerujem. Svi je redovno osvježavamo, krečimo i preuređujemo kako bi bila komfornija i ugodnija za život. Ako šejtan bježi od kuće u kojoj se uči Kur’an – a, po hadisima, bježi – zašto je ne bismo redovno “provjetravali” učenjem ili barem slušanjem Kur’ana!? Ako nam u kućama, uz sav komfor i pogodnosti, fali pozitivne energije (čitaj bereketa) – zašto to ne bismo nadomjestili barem jednim zajedničkim iftarom s rodbinom i prijateljima!?

Vjerujte, rezultati se vrlo brzo osjete!

PROČITAJTE I...

U operaciji “Ratweek – Nedelja pacova” cilj napada u Sarajevu bila je pretovarna željeznička stanica “Alipašin most”, važno željezničko čvorište, pri čemu je 8. septembra 1944. godine stradao logor s mnogim njegovim žiteljima, najvećim dijelom bošnjačkim izbjeglicama iz istočne Bosne. Broj ukopanih u zajedničkoj grobnici bio je približno 200, dok se za 66 navodi da su izgorjeli, kao i da je jedan broj ljudi raznesen u eksploziji

Sva ta fantastična lutanja pojedinih intelektualaca ne bi bila toliko problematična da ne nanose štetu Bošnjacima, i to prije svega jer se promoviraju s bošnjačkih pozicija, od osoba koje se već decenijama kreću u institucijama tipa Vijeća Kongresa Bošnjačkih intelektualaca ili Bošnjačke zajednice kulture “Preporod”. Svako ima pravo na svoje zablude, ali je krajnje skandalozno kad ih pokušava legitimizirati s pozicije autoriteta koji je tu gdje jeste upravo zato da bi spriječio takve zablude.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!