Posljednje utočište nacionalista

Teško je vjerovati da oni koji su toliko nacionalno ostrašćeni pokušavaju legalizirati i normalizirati jedan šovinizam i uvesti ga ili u polje legitimnih prava naroda ili legitimnog javnog diskursa mogu iskreno i objektivno razlučiti opravdanu kritiku na vlastiti račun od istinskog šovinizma.

 

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

 

Često zloupotrijebljena izjava da je “patriotizam posljednje utočište hulja” na ovim bi prostorima mogla biti preformulirana u onu da je “priča o ugroženosti posljednje utočište nacionalista”. Čitava saga ili, bolje rečeno, sapunica koja prati privatni gerilski rat bračnog para Vlaisavljević prenijela se prvo u javni, a zatim i u politički prostor.

Sudari gigantskih profesorskih ega na Filozofskom fakultetu u Sarajevu dobili su političke konotacije onog trenutka kada su Vlaisavljevići shvatili da je ugrozba na nacionalnoj osnovi odličan džoker koji se može beskonačno izvlačiti iz rukava, kako to već pokazuje slučaj Čović, pa su sukob s polja argumenata odlučiti prenijeti na polje emocija, pritom potraživši saveznike kod najekstremnijih hrvatskih medija.

Time su ne samo dugoročno postigli autogol nego i automatski obesmislili vlastita stajališta, jer je i najdobronamjernijem posmatraču simptomatično da Vlaisavljevići konkretne zamjerke na vlastiti račun pokušavaju zaustaviti i nadglasati larmanjem i histerisanjem o političkom progonu na nacionalnoj osnovi.

Otežavajuća okolnost po kredibilitet Vlaisavljevića jeste činjenica da, dok se za njihove protivnike ne može pouzdano reći da djeluju s nacionalističkih pozicija, za Vlaisavljeviće se to može sa sigurnoću potvrditi. Skakutanja Uge Vlaisavljevića po Čovićevim paranaučnim skupovima na kojima HDZ-ovim političkim svjetonazorima pokušava dati naučni legitimitet i odakle poručuje da “Bošnjaci smatraju da narodi ne trebaju postojati”, te pokušaji Sanje Vlaisavljević da relativizira i normalizira antibošnjački šovinizam mračnjaka poput Milovića i Šušnjara, govore sami za sebe.

Teško je vjerovati da oni koji su toliko nacionalno ostrašćeni pokušavaju legalizirati i normalizirati jedan šovinizam i uvesti ga ili u polje legitimnih prava naroda ili legitimnog javnog diskursa mogu iskreno i objektivno razlučiti opravdanu kritiku na vlastiti račun od istinskog šovinizma.

 

PROČITAJTE I...

Politika stvaranja nasilne simetrije u zločinu morala je odavno izazvati reakciju prvenstveno stručnih krugova. Folkloristički pristup i samostalni autorski uklon, uz diskutabilne načine tretiranja historijskih činjenica, treba promatrati u kontekstu iskušenja vremena, ali i odgovornosti historičara. Primjeri tolerancije, pomoći, zaštite progonjenih uvijek su mogući. U ovom tekstu tražimo odgovor na pitanje kako su Bošnjaci reagirali na različite dileme i izazove koje je ratna drama pred njih postavljala

Časnu i herojsku borbu 5. korpusa Armije RBiH, njene 511. slavne brigade i Stanice javne bezbjednosti Bosanska Krupa neko je želio obezvrijediti, izjednačiti nas sa srpskom stranom, napraviti ravnotežu u činjenju zločina. Nama koji smo bili optuženi za ratne zločine predstojala je teška pravna borba u dokazivanju pravnih činjenica koje nas oslobađaju teških i nepravednih optužbi”, kaže Jadranko Šaran, koji je sa Samirom Šabićem i Zijadom Kadićem oslobođen optužbi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!