fbpx

Posmrtni ostaci najmanje 30 žrtava čekuju identifikaciju i saglasnost za ukop u Prijedoru

Posmrtni ostaci 23 žrtve koje su ekshumirane na Korićanskim stijenama u septembru 2017. godine su identifikovani DNK metodom, ali porodice još uvijek nisu pristupile zvaničnoj identifikaciji

U Identifikacionom centru Šejkovača u Sanskom Mostu nalaze se posmrtni ostaci najmanje 30 žrtava koje očekuju identifikaciju i saglasnost za ukop na kolektivnoj dženazi koja bi se 20. jula ove godine trebala klanjati u Prijedoru, kazala je za Anadolu Agency (AA) glasnogovornica Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine Emza Fazlić.

“Posmrtni ostaci 23 žrtve koje su ekshumirane na Korićanskim stijenama u septembru 2017. godine su identifikovani DNK metodom, ali porodice još uvijek nisu pristupile zvaničnoj identifikaciji”, izjavila je Fazlić.

Podsjetila je da prošle godine, kada je ukopano 86 žrtava zločina na Korićanskim stijenama, porodice ovih žrtava nisu pristale na identifikaciju i ukop svojih najmilijih obzirom da su pronađeni njihovi vrlo oskudni ostaci.

“Ove godine njihovi skeleti su u velikoj mjeri kompletirani pa se očekuje da bi porodice konačno mogle dati svoju saglasnost za ukop i njihov konačni smiraj. Osim posmrtnih ostataka pronađenih na Korićanskim stijenama, identificirani su posmrtni ostaci još sedam žrtava. Međutim, ni porodice ovih žrtava nisu dale svoju saglasnost za ukop na kolektivnoj dženazi, a obzirom na neizvjesnost i posebne epidemiološke prilike koje vladaju zbog koronavirusa”, istakla je Fazlić.

Na području Prijedora tokom 1992. godine ubijeno je 3.176 žrtava bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, a još uvijek se traga za oko 588 žrtava. Tijela ubijenih Prijedorčana pronađena su u 98 masovnih grobnica.

U Prijedoru je ubijeno 102 djece, a još uvijek se traga za 40 nastradalih. Najmlađa žrtva je dječak Velid Softić, koji je imao svega dva mjeseca kada je likvidiran.

Najmlađa ubijena djevojčica je Emira Mulalić koja je rođena 1987. godine, a koja je nestala u oktobru 1992. godine. Najstarije žrtve su Hanka Alić (1899. godište) i Alić Husein (1900. godište).

PROČITAJTE I...

Pašovićeva jednačina sugerira da je kultura = ON, a da je nacionalno = vjersko, i obrnuto. Pritom mu je sve što u kulturi proizvedu nacionalna društva i vjerske zajednice nešto nazadno, folklorno, prevaziđeno. Oboje su mu nešto što bi rado protjerao iz društva. Naime, Pašović i njegovi intimusi graknuli su još 2015. godine, kada su od Federalnog ministarstva kulture smanjene bolesno visoke dotacije za festivale poput MESS-a. Tada su tvrdili da se ukida internacionalna kultura, a subvencionira folklor. Ipak, ostaje posve nejasno kako uopće može postojati internacionalno ako nije utemeljeno na nacionalnom? Pa nije li internacionalna kultura upravo plodonosna i izlječujuća komunikacija između nacionalnih kultura? Uzalud je ovakva pitanja postavljati Pašoviću i njegovoj toploj režiserskoj braći jer je njima vrhunac umjetnosti kada djevojka koja glumi muslimanku iz svoje vagine na pozornici izvadi zastavu Bosne i Hercegovine

Da li je potrebno i spominjati da je Mazalica aktivno litijašio po Crnoj Gori, “branio” tamošnje srpske “svetinje”, borio se junački protiv “milogoraca” te, po vlastitim riječima, “osjećao nacionalni romantizam”.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!