fbpx

POVIŠENI VID PJESNIČKE SAMOSVIJESTI

Redžep Nurović, DIKTIRANE PJESME, KR Balkan, Beograd, 2020.

 

Piše: Almir ZALIHIĆ

Govor, pjesnički govor, jedan je od povlaštenih predmeta u novoj zbirci pjesama Redžepa Nurovića, kojom ovaj pjesnik rođen 1945. godine ulazi u prostore zrele autorske prepoznatljivosti. Čak i u trenutačnoj poziciji obnevidjelog / izgubljenog vida, to je sasvim očigledno – dovoljno je osjetno prisustvo svijesti o pjesmi, njenoj realnosti i, nerijetko, svijesti o njenoj materijalnosti: povišeni vid pjesničke samosvijesti u vrlo brižljivo, smjelo bi se reći maniristički građenom tkanju stihova.

Nurović se svrstava među naše pjesnike s odnjegovanom frazom, u njegovim stihovima nerijetko ćemo čuti odjek iskustava poznog pjesništva Huseina Bašića, ne u smislu uzora već u smislu dometa.

Ovo zapažanje poslužit će nam kao putokaz da bliže odredimo Nurovićevo mjesto na nekoj mogućoj poetičkoj mapi savremenog bošnjačkog pjesništva; za razliku od većine pjesnika svoje generacije, koji su se priklanjali različitim varijantama verizma, Redžep Nurović nesumnjivo je jedan od izdanaka (neo)simbolističke grane. To ne znači da se njegova pjesma kloni govora o “običnoj” stvarnosti i stvarima koje nas svakodnevno okružuju, ali znači da će se ta stvarnost i te stvari lahko i uglavnom bezbolno stopiti u omamljujuću, gustu muziku pjesničkog govora.

Nurović je blizak simbolističkoj poetici i po nastojanju da pjesmu gradi kao jedinstvenu cjelinu smisla i zvuka, i po povlašćivanju tematskih u odnosu na formalne aspekte pjesme. Tome pomaže i – namjerna ili slučajna, svejedno – svedenost njegovih tema: nestanak vida, vjera, prijatelji, kolege, poezija, žena, ljubav, sjećanja, boje…

To što uopće iz tako banalnih inicijalnih slika uspijeva da izvede pjesmu svjedoči o Nurovićevom umijeću, a moguće je da su ovdje u igri izvjesne kritičke primisli, svakako ne jako naglašene, koje ciljaju na ispraznost savremene egzistencije. Početne slike ili se raspliću tragom lirske meditacije, ili se razvijaju u složenije sinestezijske spojeve, a dinamika pjesme mahom se zasniva na kontrastu između bogatstva jezičkog izraza i siromaštva “stvarnosti”, koja stoji u pozadini.

U nekoj otvorenoj kritičkoj postavci, recimo onoj koja odlikuje socijalno angažiran verizam jednog Kemala Mahmutefendića, ovaj kontrast bi izazvao protest i pobunu; u svojim gustim jezičkim nanosima Nurović se zadovoljava time da ponovi svoju predanost, koja zapravo predstavlja oblik odvraćanja od svijeta. Biti slijep, a vidjeti: “Bože, / Kako si me, moći svojom, osobio od svih drugih!// … Sve obojim svojom bojom / i bez straha da ko prijekor ne hitne mi. // Drugima su moje boje nevidljive.”

U toj spoznaji, koja nam se čas čini krajnje skromnom, a čas htijenjem koje će istrošiti sve životne snage, vidimo ključ za razumijevanje poezije koju ispisuje Redžep Nurović. U njoj se stječu njena preimućstva i njena ograničenja.

Čini nam se da je kritične tačke svoje poetičke pozicije i sam pjesnik dobro svjestan, i da upravo zato tako uporno, sistemski sije po svojim pjesmama upozorenja i svjedočanstva o znanju pjesme za sebe samu.

U pjesmi Otac i majka čitamo neku vrstu pjesničke ispovijesti, kazivanje natopljeno blagom ironijom i skepsom spram vlastitog udesa.

 

Kad sam oslijepio,

nije bilo oca i majke.

 

Nijesam vidio ko je zaplakao.

Rekli su mi država će ti dati

trideset hiljada –

skupe su kapi za oči,

jer su i oči skupe.

 

U pjesmama koje tematiziraju nedostatak vida (odnosno levitiranje na granici dvaju svjetova), ta granica, taj prijelaz koji nagovještava ono iza, kao središte uvijek odsutnog kruga, javlja se i kao onaj posljednji iskaz i posljednji trenutak iza kojeg prestaje naše znanje.

Granice, dakle, i u geometrijskom, ali prije svega u egzistencijalnom smislu, stvaraju duboku sumnju i melanholiju kao neizbježno ishodište pjesnikovog ispovijedanja o traganju za smislom. I sumnja i melanholija kod Nurovića se ne zgrušavaju u odustajanje niti u rezignaciju. Napor za premašivanjem konačnosti granice nastavlja se uprkos uvidima kojima se hrani sumnja. Onaj ko stvara u jeziku, pjesnik, u slikama Nurovićeve neosimbolističke poezije, tragična je ali ne i beznadežna figura. On opstaje, izdržava, čeka. Čini mu se da bi mu bez govora bilo lakše – ali ne može bez govora. Pjesniku se čini da ima još jednu mogućnost, paradoksalnu mogućnost: da svojom šutnjom iskupi govor. Govor šutnje je ključna metafora Nurovićeve pjesničke zbirke.

U pjesmi Velika pjesma, čija važnost nije istaknuta ni njenim položajem u kompoziciji zbirke ni njenim obimom, vid i nevid dovode se u uzajamne veze, i dinamika njihovog odnosa postaje osnova za slike i vizije pjesničke sudbine. U ovoj pjesmi naići ćemo na tragove i religioznog i historijskog odnosa, nalik na neki izvrnuti mit, koji, umjesto o počecima, pjeva o kraju jedne istrošene i umorne kulture. Šutnja i govor, znanje i zaborav, božanska nijemost i mucanje riječi – sučeljavaju se i odmjeravaju u široko razvijenom značenju pjesme, u njenim inverzijama i univerzalijama.

U pjesmi Istina i laž pjesnik kaže: Mogao bih napisati pjesmu / s najviše istine na svijetu.// Jedni bi mi Olimp otvorili.// Drugi bi rekli:// “Ovo je najveća gnusna laž na svijetu”.

Prepoznajemo u tom pseudomitskom prepoznavanju trajnog ljudskog odnosa spram morala, istine, laži i nemoćnih. Istrošena kultura, dostigavši vrhunac u svojoj historiji i svom govoru, još ima snage da se suprotstavi vitalnosti mudrih. Stanovište koje ovdje izražava pjesnik jeste stanovište starih / mudrih, onih čije je vrijeme došlo do kraja. Ali ne bilo kakvih starih – nego onih među njima koji “služe govoru”, pjesnicima. I samo svijest o toj službi omogućuje, u situaciji u kojoj na prvi pogled nema više nikakve utjehe, da se na kraju ukaže, ne više historijska nego ahistorijska, istina. Raskošna pjesma zahtijevala je raskošno finale, i Nurović joj ga je uobličio paradoksom: “I, ovako slijepog, / u samicu me zatvorili.”

Pjesnički glas Redžepa Nurovića ostaje postojano vezan za prostor svakodnevice. U tom prostoru, čas kamernom i gotovo intimnom, pjesnik pronalazi poticaje za oblikovanje slike svijeta, i to one slike koja se, nimalo trajna kao cjelina, rasipa u času, na naše oči, ali koja ostavlja tragove produženog trajanja u osjetljivom promatraču. Liričar je takav promatrač, a lirika je, po Nuroviću, pjesma osjetljivih i uvijek budnih čula. Nurović je liričar svakodnevice, lirski reporter koji govori o obližnjim stvarima iz neposrednog, uvijek iznova viđenog / dokučenog iskustva.

Povremena, mimikrijska upotreba svakodnevnog žargona i jeste samo vanjski omotač za iskazivanje stvarnosti iz iskošene, lirski bezinteresne pozicije, pri čemu prisustvo pragmatičnog tretmana stvarnosti ne oduzima ovim stihovima karakter lirske hronike.

Svakodnevica u Nurovićevim pjesmama nije jedna, ni uvijek ista. Iz pjesme u pjesmu ona dobiva nove sadržaje, vrlo često biva produbljenija i autentičnije proživljena. U pjesnikovim stihovima prepoznatljivi su jezički i tematski slojevi vremena u kojem su pjesme nastajale. Svakodnevica se mijenja, a Nurovićeva pjesma nastoji da uhvati trag i smisao tih mnogostrukih promjena. Drugim riječima, ovi stihovi hoće da budu lirska hronika malih, običnih stvari, događaja iz okruženja, zbivanja iz unutrašnjeg svijeta lirskog promatrača.

Kao što se pjesma u Nurovićevoj verziji ispunjava svakodnevnim riječima, slikama, likovima i događajima, a po pravilu to jeste intimna svakodnevica u kojoj ima i splina i očaja, i samoće i buke, i oživljene vedrine i potonule pomirenosti, tako se i svakodnevica proširuje kako svojim novim licima, tako i glasovima srodnosti prizvanim iz bliže i dalje pjesničke bliskosti, koja se u ovoj poeziji prostire kao svakodnevica pjesničkog uma.

U knjizi Diktirane pjesme, kako i samo ime kaže, nova lica svakodnevice, već sasvim pristala uz nju, pa tako i posve prirodni dio pjesme o svakodnevnim prizorima i nesvakodnevnim utiscima proisteklim iz njih, jesu virtualni svijet i količina vremena kupljena kod nebeskog provajdera, ispisana tuđom rukom, drugom rukom; svijet “mraka” postao je dio svakodnevnog svijeta, pa je otuda naselio i Nurovićevu liriku satkanu iz raznih vremenskih, situacionih i tradicijskih niti. Lica prizvana u pjesmu otkrivaju koliko se svakodnevica temeljno izmijenila, ali otkrivaju i strategiju ove lirske hronike koja uporno govori konkretiziranim jezikom svoje nove situacije i istinskom voljom da je razumije iznutra.

Diktirane pjesme najčešće se ukazuju kao sazvučje nekoliko paralelnih glasova. Ti glasovi ne dolaze uvijek do riječi na jednak način, ni u isto vrijeme, ali se njihovo prisustvo može pratiti kao izraz nastojanja da se uhvaćene slike svakodnevice projektiraju na “sporedne prizore”, zaturena sjećanja ili potrebu da se zanatom u nestajanju, kakav jeste poezija, kazuju bitne stvari o usamljenosti i o otuđenoj novoj emocionalnosti (“Oni što sa stijene / u maglu skakaše / misleći da je vuna / odavno su sklopili oči”, kaže pjesnik), o historiji koja se miješa u svakodnevicu uprkos čuvanim dokumentima, i o stvarnosti pred kojom se povlači svijet utekao iz nečijeg oka.

Nurovićevi stihovi obično započinju od prepoznavanja i povlašćivanja kakve slike iz svakodnevice. Neposredno data i iskustveno provjerena, ta slika se, potom, izmješta iz zatečenog ležišta i dovodi u vezu ili s fragmentima iz pjesničkog pamćenja, ili sa zapamćenim iskustvenim scenama, a najčešće i s jednim i s drugim.

U pjesmi Riječ u pjesmi odvija se karakteristično pretapanje raznorodnih planova ove poezije. Najprije se utvrđuje kako pjesnici koriste riječi, potom se u izražajni sloj pjesme udijeva važnost riječi, i na kraju efektno poentira. Stojeći naporedo i imajući jednako stabilno mjesto u ukupnom kontekstu pjesme, pjesničke slike intenziviraju se u međusobnom prožimanju i dijalogu.

Vremena se stapaju i u pjesmi Snažna pjesma. U njoj “Slijepi pjesnik ne gleda slijepo. / Njemu je samo sljepilo crno, / drugo sve kao planinsko jezerce lijepo.” I na kraju pjesme fenomen Homerovih Ilijade i Odiseje, u poenti koja ove epove predstavlja kao tipični primjer živog i trajnog ostvarenja ljudskog duha.

Opredjeljujući se da bude pomiješana sa stvarima, poezija Redžepa Nurovića nastoji da se svakodnevica proširi i dijahrono, prema pjesničkoj i kulturnoj tradiciji, i sinhrono, prema što šire zamišljenoj iskustvenoj ravni. Pritom je ova poezija otvorena za jezičke sadržaje različite po postanju i za tematske izazove kojih se poezija vrlo često kloni ili s njima teško izlazi na kraj. To je doprinijelo da se u knjizi Diktirane pjesme nađe niz pjesama koje jesu očuvani dokumenti savremene poezije.

Već sam rekao da je Redžep Nurović u fazi pune pjesničke zrelosti. Njegov talent i njegova tehnička umijeća zaslužuju krupnije teme od onih kojima se uglavnom prepustio u novoj knjizi, možda pod utjecajem zdravstvenog problema koji dominira njegovim životom. Vjerujem da u Nuroviću ima snage i istrajnosti da nastavi svojim putem; bilo bi to dobro i za našu poeziju u cjelini, koja svoju budućnost može zasnivati samo na raznovrsnosti i razlikama. Ondje gdje svi misle isto, uskoro prestaje da se misli.

PROČITAJTE I...

“Globalizacija i tehnologija već su učinile svoje, tako da ljudima više ime i prezime skoro i ne treba, svi smo postali samo brojevi i svuda traže od nas da “ukucamo” neki svoj identifikacioni broj, pa ako niste neki broj, neki konto ili pasvord, ne pomaže vam pa da ste i sam Putin ili Trump. Kako stvari stoje, vlasnici moćnih tehnologija već nas uče da nam mozak i razmišljanje nisu ni potrebni, oni imaju sve za naše glave, istina za naše mukom zarađene pare”

Govor o bosanskohercegovačkoj, a samim tim i bošnjačkoj književnoj produkciji, u stvari, govor je o njenom nepostojanju. To nepostojanje je suštinsko iako nije apsolutno. Knjige i dalje postoje, i dalje se pišu i publiciraju, sve je veći broj “autora”, a svijet društvenih mreža, digitalne štampe i kopirnica na drukčiji način određuje kako se taj status stiče. O savremenoj bosanskohercegovačkoj književnoj produkciji promišljam sa stanovišta pomalo ciničnog i manje-više ogorčenog pogleda s čitateljske margine svog kontinuiranog ali, ipak, nepotpunog uvida u sve objavljene knjige. Rukovodimo se mišlju da je pojedine autore bolje izostaviti nego o njihovim djelima pisati “napamet”. Predstavit ću knjige koje su privukle moju pažnju, a koje su objavljene 2019. i 2020. godine, a pregled koji nudim je u dobroj mjeri reduciran, i trebao bi biti tek kopča za temeljitije preglede kojima bi se, po prirodi stvari, trebali baviti časopisi za književnost i kulturu.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!