Postoji li procedura šerijatskog razvjenčanja

Imam džematliju vrlo vedre i tople naravi. U njegovom društvu uvijek je veselo i opušteno. No, kako god umije oraspoložiti, umije i zateći s pitanjem. Jedno takvo mi je postavljao u nekoliko navrata, a odgovora još nije dobio. Naime, njega zanima na koji način mi, Bošnjaci, izražavamo saučešće ili međusobno čestitanje, mimo riječi koje se u tim prilikama izgovaraju. Konkretnije, zanima ga da li se, pored pružanja ruke, treba i zagrliti i poljubiti i, ako treba, koliko puta. S obzirom na to da nam se komšije ljube tri, a susjedi dva puta, da li to znači da mi trebamo jednom ili, pak, četiri puta

Piše: Safet POZDER

 

Bila je mrkla noć. Vraćali smo se sa sijela i, po običaju, razgovarali. Budući da sam ja, od četiri člana porodice, uvjerljivo najmanje pričljiv, odlučio sam se da pogled fokusiram na cestu i krajičkom uha pratim razvoj situacije. Starije dijete – kćerka – tada još uvijek predškolskog uzrasta, bila je u nekom fazonu u kome je uživala postavljati pitanja. Kasnije ćemo supruga i ja shvatiti da je to uobičajena faza u razvoju djeteta. Zapitkivala je o svačemu. U neka doba počela je pitati o onome što joj je bilo pred očima: ko je stvorio Zemlju, ko je stvorio nebo, mjesec, zvijezde…? Budući da je dobila isti odgovor – Allah – na kraju je odapela: “A ko je stvorio Njega?”

Naravno, mama se vješto izmigoljila iz “neugodne situacije”, odlučno rekavši: “Eto ti babe, on je teolog pa pitaj njega!” Iskreno, nema joj se šta ni zamjeriti jer je kazala onako kako i jeste. Kako se babo snašao – to u ovom trenutku i nije od presudnog značaja. Valja dodati jedino to da je morao striktno paziti da zadovolji djetetovu nezagasitu želju da uči i saznaje, ali i da odgovor, kako god on bio težak i nezahvalan, prilagodi uzrastu svoje kćerke.

Olakšavajuća okolnost njenom babi mogla bi biti i u tome što je navikao da ga ljudi pitaju, a iz pitanja se može itekako naučiti o samim ljudima. On je, recimo, naučio da ljudi pitaju iz različitih pobuda koje bi se mogle svesti u tri skupine.

Jedni pitaju kako bi, čuvši odgovor, čim prije pokazali kako se ne slažu i kako se ranije drugačije govorilo i tumačilo. Njih odgovor pretjerano ne zanima ili im posluži kao odskočna daska da iznesu svoje neslaganje i kontraargumente.

Drugi pitaju tek da pokažu kako se i oni razumiju u dotičnu materiju. Ni njih odgovor pretjerano ne zanima jer oni samim pitanjem zadovolje svoju potrebu i kažu šta su imali kazati.

Trećih je ponajmanje. Oni pitaju jer zaista žele saznati. Odgovor ih zaista zanima, ne dodaju usput i svoje mišljenje te odlaze zadovoljni naučenim.

Naravno, slične gradacije mogu se sačiniti i kad su u pitanju oni koji bivaju upitani. Kako god je najmanje onih koji pitaju s najispravnijim pobudama, tako bi se moglo reći da je, među upitanim, ponajmanje onih koji će svoj odgovor odgoditi za poslije, sugerirajući da je potrebno da konsultiraju stručnu literaturu ili jednostavno kazati ono što je, čini se, najteže prevaliti preko jezika – ne znam. Priznali to ili ne, mi ne znamo reći “ne znam”. Da li to, onda, znači da sve živo znamo, e to je neki drugi par cipela. Međutim, i oni koji pitaju znaju biti vrlo muhanati i zahtjevni, pa će lakše prihvatiti bilo kakav odgovor od famoznog “ne znam”. To se, s aspekta vjere, posebno odnosi na hafize, jer je u našem narodu uvriježeno mišljenje da hafiz sve zna. Nikakve druge reference nisu toliko relevantne; on je hafiz i po automatizmu zna. U takvo poimanje uvjerio sam se bezbroj puta.

Šta, zapravo, ljudi pitaju jednog imama?

Kao odgovor na ovo pitanje, pokušat ću izabrati nekoliko upita koji su mi ostali upečatljivi, što zbog njihove sadržine, što zbog žara i znatiželje s kojima su pici iščekivali odgovore.

Svojevremeno me je, kao još mladog i neiskusnog imama, zateklo pitanje, tačnije zahtjev jednog džematlije. On je tražio, zapravo, insistirao na tome da ga, ni manje ni više, nego šerijatski razvjenčam. Ne znam jesam li u datoj situaciji rekao da ne znam. Ono što znam jeste da sam bio poprilično zatečen. Stvarno, postoji li procedura šerijatskog razvrgavanja braka? “Ako se može vjenčati, što se ne bi moglo i razvjenčati?”, bio je uporan čovjek. Pri sljedećim posjetama, pokušao sam mu razjasniti stvari u pogledu razvoda i mehra. Bio sam spreman da navedem i mišljenja učenjaka po tom pitanju te da sve potkrijepim hadisima. Nije bilo koristi jer to nimalo nije utjecalo na njegov zahtjev. Konačno, kontaktirao sam pretpostavljene i dobio odgovor da takva procedura na našem podneblju ne postoji, ali da ga to ne amnestira obaveze isplaćivanja mehra. Opet nije bio zadovoljan, ali nije imao druge nego da se pomiri s tim.

Imam džematliju vrlo vedre i tople naravi. U njegovom društvu uvijek je veselo i opušteno. Čak i one neugodne situacije, on umije preinačiti i okrenuti ka vedrijem tonu. No, kako god umije oraspoložiti, umije i zateći s pitanjem. Jedno takvo mi je postavljao u nekoliko navrata, a odgovora još nije dobio. Naime, njega zanima na koji način mi, Bošnjaci, izražavamo saučešće ili međusobno čestitanje, mimo riječi koje se u tim prilikama izgovaraju. Konkretnije, zanima ga da li se, pored pružanja ruke, treba i zagrliti i poljubiti i, ako treba, koliko puta. S obzirom na to da nam se komšije ljube tri, a susjedi dva puta, da li to znači da mi trebamo jednom ili, pak, četiri puta? “To mora biti jednoobrazno”, izričit je. Slažem se da bi trebalo biti – onaj izraz “mora” uvijek ublažim s “trebalo bi” – ali mu ništa drugo mimo toga nemam nadodati. Kaže, pitao je o tome i reisa i naibu-reisa kad su kod njih dolazili u Belgiju. Pitao je i neke hafize, i niko mu nije znao dati precizan odgovor. Eto, nisam ni ja, premda pretpostavljam da će me još koji put priupitati.

Jedne prilike, izlazeći iz džamije, primijetio sam ostariju gospođu kako s ceste pogleda ka džamiji. Pretpostavljajući da je tu s nekom potrebom, prišao sam i uljudno se poselamio. Nakon uobičajenih pitanja o zdravlju i porodici, kazala je da želi kupiti Kur’an, interesirajući se za cijenu. Kazao sam kako će Kur’an dobiti na poklon čim se raspremim i donesem ključ od čitaonice. Uskoro smo bili unutra, pa sam s police uzeo jedan primjerak i pružio joj. Neko vrijeme je listala, a onda, klimajući glavom, reče kako to nije to – ona traži Kur’an “na našem jeziku”. Sugerirao sam da je desno arapski tekst, a lijevo prijevod na bosanski jezik. Uskoro sam shvatio da gospođa tipuje na transkripciju. Srećom, imao sam i takav primjerak. Listala je, našla Jasin – ispostavit će se da ga zna napamet – i opet ustvrdila da to nije to. “Ne slaže se!”, rekla je. Zanimalo me šta se ne slaže, a ona je pojasnila kako, dok sluša Jasin po džamijama, učači na drugoj stranici dva puta uče “fe kalu”, a tu je pisalo samo jednom. Naravno, shvatio sam. Učeći drugi ajet na drugoj stranici, učači obično naprave pauzu na riječima “fe kalu” pa ih u nastavku ponove, te je, po njoj, i u transkripciji to trebalo biti napisano dva puta. Pokušao sam objasniti, ali uzalud. “Potražit ću u Sarajevu; tamo sigurno ima pravi Kur’an”, rekla je na kraju. Nisam uspio doznati je li našla šta je tražila.

Ima, opet, ljudi s kojima se toliko zbližite da, po nekom automatizmu, tačno možete predosjetiti šta će vas pitati. Takav je bio i jedan Hašim, rahmet mu duši. Po prirodi, bio je pozitivan i vedar čovjek. Volio je svoju vjeru, džemat i džamiju, a i znanjem je bio poprilično “potkovan” pa se s njim moglo nadugo i naširoko o raznim vjerskim temama muhabetiti. Nerijetko bi svemu tome dodavao priče i kazivanja koja je slušao od starijih ljudi, što bi razgovorima davalo posebnu draž. “Davno su ljudi rekli: kad vidiš da voda potekne uzbrdo, nek’ nam je Bog na pomoći!”, govorio bi često.

Ipak, da ne bi sve bilo tako idilično i skladno, moralo je postojati nešto što je i Hašima žuljalo. I postojalo je. Hašim nije mogao shvatiti da u Kur’anu može biti sura koja se zove Krava. “Tobe jarabi, kako će se zvati Krava; meni to ne može u glavu i džaba ti sve!?”, govorio bi. I, zaista, skoro svaki treći susret otpočinjao bi nam istim pitanjem – otkud Krava? objašnjavao sam principe po kojima su sure dobijale imena, navodio primjere imena drugih sura: Slon, Mravi, Pauk, Pčela; govorio kako je presudna poruka, a ne ime sure… Ništa od ponuđenog ne bi zadovoljilo njegovu začuđenost i nevjericu. “Kako da nekom inovjercu – a ljude svašta zanima – objasnim da u mojoj svetoj knjizi ima sura Krava?”, vječito bi ponavljao svoj argument. Zapravo, ne vječito. Prije nekoliko godina vratio se svom Gospodaru. Bio sam na dženazi i mislio o njegovoj zapitanosti.

Da krava umije biti zanimljiva tema, uvjerio sam se još jednom kada me posjetio džematlija kome “nije išlo” s kravama. U manje od pet mjeseci, pričao mi je, smakle su mu se tri krave i nema druge nego da se obrati hodži. Dok sam se dvoumio šta da mu odgovorim, a da ne bude “ne znam”, on je sam ponudio rješenje. “Ili joj zapiši, ili otvori ‘Zvijezdu’, pa da vidimo šta je reć’!”, rekao je. Nije mi ostavio puno vremena da se odbranim. Zapravo, da mi je ostavio svo vrijeme ovog svijeta, niti bih ja objasnio njemu, niti bi on razumio mene. Otišao je gunđajući nešto što se često može čuti: “Vi, današnje hodže, niste nikako k’o one dosadašnje!”

On je, valjda, očekivao da kravi štogod zapišem. Nije ni čudo jer je baš u njegovom džematu svojevremeno bilo hodža nadaleko poznatih i čuvenih po zapisima. Tako će i meni, poslije jedne dženaze, prići starija žena s, opet, neobičnim zahtjevom. Željela je da s njom pođem do mezara njenog supruga, hodže koji je pisao zapise. Naravno, pristao sam i na mezaru zatekao vrlo neobičan prizor. Nasred mezara bio je ogroman mravinjak, kakvog u životu nisam vidio. “Evo, vidiš, ovo se već neko vrijeme propelo na mezar, pa me zanima smijem li ovo razvaliti ili nek’ ostane ‘vako?”, pitala me je. Kroz glavu su mi proletjele priče o zapisima tog hodže kome je i moj rahmetli otac išao u nekim prilikama. Odnekud mi u glavu dođoše Harut i Marut, Selejman pejgamber, kraljica Belkisa, pa i oni mravi koji su se pobojali da ih Sulejmanova vojska ne pogazi.

“Nemoj ih dirati, neka ih!”, rekao sam spontano, uvjeren da je to ispravno.

Je li zaista bilo ispravno i da li je mravinjak s mezara trebalo ukloniti?

Ne znam.

 

PROČITAJTE I...

Da vrijeme nije ublažilo Markovinin negativan stav spram Bošnjaka i njihovih vrijednosti, pokazuje njegova “recenzija” knjige Marka Attile Hoarea Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu, koju Markovina naziva revizionističkom. Markovini je sporno što Hoare sve one autonomaške bošnjačke pokrete ne tretira kao ustaške ili četničke kolaboracioniste i zločince.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!