fbpx

Posljedice nadobudnosti francuskog nacionalnog identiteta: Macron bi da “reformira” islam

Plan je borba protiv onoga što je francuski predsjednik nazvao “islamističkim separatizmom”, s dvostrukim ciljem iscjeljivanja društvenih podjela i borbe protiv nasilnog ekstremizma. Već takva postavka problema mora (bolno) dirnuti u živac svakog pobožnog muslimana s obzirom na to da implicira njihovu “neprosvijećenost” te izdvaja njihovu religiju kao jedinu koja je rasadnik nasilnog ekstremizma

 

Piše: Bojan BUDIMAC

Ekonomist Timothy Ash, specijaliziran za Evropu u razvoju, Bliski istok i Afriku, jednim je tvitom najkonciznije i najpreciznije ogolio svo licemjerje francuskog predsjednika glede (najnovijeg) verbalnog sukoba na liniji Macron – Erdoğan. Tvit glasi: “Sloboda izražavanja vs slobode vjere, pomalo je ironična misao da je u redu vrijeđati nečiju vjeru, a da vrijeđanje predsjednika prelazi granicu.”

Da, predsjednik Turske Recep Tayyip Erdoğan, reagirajući na ukupne napade Emmanuela Macrona na njega, islam i muslimane (ne samo u Francuskoj), posavjetovao mu je da ispita vlastito mentalno zdravlje, što u današnjem svijetu vjerovatno nije politički korektno, ali je možda najbolji mogući savjet. Reagirajući poput četverogodišnjeg razmaženog derišta Macron, taj “vitez” slobode izražavanja, povukao je brže-bolje ambasadora iz Ankare “na konsultacije”. Erdoğan je ponovio savjet i u nedjelju kada je njegova ekselencija ambasador Hervé Magro već bio u Parizu.

Erdoğan je u najboljoj poziciji da pruži takav savjet Macronu. Kako? Pa jednostavno, ako zbog kratkoročne dobiti glasova, u takmičenju s ekstremnom desnicom u disciplini islamofobije – čitaj: mržnje prema islamu i muslimanima, kao alat za polarizaciju društva koristiš laïcité, asertivnu formu sekularizma, koja manje-više proganja religiozne iz javnog života, onda je sva prilika da su ti kognitivne i mentalne sposobnosti da vidiš posljedice na dugi rok vrlo ograničene. Ukratko, lud si ili u najmanju ruku imaš težak oblik kognitivne disonance. Naravno, postoji i treća mogućnost na koju bih se kladio, a koja ne isključuje prve dvije, da Macron, učtivo rečeno, ne posjeduje ni bazični etički kompas, i.e. da mu je pokvarenost drugo ime.

GUŠENJE MANJINE U FRANCUSKOJ

Istina, prilike u Francuskoj i Turskoj znatno su drugačije, jer dok je u Turskoj manjina decenijama gušila većinu potiskujući je iz javne sfere, u Francuskoj je obratno – većina guši manjinu (nekih jedva 9 posto populacije, odnosno oko 6 miliona), no naglasak je na polarizaciji i ranama na tkivu društva koje ona ostavlja. To što su Erdoğan i vladajuća partija (pre)često optuživani za “polarizaciju” turskog društva jeste samo propagandno oruđe kako dojučerašnjih domaćih davitelja, tako i zapadne štampe. Za razliku od Francuske, Turska je posljednjih 20 godina proširivala slobode ugnjetavanima, ne ugrožavajući ni na koji način tzv. životni stil dojučerašnjih ugnjetavača (iako oni vrište “do neba” o “ugroženosti”). No, nezadovoljstvo gubitkom osjećaja superiornosti potonjih i želja za povratkom na prethodno stanje održava polarizaciju društva. Međutim, za razliku od francuskog, tursko društvo (u, pa polahko i dojučerašnji ugnjetavači) dolazi do svijesti da ničiji hidžab (i/ili brada) ne ugrožava osnovne fundamente republike, pa ni sekularizam (ili laïcité).

Mada verbalni plotuni na liniji Ankara – Pariz i drugi događaji – prije svega brutalno ubistvo nastavnika, te projektiranje “karikatura” iz rasističkog magazina Charlie Hebdo na državne zgrade (imbecilna reakcija francuske države na zločin nad nastavnikom) – prijete da bace dimnu zavjesu na to, u osnovi svega leži Macronova ambicija da reformira islam, da ga “prosvijetli”, učini “francuskijim”, odnosno izmisli “francuski islam”. Plan je borba protiv onoga što je nazvao “islamističkim separatizmom”, s dvostrukim ciljem iscjeljivanja društvenih podjela i borbe protiv nasilnog ekstremizma. Već takva postavka problema mora (bolno) dirnuti u živac svakog pobožnog muslimana s obzirom na to da implicira njihovu “neprosvijećenost” te izdvaja njihovu religiju kao jedinu koja je rasadnik nasilnog ekstremizma.

Nije Macron prvi predsjednik Francuske koji obećava “francuski islam”, opsjednutost “reformiranjem” islama pokazale su sve francuske vlade od osamdesetih godina prošlog stoljeća. To je, pak, posljedica nadobudnosti francuskog nacionalnog identiteta, u koji je, osim neopjevane količine nacionalizma (ne, nije slučajnost da je šovinizam dobio ime po Francuzu Chauvinu), utkana i ta ideja laïcitéa. Ta asertivna forma sekularizma bila je korisna buržoaziji mlade republike u hrvanju s tada (a i sada) moćnim katoličkim klerom za političku moć i društveni utjecaj. No, danas, kada više ništa ne liči na tu mladu republiku, primjena istih aršina pogađa isključivo francuske muslimane, koji su ionako marginalizirani izuzećem iz tako ekskluzivno shvaćenog francuskog identiteta.

Vrhunac pomenute nadobudnosti, ako izuzmemo ovaj zakonski prijedlog, jeste manifest objavljen u francuskom dnevniku Le Parisien 21. aprila 2018. godine, koji je potpisalo oko 300 istaknutih intelektualaca i političara, uključujući bivšeg predsjednika Nicolasa Sarkozyja i bivšeg premijera Manuela Vallsa, u kojem se zahtijeva redaktura Kur’ana, odnosno brisanje dijelova koji, po tom trustu mozgova, podstiče na nasilje.

PROTJERIVANJE MUSLIMANA IZ JAVNOG PROSTORA

Prijedlog zakonskih rješenja koji će biti raspravljan u Francuskom parlamentu, a koji će, po Macronu, iznjedriti “francuski” “prosvijećeni” islam, polazi od premise koju je empirijski lahko dokazati kao netačnu – da je “islamistički” nasilni ekstremizam uvozna roba. Naime, rezon na kome počiva potreba za ovim zakonima jeste val terorističkih napada u periodu od 2015. do 2017. (u komparaciji s onim šta se dešavalo u Turskoj u periodu od 2015. do 2016, to je bila bura u čaši vode), a upravo ti napadi pokazuju da počinioci nisu bili stranci nego (de jure) Francuzi koji su bili ranije poznati policiji po tzv. sitnom kriminalu, a ne po pobožnosti.

Osim toga, brojna istraživanja pokazala su da se tzv. radikalizacija najviše dešava online i da je više domaća radinost nego strani utjecaj. Središnje mjesto Macronova prijedloga jeste certificiranje i obuka imama u Francuskoj. Pooštravanje nadzora nad privatnim vjerskim obrazovanjem, ograničavanje kućnog školovanja i suzbijanje govora ili aktivnosti koje su u suprotnosti s takozvanim republikanskim vrijednostima poput rodno odvojenih sati na općinskim bazenima. Međutim, pogrešno je uzimati ove mjere odvojeno od onoga šta je već urađeno na planu potiskivanja muslimana iz javnog prostora u Francuskoj, počev od zabrane nošenja religioznih simbola u školama (cilj isključivo hidžab) i davanja autonomije lokalnim vlastima da određuju i odrađuju to protjerivanje, što je, između ostalog, rezultiralo i apsurdnim odlukama da su ljudima u čijim se dućanima ne prodaje alkohol i/ili svinjetina ti dućani zatvarani.

“To je sveobuhvatan institucionalni okvir za kontrolu i regulaciju islama, s jasnim represivnim nagonom”, rekao je o ovom prijedlogu zakona za Foreign Policy Magazine Marwan Muhammad, bivši predsjednik antidiskriminacijske grupe Kolektiv protiv islamofobije u Francuskoj (CCIF). Inače CCIF, nevladina organizacija koja pruža pravnu pomoć žrtvama islamofobičnih napada, viđena je za odstrel mjerama Francuske vlade. Francuski ministar unutrašnjih poslova Gerald Darmanin opisao ju je kao “prijetnju Republici”.

 ZLONAMJERNI NEZNALICA MACRON

Olivier Roy, naučnik religije i profesor na Evropskom univerzitetskom institutu u Firenci, smatra da su Macronova rješenja, bazirana na “teološkim bitkama”, odraz njegovog (Macronovog) temeljnog nerazumijevanja religije. On se dugo zalaže za rješenja problema getoizacije francuske muslimanske populacije koja će biti ukorijenjena u socijalnim programima i socijalnoj politici. Očekivati to od predsjednika koji je netom nakon dolaska na vlast dobio epitet predsjednika za bogate uzaludna je rabota.

“Rasizam i mržnja prema religiji jeste psihoza koja uništava mentalne sposobnosti i savjest ljudi bez obzira na njihovu dužnost ili položaj”, rekao je Recep Tayyip Erdoğan u ponedjeljak u govoru u kome je pozvao turski narod na bojkot francuske robe. Bojkot se proširio poput šumskog požara u arapskom i muslimanskom svijetu nakon što je francuska država projektirala one karikature iz časopisa Charlie Hebdo na državne zgrade. O karikaturama ne bih. Sve je rečeno u mom tekstu “Jesu li i sad svi Charlie Hebdo?” (Stav broj 29, od 23. septembra 2015). Samo ću ponoviti da je taj magazin ekvivalent nacističkog časopisa Der Stürmer (1932. i 1945).

Bojkot boli sudeći po patetičnoj pasivno-agresivnoj reakciji (nedjelja) francuskog inoministra. “Ovi pozivi na bojkot su neutemeljeni i trebali bi odmah prestati, kao i svi napadi na našu zemlju, koje gura radikalna manjina”, kaže Jean-Yves Le Drian.

S obzirom na to da mi ne pada na pamet da kupim išta francusko, u očima francuskog inoministra postajem dio “radikalne manjine”. To su ti borci za slobodu izražavanja? Pa čekaj, ja izražavam svoje neslaganje s tvojom politikom tako što neću kupiti francuski sir, šerpu, parfem ili auto, a ti mi zbog toga lijepiš etiketu? Moram primijetiti da je reakcija slična borbi Izraela protiv globalnog BDS pokreta (Boycott, Divestment, Sanctions), uperenog protiv cionističke okupacije, odnosno izraelskom pokušaju da se pokret proglasi nezakonitim i/ili “terorističkim”. To me neodoljivo podsjeća na citat Stevea Bika, južnoafričkog crnog nacionaliste: “Bijeli ne samo da nas šutiraju već nam govore kako da reagiramo na šutiranje.”

O EU i njenom nereagiranju, odnosno selektivnom reagiranju na francuske represije (onaj komesar Borel osudio je Erdoğana) ne vrijedi govoriti. Svojevremeno je Macron izjavio da on govori ono što mnogi u EU misle, ali ne smiju da kažu. Plašim se da je u pravu, doduše, ima konkurenciju u onom holandskom Geertu Wildersu – Andersu Behringu Breiviku s kravatom, ali to samo govori o Evropi, koja izgleda nije naučila nikakve lekcije iz prve polovine prošlog stoljeća.

No, kad već pomenuh cionizam, Francuska, taj “svjetionik slobode izražavanja”, odnosno njen parlament, nedavno je izglasala da je anticionizam antisemitizam. Drugim riječima, ako zucneš nešto protiv tekućeg projekta nasilnog naseljeničkog kolonijalizma, francuska država te proglašava rasistom. Francuska, drugo ime ti je licemjerje!

PROČITAJTE I...

Knezović je upao u sevdah i ekstazu proslavljajući izborne rezultate u Novom Travniku, gdje je Konakovićev NiP guranjem svoga kandidata za načelnika općine podijelio bošnjačko glasačko tijelo i donio pobjedu kandidatu HDZ-a. “Sjajno je gledati kako Hrvati vraćaju Središnju Bosnu, kolijevku hrvatstva... Dite vraćamo materi i uskoro mu dajemo ime”, klikće Knezović i u vjersko-nacionalnom zanosu poentira: “Zvat će se Republika Herceg-Bosna i svi ćete biti pozvani na krštenje!”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!