fbpx

Posljednje utočište nacionalista

Teško je vjerovati da oni koji su toliko nacionalno ostrašćeni pokušavaju legalizirati i normalizirati jedan šovinizam i uvesti ga ili u polje legitimnih prava naroda ili legitimnog javnog diskursa mogu iskreno i objektivno razlučiti opravdanu kritiku na vlastiti račun od istinskog šovinizma.

 

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

 

Često zloupotrijebljena izjava da je “patriotizam posljednje utočište hulja” na ovim bi prostorima mogla biti preformulirana u onu da je “priča o ugroženosti posljednje utočište nacionalista”. Čitava saga ili, bolje rečeno, sapunica koja prati privatni gerilski rat bračnog para Vlaisavljević prenijela se prvo u javni, a zatim i u politički prostor.

Sudari gigantskih profesorskih ega na Filozofskom fakultetu u Sarajevu dobili su političke konotacije onog trenutka kada su Vlaisavljevići shvatili da je ugrozba na nacionalnoj osnovi odličan džoker koji se može beskonačno izvlačiti iz rukava, kako to već pokazuje slučaj Čović, pa su sukob s polja argumenata odlučiti prenijeti na polje emocija, pritom potraživši saveznike kod najekstremnijih hrvatskih medija.

Time su ne samo dugoročno postigli autogol nego i automatski obesmislili vlastita stajališta, jer je i najdobronamjernijem posmatraču simptomatično da Vlaisavljevići konkretne zamjerke na vlastiti račun pokušavaju zaustaviti i nadglasati larmanjem i histerisanjem o političkom progonu na nacionalnoj osnovi.

Otežavajuća okolnost po kredibilitet Vlaisavljevića jeste činjenica da, dok se za njihove protivnike ne može pouzdano reći da djeluju s nacionalističkih pozicija, za Vlaisavljeviće se to može sa sigurnoću potvrditi. Skakutanja Uge Vlaisavljevića po Čovićevim paranaučnim skupovima na kojima HDZ-ovim političkim svjetonazorima pokušava dati naučni legitimitet i odakle poručuje da “Bošnjaci smatraju da narodi ne trebaju postojati”, te pokušaji Sanje Vlaisavljević da relativizira i normalizira antibošnjački šovinizam mračnjaka poput Milovića i Šušnjara, govore sami za sebe.

Teško je vjerovati da oni koji su toliko nacionalno ostrašćeni pokušavaju legalizirati i normalizirati jedan šovinizam i uvesti ga ili u polje legitimnih prava naroda ili legitimnog javnog diskursa mogu iskreno i objektivno razlučiti opravdanu kritiku na vlastiti račun od istinskog šovinizma.

 

PROČITAJTE I...

Tokom svoje vladavine Tvrtko I u velikoj je mjeri proširio teritorij bosanske države, tako da je Bosna obuhvatila i mnoge krajeve koji pripadaju današnjoj Republici Hrvatskoj. U tom periodu ostvarena je politička stabilnost te značajan kulturni i duhovni napredak, što ga je učinilo najmoćnijim vladarom u historiji srednjovjekovne Bosne

Kao neko ko se bavi ovom strukom više od 20 godina, mogu reći sljedeće: Pitanje je da li je danas vrijeme za “mali Šengen” u okolnostima kada se ni CEFTA ne poštuje, osuđeni ratni zločinci kao Novak Đukić ni nakon pravosnažnih presuda ne isporučuju, a neke zemlje nisu ni priznale jedna drugu. Uzajamno povjerenje preduvjet je bez kojeg bilo koja unija ne može opstati. I braća kad naslijede zemlju, prvo što urade jeste da ograde svoj dio. Iako se vole i paze. Ne vidim mnogo razlike kada se radi o susjednim državama. I kako ćeš to onda otvoriti granicu s nekim ako ne priznaješ da je onaj drugi dio njegov posjed

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!