Posljednje utočište nacionalista

Teško je vjerovati da oni koji su toliko nacionalno ostrašćeni pokušavaju legalizirati i normalizirati jedan šovinizam i uvesti ga ili u polje legitimnih prava naroda ili legitimnog javnog diskursa mogu iskreno i objektivno razlučiti opravdanu kritiku na vlastiti račun od istinskog šovinizma.

 

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

 

Često zloupotrijebljena izjava da je “patriotizam posljednje utočište hulja” na ovim bi prostorima mogla biti preformulirana u onu da je “priča o ugroženosti posljednje utočište nacionalista”. Čitava saga ili, bolje rečeno, sapunica koja prati privatni gerilski rat bračnog para Vlaisavljević prenijela se prvo u javni, a zatim i u politički prostor.

Sudari gigantskih profesorskih ega na Filozofskom fakultetu u Sarajevu dobili su političke konotacije onog trenutka kada su Vlaisavljevići shvatili da je ugrozba na nacionalnoj osnovi odličan džoker koji se može beskonačno izvlačiti iz rukava, kako to već pokazuje slučaj Čović, pa su sukob s polja argumenata odlučiti prenijeti na polje emocija, pritom potraživši saveznike kod najekstremnijih hrvatskih medija.

Time su ne samo dugoročno postigli autogol nego i automatski obesmislili vlastita stajališta, jer je i najdobronamjernijem posmatraču simptomatično da Vlaisavljevići konkretne zamjerke na vlastiti račun pokušavaju zaustaviti i nadglasati larmanjem i histerisanjem o političkom progonu na nacionalnoj osnovi.

Otežavajuća okolnost po kredibilitet Vlaisavljevića jeste činjenica da, dok se za njihove protivnike ne može pouzdano reći da djeluju s nacionalističkih pozicija, za Vlaisavljeviće se to može sa sigurnoću potvrditi. Skakutanja Uge Vlaisavljevića po Čovićevim paranaučnim skupovima na kojima HDZ-ovim političkim svjetonazorima pokušava dati naučni legitimitet i odakle poručuje da “Bošnjaci smatraju da narodi ne trebaju postojati”, te pokušaji Sanje Vlaisavljević da relativizira i normalizira antibošnjački šovinizam mračnjaka poput Milovića i Šušnjara, govore sami za sebe.

Teško je vjerovati da oni koji su toliko nacionalno ostrašćeni pokušavaju legalizirati i normalizirati jedan šovinizam i uvesti ga ili u polje legitimnih prava naroda ili legitimnog javnog diskursa mogu iskreno i objektivno razlučiti opravdanu kritiku na vlastiti račun od istinskog šovinizma.

 

PROČITAJTE I...

Karijera mu je bila turbulentna i puna iskušenja, a i do danas nije jasno zašto je u naponu kreativnih snaga napustio projektantsku djelatnost. Zlatno doba njegovog djelovanja veže se za period između 1935. i 1941. godine, kada u Vakufskoj direkciji realizira svoje najpoznatije projekte. U tom kratkom vremenu projektirao je i realizirao pedesetak vakufskih objekata širom Bosne i Hercegovine, što ga svrstava među najplodnije arhitekte u historiji naše zemlje

Kada sam prvi put krenuo na Marš mira od Nezuka do Potočara, htio sam se staviti u poziciju tih ljudi koji su prošli to sve u teškim uvjetima. Sada idem u Vukovar. Na neki način čovjek osjeća obavezu i dužnost da oda poštovanje prema stradanju ljudi. Svi koji su sposobni trebali bi bar jedanput proći od Nezuka do Potočara, otići u Vukovar i druga mjesta gdje su ljudi ni krivi ni dužni ubijeni, poručio je Mehić

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!